Queer Zagreb - program

• Boléro Variations
  koncept i koreografija: Raimund Hoghe (Njemačka)
  izvode: Ornella Balestra, Lorenzo De Brabandere, Emmanuel Eggermont, Raimund Hoghe, Yutaka Takei, Nabil Yahia-Aïssa
  utorak, 5. svibnja 2009. u 19,30 sati
  ZKM, Teslina 7
  
  Svaka predstava Raimunda Hoghea je ritual pokreta i osobna meditacija na glazbenu podlogu. Domaća je publika prije tri godine imala priliku vidjeti njegovu koreografiju i interpretaciju poznatog baleta Labuđe jezero u dirljivoj predstavi Swan Lake, 4 Acts kojom smo tada i otvorili festival. Ove godine imamo sreću ugostiti Raimunda Hoghea i njegovu trupu s predstavom nastalom na još jednom izuzetno poznatom glazbenom motivu, Ravelovom Boléru. Raimund kaže da njegovo prvo sjećanje na tu melodiju potječe iz 1984. i Olimpijade u Sarajevu kada su zlatnu medalju u umjetničkom klizanju osvojili legendarni Jayne Torvill i Christopher Dean kližući na Boléro. Vraćajući se toj glazbi nakon više od dvadeset godina i istražujući njezin opčinjavajući ritam te redajući brojne muzičke varijacije Ravelovog plesa, Raimund Hoghe stvara remek-djelo nesvakidašnjeg sklada plesne izvedbe i glazbe. Prepustiti se s punim povjerenjem Raimundu Hogheu i njegovom osjećaju za scenu i plesni pokret te jedinstvenim slikama nadahnutima glazbom, intiman je susret s koreografom i jedinstven doživljaj u kazalištu.
  
  I am not here or the Dying Swan
  koncept, režija i izvedba: André Masseno (Brazil)
  srijeda, 6. svibnja 2009. u 20,00 sati
  Teatar &TD, Savska 25
  
  André Masseno je brazilski koreograf, plesač i performer koji u svom radu voli biti na nejasnoj razmeđi suvremenog plesa, kazališta, performansa i likovne umjetnosti. Uz takvu široku geografiju zahvata njegovog scenskog interesa treba spomenuti i stalno zanimanje za seksualnost i propitivanje rodnih granica. Predstava I am not here or the Dying Swan koreografski je dijalog između Andréa Massena i Michela Fokinea, na čiju se koreografiju The Dying Swaniz 1907, stvorenu posebno za Annu Pavlovu, ovaj rad naslanja. Iznimna je sposobnost transformacije i impersonifikacije, a koja dolazi do izražaja kroz detalje pokreta i poza kojima André Masseno raspolaže.
  
  Transmission
  koncept i izvedba: Dominic Johnson (Velika Britanija)
  srijeda, 6. svibnja 2009. u 21,30 sati
  Teatar &TD, Savska 25
  
  Dominic Johnson u performansu Transmission dovodi u vezu spektakl kao ideju i čin stvaranja i ukrašavanje rana. Testirajući vlastite granice boli, i privikavajući se na nju prateći ritam glazbe i svoga tijela na crvenim svjetlom obojanoj sceni, performans efektnom dramaturgijom prerasta iz uobičajene estetike body arta u atrakciju. Dominic Johnson voli svoj rad nazivati i campom, a ako camp razumijemo kao pretjerivanje, kao što nam pojašnjava Susan Sontag, onda je performans Transmission možda i najlakše okarakterizirati kao spektakl melankoličnog pretjerivanja. Čitanje Dominicovog tijela iz klasične perspektive, dovest će do zaključka da se radi o radikalnom queer izričaju i queer tjelesnosti, ali prodornost i snaga izvedbe Transmission leži upravo u mogućnosti da se ipak radi o queer svakodnevici, teatralno uljepšanoj tek crvenom scenskom prašinom.
  
