Symposium/Dezintegracija: Integracija različitosti
-
Artikultura, Zadar: Symposium/Dezintegracija, koncept i realizacija Mario Županović
U sklopu sada već relativno zahuktalog i ustaljenog tzv. alternativnog programa zadarske nezavisne scene pod objedinjenim naslovom Artikultura, u prostoru bivšeg Kina Pobjeda, u četvrtak 7. svibnja, izveden je četrdesetominutni performans naslova Symposium dezintegracija za čiji je koncept i realizaciju zaslužan Mario Županović, ujedno i jedan od desetorice prisutnih izvođača. Kroz okvir simpozija ogoljena scena s tek pokojim rekvizitom (četiri barska stola sa stolcima i četiri mikrofona) okuplja izvođače različitih backgrounda, bez prethodnog uvježbavanja ili probe, simultanim uprizorenjem raznolikih vrsta izvedbi odnosno činjenja.
Na simpozijskom meniju naslovna tematska okosnica – dezintegracija, ostvaruje se dosljednim principom izolacije jedne vrste čina/izvedbe od drugih realiziranih u obliku improvizacije. Svaki izvođač tako demonstrira samo jednu određenu radnju odnosno čin sastavljen od akustičnih (glazbenih i oralnih), optičkih, haptičkih (plesnih), olfaktornih i gustatoričnih efekata/sekvenci. Uz glazbene dionice violine i ritam udaraljki (Eugen Motišić i Mario Županović) publici je ponuđeno promatranje i procesa automatskog pisanja (David Šimičić), improvizirana koreografija (Stošija Zrinski), ispijanje vina (Milan Šonc), jedenje kokoši (Marin Stanić), režim njege tijela kremama i parfemima (Koraljka Alavanja), monolog na hebrejskom i nizozemskom (Nikola Vuletić), gestikulacija i trganje novinskih materijala (Miro Pucar) te čitanje starogrčkih tragičara u originalu (Marko Kapović).
Dinamika se izvedbe pritom ostvaruje slobodnim odabirom pauza i ponovnog uključenja svakog pojedinog protagonista. Navedeni događaj, usporediv s neoavangardnim redukcionističkim performansima i hepeninzima, ima za cilj, kako se navodi u autorskom objašnjenju: "propitivanje odnosa unutar nepovezanih improviziranih sekvenci samog performansa kao i propitivanje odnosa izvođač-publika u kontekstu iskustva doživljavanja (ne)predviđenih izvedbenih struktura". Ogoljenje mehanizma izvedbe u ovakvome obliku zasigurno je bilo značajnije za iskustvo samih izvođača, s obzirom da se osim u kontekstu horizonta očekivanja relacija izvođač-publika nije ozbiljnije tematizirala ni promišljala.
Unatoč zadanoj dezintegraciji, povremeno se na sceni osjećala snažna kohezija i objedinjenje prisutnih izvedbi, dok je reakcija publike pokazala izrazito zanimanje za pojedine izvođače. U svakom slučaju, riječ je o zanimljivu eksperimentu koji svojom otvorenom strukturom dopušta i omogućuje daljnje preinake ili nove mogućnosti istraživanja. S obzirom da je riječ o doista rijetkoj zadarskoj produkciji, i u smislu frekvencije izvedbi, no ponajviše u kontekstu želje za upisivanjem u diskurzivni prostor suvremenog promišljanja izvedbenih umjetnosti, za nadati se da će za ovim projektom uslijediti i drugi, a u tomu bi projekt/program Artikultura trebao odigrati važnu ulogu; osim udomljavanja, kroz otvaranje žuđenog prostora za scensko-izvedbeno istraživanje i umjetničku proizvodnju domaćim snagama, čime bi u punoj mjeri mogao opravdati svoju namjenu.
© Ana Gospić, KULISA.eu, 28. svibnja 2009.