Fernanda Oliveira i Jegor Menjšikov u Labuđem jezeru

• U veljači 2009. godine na repertoaru HNK u Zagrebu je balet Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji i režiji Dereka Deanea.
  
  17. i 19. veljače nastupaju prvakinja Engleskog nacionalnog baleta Fernanda Oliveira (Odetta/Odilija) i Jegor Menjšikov. U glavnim ulogama 12. i 14. veljače nastupili su Erina Takahashi i Azamat Nabiullin. Svim izvedbama ravna  gost dirigent iz Marijinskog teatra Mihail Sinkevič.
  
  Pročitajte intervjue s prvacima HNK u Zagrebu Azamatom Nabilullinom i Jegorom Menjšikovom.
  
  Fernanda Oliveira rođena je u Rio de Janeiru, gdje je završila baletnu školu Centro de Dançe Rio. Neko vrijeme bila je članica Nacionalnog baleta u Santiago de Chileu. Nakon završetka baletne škole Royal Balleta u Londonu, godine 2002. dobiva angažman u Engleskom nacionalnom baletu. Uz mnoge druge, nastupila je u ulozi Julije u Romeu i Juliji, Swanilde u Coppéliji, Odette/Odilie u Labuđem jezeru, Vile šećera u Orašaru. Dobitnica je prve nagrade i Grand prixa na baletnom natjecanju u Buenos Airesu i prve nagrade na Conselho Brasiliero de Dança.

  

  Erina Takahashi rođena je u Japanu, na otoku Hokkaidu. Završila je Kushiro Ballet Academy i školovanje nastavila u English National Ballet Shool. Godine 1996. pridružila se Engleskom nacionalnom baletu u kojemu je od 2000. prvakinja. Plesala je glavne uloge u baletima klasičnog i suvremenog repertoara, a najdraže su joj Julija u Romeu i Juliji Prokofjeva i Aurora u Trnoružici Čajkovskoga u koreografiji Dereka Deanea. Dobila je Nagradu kritičara za najbolju žensku baletnu interpretaciju 2002. godine.
  
  Povodom novih izvedbi Labuđeg jezera prisjećamo dojmova s premijere ove verzije klasične baletne predstave održane 1. lipnja 2007.
  
  Monumentalno i raskošno
  
  Monumentalno i bajkovito, raskošno i romantično – onako kako smo otprilike naslućivali nakon Trnoružice, stilom koji odlikuje sjaj i veličina londonskog Kraljevskog baleta -  zabljesnulo je u zagrebačkom HNK najznamenitije djelo i sinonim klasičnog baleta, Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u autorskoj inačici Dereka Deanea.
  
  Deane ne želi modernizirati baletnu bajku, nego je učvršćuje kao pokretom ispričanu priču: jednom dok je sjedila pored jezera, princezu Odettu otima zli čarobnjak Rotbart, pola čovjek pola ptica, i pretvara je u labuda. Čaroliju može  pobijediti jedino prava, vjerna ljubav… Princ Siegfried za rođendan dobiva krasan samostrel i ugledavši jato labudova krene za njima u šumu… I sve je u službi dramaturgije i bajke. Kao i likovnost scene koja ističe značaj, dramatičnost ili poetičnost tog dijela priče. Koreograf i redatelj vlada scenom, crta nove prostorne putove i stvara skladne i žive grupne kompozicije.
  
  Koreografija koristi znamenite citate posebno u II. i III. činu, nedjeljive od pojma plesa bijelog i crnog labuda, u pas de deuxeima Siefgrieda i Odette odnosno Odilije, ili poznati  pas de quatre, ali ni u jednom trenutku nema dojma da je priča stala i da je u tijeku intermeco solističkih bravura. Čak je očekivana parada fouetessa i manegea odlično iznijansirana i motivirana do vrtoglave i temperamentne izmjene varijacija u kojoj je očito da se princ predao i izgubio, a crna, lažna labudica slavi moć zavođenja.
  
  Rotbart je demonski strašan s velikim, nastavcima produljenim krilima, a pozicija pojavljivanja na visokoj stijeni je filmski upečatljiva. Njegova borba s princem oko začarane princeze-labuda, je borba svjetla i tame i priroda ga prati. Izmjenjuju se čarolije mjesečine nad plavetnilom jezerom koja obasjava ljepotu labudica i zaljubljeni par i crvena oluja s munjama koje paraju nebo i najavljuju mračna događanja. Baletna priča završava tužno i najromantičnije moguće. Odette, a za njom i princ bacaju se u jezero, a ljubav koja je jača od želje za životom uništava i čarobnjakovu moć. 
  
   © Maja Đurinović, KULISA.eu, 18. siječnja 2009.