  Billboard Body Machine
  koncept, režija i izvedba: André Masseno (Brazil)
  četvrtak/thursday, 7. svibnja 2009. u 20,00 sati
  Teatar &TD, Savska 25
  
  Billboard Body Machine jedna je od dvije predstave brazilskog performera, plesača i koreografa Andréa Massena, kojima se predstavlja u ovogodišnjem programu. U njegovom radu se jasno provlači interes za uočavanjem i potom utjelovljenjem odnosa zadatosti na relaciji ples – rod. Billboard Body Machine, njegova najnovija predstava, za polazišnu točku uzima medijski stereotipizirano muško tijelo, odnosno tijelo kakvog akcijskog heroja, snažno, lijepo i poželjno, tijelo koje se lako prodaje, jer je nametnuto kao ideal kulture u kojoj je tjelesno (naj)bitnije. U tom prostoru javne fikcije (i osobne fiksacije) André Masseno transformira svoje tijelo i našu percepciju istoga kroz kombinacije različitih verbalnih i vizualnih poruka, a sve one se temelje na pretjeranoj muževnosti iza koje se gotovo uvijek krije drugačiji (queer?) identitet - kao subjektivna suprotnost javno propagiranom teretu muškog roda.
  
  Pâquerette
  koreografi i izvođači: François Chaignaud & Cecilia Bangolea (Francuska / Argentina)
  četvrtak, 7. svibnja 2009. u 21,30 sati
  Teatar &TD, Savska 25
  
  François Chaignaud i Cecilia Bangolea su mladi koreografi i plesači koji zajedno rade od 2005, a surađivali su, u tandemu i odvojeno, i s mnogim koreografima europske plesne scene poput Gillesa Jobina, Marka Tompkinsa, Borisa Charmatza. Predstava Pâquerette bavi se penetracijom kao koreografskim i plesnim momentom, dakle penetracijom ne samo kao jednim oblikom odnosa, recimo socijalno-seksualnog kao izvorišta užitka, nego kao izvora novih okolnosti plesa. Odnosno, predstava radikalizira tijelo izvođača pretvarajujći užitak u grč (ili obratno?) stvarajući tako drukčiji plesni izraz, drukčije tijelo, koje ima neka nova ograničenja zbog pomaknutog centra. François Chaignaud i Cecilia Bangolea multiplicirali su mogućnosti pokreta mijenjajući uobičajenu geografiju plesnog tijela, ali i deseksualizirajući penetraciju predstavivši je kao problem kretanja.
  
  Paris
  koncept i koreografija: Ivo Dimčev (Bugarska)
  izvodi: Christian Bakalov
  petak, 8. svibnja 2009. u 20,00 sati
  Polukružna dvorana Teatra &TD, Savska 25

  Ivo Dimčev je već poznat zagrebačkoj publici zbog gostovanja na Queer Zagrebu prije dvije godine kad je gostovao sa svojom uspješnom predstavom Lili Handel te sa posebnim projektom Concerto. U tim je predstavama do izražaja došla sva scenska snaga Ive Dimčeva, ali i iznimne glasovne mogućnosti i rafinirani osjećaj za publiku i njen unutrašnji ritam. Paris je koreografija Ive Dimčeva stvorena posebno za bugarskog plesača Christiana Bakalova, koji inače pleše kod Jana Fabrea i koji već skoro dvadeset godina živi u – Parizu. Predstavu je Dimčev napravio prema svojim, kako sam kaže, miješanim iskustvima s tim gradom, s njegovim centrom, s njegovim stanovnicima. Grad koji zrači nonšalancijom i lakoćom istodobno gušeći opterećujućom poviješću i težinom, ostavlja duboke tragove u svijesti imigranata, a suvremeni ples istočnog dijela Europe često ovisi baš o imigraciji. Paris je predstava jakih osjećaja, otpora i pripitomljavanja.
  
  Good Boy
  koncept i izvedba: Alain Buffard (Francuska)
  petak, 8. svibnja 2009. u 21,00 sat
  Galerija SC, Savska 25
  
  Neonsko svjetlo stvara sterilnu, laboratorijsku, istraživačku atmosferu pred kojom je ljudsko tijelo uvijek bolesno, uvijek spremno na liječenje. Međutim, Alain Buffard u predstavi Good Boy ocrtava ravnotežu između vitalnosti i bolesti. Jednostavnom transformacijom navlačenja brojnih muških slip gaćica na golo tijelo, otvara se posve novo značenje odnosa na koji nezdrava tijela imaju naviknuti. Odjednom nam se otkriva slika deseksualiziranog tijela u pelenama, koje je spremno na uobičajeni bolnički tretman u kojem je tako označeno tijelo odjednom javno i svima dostupno. Promatramo Alaina Buffarda kroz desetke kutijica za lijekove koje rasipa za sobom, jer prazne kutijice za tablete jedino je što ostaje za bolešću označenim tijelom. Alain Buffard odbija svaku tako nametnutu generalizaciju i preostaje mu iznova učiti svoje tijelo i njegove mogućnosti da bi ono ponovno bilo privatno.
  
