Kad je kraj početak, proslava 30. obljetnice umjetničkog djelovanje Svebora Sečaka
U utorak, 30. lipnja 2009. u HNK u Zagrebu je održana proslava povodom tridesete obljetnice umjetničkog djelovanja Svebora Sečaka, čemu je slavljenik (inače i predsjednik Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika), koji potpisuje zamisao i režiju proslave, pridružio obilježavanje petnaestogodišnjice djelovanja baletne trupe Croatia, sve pod naslovom Kad je kraj početak.
Dramatičan uvod, u kojem Sečak kao grof Albrecht s velikim plaštem i buketom bijelih ljiljana polako prolazi dijagonalu scene, iznenada prelazi u film koji se brzo odvrti unazad, da bi onda dinamično filmski razlomljen i ubrzan prošao kroz najupečatljivije trenutke njegove plesačke karijere. Završetak u kojem vidimo klepsidru punu pijeska podcrtava optimistički stav i najavu daljnje aktivnosti na području plesne umjetnosti.
Drugi dio programa sastojao se od niza novih koreografskih minijatura oblikovanih u tri cjeline: Peti instrument (Piazzola, Ruždjak), Ars diaboli (Njirić, Josipović) i Za Georgea (Cossetto). Peti instrument odnosno element te scenske priče u kojoj glazbu izvodi Kvartet Rucner je izvođačko tijelo koje, proizvodeći pokret ili zvuk ili oboje ulazi u kompoziciju scenske igre. Dotadašnji Sečakov koreografski rad vezan je uz naraciju i tradicionalni baletni izraz te je, kako sam autor najavljuje, "iskorak i proširenje granica dosadašnjeg rada". Uz kvartet su nastupili plesači zagrebačkog Baleta: Pavla Mikolavčić, Valentina Geiges, Barbara Novković-Novak, Ksenija Krutova i George Stanciu.
Kao treći i posljednji dio proslave izveden je Ples kadeta Davida Lichinea i Johanna Straussa ml. koji je bio prva predstava Sečakove baletne trupe Croatia. Laka, vedra i komunikativna baletna jednočinka – fleksibilna i mobilna, obišla je mnoge manje pozornice promovirajući balet. (Kao prva i druga učenica nastupile su Petra Vargović i Mirna Sporiš, prvi i drugi kadet bili su Ovidiu Muscalu i Arcadie Belenco, bubnjar Gerge Stanciu, a pas de deux iz La Sylphide otplesali su Iva Vitić i Andrej Izmestjev.) Šteta da u planiranom edukativnom smislu dosad nije nadahnula nekog našeg Billyja Elliota, pa je trenutno Svebor Sečak, kako sam primjećuje, posljednji Mohikanac, odnosno jedini aktivni domaći prvak zagrebačkog baleta. Neobičan je to fenomen, pogotovo kad u publici vidite Miljenka Banovića i Veseljka Sulića pa se sjetite te toliko brojne i moćne generacije hrvatskih baletnih mušketira.
Tempora mutantur. A hrvatska kriza nije samo u hrvatskom baletu, pa stoga čestitam Sečaku na obljetnici i – optimizmu.
© Maja Đurinović, KULISA.eu, 3. srpnja 2009.
