U drugoj polovici siječnja 2009. godine na repertoaru Baleta HNK u Zagrebu pet je izvedbi plesne predstave Danse Macabre Staše Zurovca po glazbi makedonskog skladatelja Marijana Nećaka, premijerno izvedene 17. travnja 2009. Naslovu koji asocira na beramsku fresku i zlurado ljudsko zadovoljstvo jednakosti makar u smrti, Staša Zurovac vraća osnovno značenje. Dance macabre je sinonim života u stalnoj sjeni smrti, odnosno pod njenim pažljivim pogledom. Velika, hladna, barokno monumentalna, dama u bijelom, Smrt zastrašujuća je i njezina demonska pojava ne izaziva eros nego ledi. Zurovac je temi pridružio sjajni literarni predložak, Hazarski rečnik Milorada Pavića; priču o mitskom, izumrlom narodu sanjača i lovaca na snove.
No, dok je Pavićev roman u formi leksikona, pa ga se može čitati na bezbroj načina, Zurovac je određen tijekom kazališne izvedbe, ali poglavlja / priče / slike kao da slaže po nekom slučajnom ključu sanjača i autorskom impulsu. Sve je nekako mitski i sudbinski određeno, definirano u smislu moćne Smrti koja ne samo da je neprikosnovena nego je još i perfidna u odabiru; ornament tijela i udova, ritual dubinske tuge, ne one koja steže grlo i tjera suzu, nego one od koje jača svijest o beznadnosti svakog opiranja. Plesne poetične sekvence, trenuci želje i ljudske tuge, kratki su blicevi, a ostaje znakovit motiv ramena dignutih u grču.
Predstava završava neobičnim, grozničavim Danseom macabreom, grupom izbezumljenih, zalutalih putnika koji nose svoj teret, sjedaju da bi se na trenutak odmorili, pa jure dalje, umnoženi zrcalnim odrazom, razbacani i očajni, nagi i nezaštićeni.
Balet je uokviren filmom Vlatke Vorkapić (snimatelj Jasenko Rasol, montaža Iva Kraljević) koji odmah na početku poput uvertire uvlači u neku drugu dimenziju bivanja, upada u hard disc bića, vodi i usmjerava misli. Projiciran u dva paralelna dijela, svaki iznad jednog izvođača fiksirana u stolicama glava okovanih žičanim kacigama, (poput završne scene u filmu Brazil) projekcije prodiru u misli i sjećanja koja se grozničavom brzinom i izvan kontrole žrtava izmjenjuju i uvlači u hipnotičku dimenziju sna, mašte, nestvarnog u nizu neobično složenih stvarnih detalja. A gledatelji zapravo postaju lovci na snove pokušavajući otkriti vezu i iščitati značenja viđenog.
© Maja Đurinović, KULISA.eu, 8. siječnja 2009.