  Les inconsolés
  koncept: Alain  Buffard (Francuska)
  izvode: Alain Buffard, Matthieu Doze, Christophe Ives
  subota, 9. svibnja 2009. u 19,30 sati
  Histrionski dom, Ilica 90
  
  Predstava Les inconsolés (Neutješni) potresno je čitanje Goetheove pjesme Der Elkönig čijem su posljednjem stihu "in seinen Armen, das Kind war tot" pridodane još razornije asocijacije. Utjeha se odnosi uvijek na vrijeme nakon nečega, na vrijeme koje će zamagliti sjećanje i tako ga učiniti podnošljivijim. Alain Buffard ne vjeruje u utjehu, ne vjeruje da možemo ikada biti utješeni, a trenuci koji zahtijevaju utjehu ne samo da ostaju neizbrisivi, nego nam se vraćaju i ponavljaju. Uloge se u predstavi neprestano izmjenjuju i izvođači su u jednom trenu žrtve, u drugom mučitelji, zatim pristaše i protivnici, odrasli i djeca. Priča o slijepoj i bezgraničnoj žudnji te način na koji Les inconsolés dopire do publike, utiskujući nam snažne scenske slike koje rezoniraju sa svačijim strahovima, čine ovu predstavu nezaboravnom, jer ostaje živjeti na svim bespomoćnostima i okrutnostima kojih se grozimo.
  
  Les Sylphides
  koncept: Cecilia Bengolea i François Chaignaud (Francuska / Argentina)
  izvode: Cecilia Bengolea, François Chaignaud, Chiara Gallerani, Lenio Kaklea
  subota, 9. svibnja 2009. u 21,30 sati
  Histrionski dom, Ilica 90
  
  Silfide su mitska i nematerijalna bića koja egzistiraju kao djelići mašte i kao takvi mogu biti poveznica između dva svijeta – svijeta živih i svijeta mrtvih. Obitavajući na granici fantastičnog kroz sugestivnu fantazmagoriju određuju stvarno i nestvarno, moguće i nemoguće. Mitska priča o silfama romantični je balet o nedostižnoj, naravno, ljubavi. François Chaignaud i Cecilia  Bangolea stvorili su, međutim, drugačije čitanje priče o silfama eksperimentirajući s pomagalima koji onemogućuju vitalne tjelesne funkcije ili ih smanjuju na minimum. Što se događa kad zračnim vilama (silfidama) uskratimo zrak? Publika je suočena s tjelesnom, i zbog ekstremne deprivacije disanja, duhovnom reinkarnacijom. Predstava Les Sylphides efektno i nemilosrdno dolazi do novih razumijevanja ljudskog tijela, njegovog propadanja i mogućnosti ponovnog rođenja. Sasvim sigurno jedna od najčudnijih i najdojmljivijih plesnih predstava koju ste ikada imali prilike vidjeti.
  
  Gozba
  Teatro Oficina (Brazil)
  nedjelja, 10. svibnja 2009. u 19,30 sati
  Teatar &TD, Savska 25
  
  Teatro Oficina i legendarni redatelj José Celso Martinez Corrêa u Hrvatskoj će raditi s domaćim glumcima, glazbenicima, likovnim umjetnicima i performerima na produkciji Platonove Gozbe. Teatro Oficina jedna je od najpoznatijih kazališnih skupina u Brazilu, osnovana prije pedeset godina. Jedni su od najvažnijih predstavnika tropikalizma, umjetničkog i društvenog pokreta koji je obilježio čitavu suvremenu brazilsku umjetnost, teatar, glazbu, arhitekturu i film. Tropikalizam, čega je antropofagija bitna karakteristika, je promijenio čitav odnos prema kolonijalnoj kulturi i otvorio put prema traženju novih estetika u Brazilu. José Celso Martinez Corrêa stvara društveno i politički značajan, vizualno dojmljiv i radikalan teatar, a njegovo je gostovanje u okviru Queer Zagreba jedinstvena prilika i iskustvo i za umjetnike koji će s njim raditi, ali i za publiku koja će osjetiti kazališne rituale i ritmove iz Brazila.