Odlaze velikani: Pina Bausch

• Pina Bausch (27. srpnja 1949 – 30. lipnja 2009)
  
  Pina Bausch, jedna od najutjecajnijih koreografkinja druge polovice 20 stoljeća, inovatorica koja je nemjerljivo utjecala na generacije plesnih i kazališnih umjetnika širom svijeta, umrla je iznenada u 68 godini, 30. lipnja 2009. Iako joj je tjedan dana ranije dijagnosticiran karcinom, nastavila je sa svojim radnim rasporedom do kraja.
  
  Rođena 27. srpnja 1940. u Solingenu, ples je studirala u Folkwangschule u Essenu, a potom u New Yorku na Juilliard School of Music. U Njemačku se vraća 1962, kao solistica nove trupe Kurta Joosa Folkwang – Ballett, čija je od 1969. do 1973. koreografkinja i umjetnička ravnateljica. Ravnateljicom i koreografkinjom baletne trupe kazališta u Wupertalu postala je 1973, a već je 1974, ekscentričnom predstavom Fritz šokirala publiku.
  
  Prijelomna predstava toga razdoblja i njezina posljednja unutar konvencija koreografije jest Posvećenje proljeća (1975), u kojoj plesači na tresetom pokrivenoj pozornici ritualno plešu do krajnje iscrpljenosti. Kontroverzno scensko istraživanje nasilja razvija u Sedam smrtnih grijeha (1976) te u Modrobradom (1977).
  
  Originalnim stilom kazališne montaže stvorila je novi žanr plesnog kazališta, koji je postao model i credo generaciji koreografa i redatelja, a referira se na Brechtovo kazalište, politički kabaret Weimarske republike, američke mjuzikle, ausdrucksdtanz i kazalište Kurta Joosa. Njezini radovi utjelovljuju osjećaj egzistencijalnog straha, anksioznosti i otuđenosti. Nemaju radnju, konvencionalnu dramsku progresiju, osjećaj određenog geografskog prostora. Imaju pak vrlo snažnu atmosferu, mračni humor, impresivne slike kroz monumentalne nadrealistične scenografije te uzorke romantične mučnine i poniženja.
  
  Najznačajniji suradnik i njezin privatni partner toga razdoblja, scenograf i kostimograf Rolf Borzik, do svoje je smrti 1980. znatno utjecao na razvoj njezine vizije u najpoznatijim predstavama Dođi, pleši sa mnom (1977), Café Müller i Kontakthof (1978), Arije i Legenda o čednosti (1979).
  
  U koreografskom smislu koristila je suvremeni plesni pokret izražajnih ruku, klasični balet u ironičnom smislu, društvene plesove te svakodnevne pokrete i geste.
  
  Njezine najznačajnije autorske inovacije uključuju formu pitanja i odgovora u smislu postavljanja intimnih pitanja plesačima, a njihovi odgovori kao pokretne ili govorne improvizacije postaju temelj predstava; poigravanje s konvencijom kazališnog vremena i ritma; kostimografiju (žene su uvijek u haljinama, cipelama s visokim potpeticama, raspuštenih kosa, a muškarci u odijelima, često u travestiji); kolaž opernih arija, narodnih napjeva, marševa, tanga i popularnih pjesama.
  
  Od 1980. postepeno je smanjivala provokaciju te su predstave optimističnije, s naglašenom poetskom dimenzijom.
  
  William Forsythe o njoj tvrdi kako je "zapravo ponovno izmislila ples.Plesno kazalište i nije postojalo prije nje". Carolyn Carlson povodom njezine smrti izjavljuje kako je bila "najveća svjetska koreografkinja, apsolutno jedinstvena".

  Najčešće citirana izjava i umjetnički kredo Pine Bausch je: "Ne zanima me kako se ljudi kreću, nego što ih pokreće!"
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 1. srpnja 2009.