U ponedjeljak 28. rujna Ljiljana Gvozdenović proslavila je 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja premijerom predstave (Samoća)... Ipak je san.
U predstavi, čiju koreografiju i režiju potpisuje slavljenica Ljiljana Gvozdenović, koristi se glazba Luke Sorkočevića, Ludwiga Minkusa, Pietra Mascagnija, Antonina Dvořáka, Borisa Papandopula, Richarda Wagnera i Edvarda Griega te tekstovi Sime Mraovića iz neobjavljenog djela Doktor Biblije.
Kostimografkinje su Dženisa Pecotić i Emina Tataragić, oblikovatelj svjetla Josip Levačić, autor video-projekcija Igor Pauska, a asistenti koreografkinje Andrei Izmestjev i Valentina Geiges.
U predstavi su nastupili: Maja Babac, Benjamin Duran, Andrej Izmestjev (prvak Baleta), Ivančica Mirošević, Dunja Novković, Sabrina Feichter, Daniil Yastrebov, Mirna Sporiš, Anton Bogov, Ivanka Boljkovac i Tomislav Stojković.
U bilješci u povodu premijere predstave Gvozdenović je zapisala:
Tekstove, koji se koriste u ovoj predstavi, pročitala sam prvi put u dnevnom tisku nakon smrti pjesnika i pisca Sime Mraovića. Vrlo su mi bliski. Nisam ih pokušala pokretom tumačiti i uobličavati. Oni su mi bili poticaj za plesna događanja. Razmišljanja o snu i smrti ...Gdje je granica?.... Gdje smo zapravo kada sanjamo... Ili kada smo mrtvi... Lice čovjeka u snu... Podsvijest?... Skrovišta običaja i nasljeđa... Živimo da sanjamo ili sanjamo da živimo... Buđenje ponekad donosi olakšanje... Ipak je samo san...
Ponekad nema buđenja. San traje. Poznajem mnoge koji se nisu probudili. Sada se susrećemo samo u mojim snovima. Govore nešto... ali.. slabo se čuje... samoća? ne... Ipak je san, kažu... i sve počinje ispočetka....
„Javi se Bog. Negdje na istoku Raja grmi i pada kiša. To Bog zalijeva...“
KULISA.eu, 25. rujna 2009.
