Posljednja izvedba opere Crux dissimulata
-
U ponedjeljak, 20. travnja 2009. s početkom u 19,30 sati u HNK u Zagrebu održana je zadnja ovosezonska izvedba opere Crux dissimulata hrvatskoga skladatelja Srećka Bradića. Autor libreta je Ivan Vidić, dirigirat će Zoran Juranić, a redatelj je Krešimir Dolenčić. Scenografkinja je Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer Marčić, a oblikovatelj rasvjete Deni Šesnić. U predstavi su nastupili: Martina Zadro (Roza), Domagoj Dorotić (Max), Marko Mimica* (Blaž), Diana Hilje (Matilda), Davor Radić (Ivan), Mario Bokun (Policajac), Alen Ruško (Jura), Neven Mrzlečki (Prvi), Igor Hapač (Drugi), Damir Klačar (Treći) (*stipendist CEE Musiktheatera).
O svom doživljaju ove opere redatelj Krešimir Dolenčić kaže: "Srećko Bradić prati svoj unutrašnji svijet vrlo predano, gotovo svećenićki, bori se za svaku notu i razgovara jezikom koji daleko nadilazi riječi, ili pak note. Pronalazim u operi odjeke i Pergolesija, poštovanje prema Wagneru, monumentalnost Musorgskoga, citatnost Berga… no to su sve vjerojatno samo moje impresije. Napisao je sjajno, autohtono glazbeno djelo na izniman libreto oko kojeg slažem predstavu. Dopušteno mi je biti pomalo i jedno i drugo. I libretist i skladatelj. Iz priče koja je na prvo čitanje vrlo konkretna, od topografije, preko događaja i lica, izvlačim drugu stranu, kao kad bi neka suvremena Breza, dobila elemente Kraljeva, pa pobjegla k Vidiću kod kojega se sažimaju i Kolar i Krleža i odlaze u sasvim drugom smjeru. Štijef i Janez traže Janicu, a pronađu konobaricu Rozu. Iz glazbe pak, koja je naizgled isključivo atmosferična, tražim elemente konkretnog. I to u doslovnom scenskom smislu, ali i u onome što podrazumijevamo pod pojmom konkretna glazba, dakle glazba izvučena iz zvukova koji nisu nužno glazbeni, stolica, čaša, uzvika….Koristim riječi kao glazbeni i ritmički element, sprachgesang današnjice, pozornicu koja se okreće kao neki continuo, simultanost više radnji kao kontrapunkt svemu tome. Crux svakako zaslužuje više od tri izvedbe, jer je na jedno slušanje i gledanje teško zaći dublje u kompleksnost partiture, teksta i samog uprizorenja. No, ne mislim da je potrebna posebna priprema kako bi se razumjelo. Postaje – slike kroz koje pratimo konobaricu Rozu neka svatko doživi kako želi.""Hodočašća, trgovanje, kocka, novac i kamatari, motori, invalidi, vjerski turizam, pijane krčme, pištolji, alkohol… No ovo nije politika i svakodnevica u smislu detekcije. Ovo je prije križni put. I ponovo, baš kao i na kraju Karmelićanki, mislim da nas vodi prema otkupljenju. Prikriveni križ iz naslova je zapravo i prikriveni križ vjernika jednog drugog, boljeg i pametnijeg svijeta. Predstava je to o suosjećajnosti živih i mrtvih, o vezama i ljubavi koja postoji uprkos i unatoč svemu. Pa stoga i oni koji više nisu živi nastavljaju svoj scenski život. Arhetipski lik konobarice Roze, nekoga iz susjedstva, tu oko nas pribijamo svakodnevno na križ, a da i nismo toga svjesni. Život postaje noćna mora, a noćne mora čine se kao nagrada. "Želim se probuditi, ali prije moram zaspati" – Ivanova rečenica koju svatko od njih ponavlja na svoj način. Da, probuditi se na nekom novom i drugom mjestu, drugom svijetu i vremenu, kako plemenito i zanosno, kako privlačno. No, treba prije toga zaspati. U snovima leže mnogi odgovori. Spas i otkupljenje, utjeha i radost. Buđenje može biti zaista lijepo. Crux priziva upravo takvo pročišćenje" kaže Krešimir Dolenčić.
Srećko Bradić (Samobor, 1963.) diplomirao je glazbenu kulturu, a zatim i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Stanka Horvata. Predaje teorijsko-glazbene predmete na Odjelu za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije u Zagrebu. U njegova važnija djela ubrajaju se Penetration za klavir i gudački orkestar, Credo za soliste, zbor i orkestar, dva gudačka kvarteta, La Femme za sopran i orkestar, Koncert za klavir i orkestar, Koncert za violu, violončelo i orkestar, Koncert za orkestar, Homo erectus (Salutes to Europa).Ivan Vidić (Zagreb, 1966.) osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Piše kazališne komade, filmske scenarije i prozu. Živi u Zagrebu. Napisao je drame Harpa, Putnici, Groznica, Ospice, Bakino srce, Velika Tilda, Happy Endings, Octopussy, Grupa za podršku, Veliki bijeli zec, Onaj koji se sam govori, Život u sjeni banane, ZOO i dr. Objavio je knjige Drame, Mansioni, roman Gangabanga te Violator /Ona govori.