Nakon što se 10. listopada 2009. nakon stanke od godinu dana na scenu vratila Trnoružica Petra Iljiča Čajkovskog, obnovljena u originalnoj koreografiji Dereka Deanea, scenografiji i kostimografiji Roberte Guidi di Bagno i rasvjeti Denija Šesnića, u izvedbama 19, 21, 23. i 28. listopada u glavnim ulogama nastupili su Petra Vargović i prvak Baleta SNG iz Maribora Anton Bogov.
Nastupali su i Saule Ashimova (Vila Jorgovana) i Mirna Sporiš (Carabosse). Orkestrom je na svim izvedbama ravnao Mihail Sinkevič.
U kritici premijerne izvedbe, Maja Đurinović istaknula je da je u predstavi riječ o tzv. britanskom, svjesno suzdržanijem koreografskom stilu, manje spektakularnu i različitu od širokog ruskog stila, na koji smo naviknuti još od vremena Fromanovih, dakle samih profesionalnih početaka hrvatskoga baleta. To drukčije je dobrodošlo osvježenje i informacija o jednoj drugoj baletnoj tradiciji, utemeljenoj na djelu Fredericka Ashtona i Kenetha Mac Millana. Nova zagrebačka Trnoružica napravljena je u velebnom stilu, koji dolikuje kraljevskom baletu. Deaneova redakcija baleta počiva na Petipaovu izvorniku, ali donosi i niz osobitih rješenja.
Čarolija počinje prvim otvaranjem zastora. Kao u Disneyjevim filmskim inačicama bajki, kad se otvore korice knjige i slika na prvoj stranici oživi. Once upon a time... Ljupke barokne porculanske figurice, raskošni dvorski i vilinski kostimi koji se presijavaju u pastelnim bojama marcipana. U prologu baleta plesački dominiraju Vile, s preciznim, vrlo individualno prema karakteru, imenu i glazbi izrađenim i odlično izvedenim varijacijama. Predvodi ih moćna Vila Jorgovana, a suprotstavlja im se Crna Vila, Carabosse, postavljena pomalo komično u pravednu gnjevu zaboravljene dame, opasne u uvrijeđenoj taštini. Njihov je ples kombinacija nježnih treperenja, laka skoka, dugih ravnoteža i naglih, brzih bravura, filigranski izrađenih, i u savršenu skladu s naglascima, pauzama, ritmom i glazbenim motivima. Deane ustrajava na uzročno–posljedičnom slijedu priče, mimskoj komunikaciji. Sklonost slici, skulpturalno zaustavljenu pokretu, usporava radnju, ali istovremeno naglašava scensko trajanje, aristokratsko bivanje na sceni, kao i sjajne, neobične plesne sekvence.
Prvi čin, koji ćemo pamtiti po iznimno poetičnu valceru s girlandama, dovodi na scenu mladu, nestašnu kraljevnu, kojoj za šesnaesti rođendan udvaraju četiri kraljevića. Drugi čin, sto godina poslije, i kostimom i scenom šumskog lova uvodi nas u bliži, realniji svijet. Završni treći, čin velika je zajednička svečanost kojom će prodefilirati likovi, kao i gosti iz nekih drugih bajki. Ono što se uvijek čeka, kao šećer na kraju, vrlo su zahtjevni duet Plave ptice i završni pas de deux Florimunda i Aurore koji završavaju spektakularni finale, a cijeli dvor s uzvanicima, rasplesani ansambl i solisti, pridružuju se veselom slavlju probuđena kraljevstva. I tako, završetkom priče, svi zajedno ostaju uhvaćeni u sjajnoj završnoj slici, zaključuje Maja Đurinović.
