U potrazi za valcerom

Balet HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Rodion Ščedrin, Ana Karenjina, kor. i red. Dinko Bogdanić

• 
  
  Balet Ana Karenjina Rodiona Ščedrina i Maje Pliseckaje praizveden je u moskovskom Boljšoj teatru 1972. U autobiografiji Ja, Maja Pliseckaja znamenita balerina opisuje mukotrpnu borbu za balet, koji je zabranjen u vrijeme njezinog potpisivanja antistaljinističkog pisma Brežnjevu. I inače budno praćena od činovničkog aparata i drugova, i dugo kao nepodobna bez mogućnosti nastupa u inozemstvu, Pliseckaja se ponovno tvrdoglavo i hrabro buni, a kako je ipak riječ o vrhunskim umjetničkim autoritetima (Tolstoj, Ščedrin, Pliseckaja), na kraju probija politički zid. Tako je borba za Anu Karenjinu bila ne samo pitanje ženske emancipacije i umjetničke slobode, nego i slobode uopće.
  
  Pliseckaja, svjesna težine zadatka konzultira V. N. Plučeka – glumca i redatelja iz krugova Mejerholda i Majakovskog, i po njegovu naputku sakuplja što više pametnih ljudi koji će preuzeti razne dijelove predstave da bi se ona mogla posvetiti ulozi i obraniti Anu u zadanim linijama ljubavnog trokuta, tj. odnosima s likovima Vronskog i Karenjina.
  
  Riječka premijera Ane Karenjine 12. prosinca 2008. (ovaj osvrt je pisan na temelju druge izvedbe, 13. prosinca) u koreografiji i režiji Dinka Bogdanića, ujedno je i hrvatska praizvedba baleta. (U Beogradu ga, ubrzo po svjetskoj praizvedbi postavlja Dimitrije Parlić.)
  
  Ščedrinova glazba je vjerojatno bila veliki izazov i nadahnuće intendantici i dirigentici maestri Nadi Matošević, ali istovremeno pravi kamen kušnje Bogdaniću, poznatom po velikim plesnim spektaklima, sinkronim i simetričnim, tancovalnim u vrlo klasičnom smislu. I sam u razgovoru u programskoj knjižici priznaje svoju početnu skepsu, i kako mu je glazba bila strana i teško veziva s pričom. "Ima u njoj doduše i valcera, ali ga treba prepoznati." Živa je istina da je bilo vrlo teško pronaći valcer i da je glazba vrlo teška za ovakvu, klasično narativnu postavu baleta, tako da je koreograf uglavnom ostao na velikim lijepim slikama – u čemu je vrlo bitna profinjena raskoš kostima Dženise Pecotić, a kako znamo sadržaj i tijek romana, dobili smo scensku ilustraciju, predstavu u dvanaest baletnih slika (nedostaje pravi termin, nešto kao koreoslika?). U tome nisu iznimke ni par iz snova kakav nesumnjivo čine Bojana Nenadović Otrin i Ronald Savković, plesači u čijim smo interpretacijama neko vrijeme uživali i u Zagrebu. Ostali su uglavnom u finim, elegantnim, dugim linijama tjelesne plastike, i bez puno psihološkog proživljavanja i plesa kao rezultata nekih unutarnjih lomova, borbi, titraja, tjeskoba, strasti, glumačko-mimski objasnili scenu. Time najviše mislim na lik Ane koji bi morao dominirati prostorom. A kao plesački najdojmljiviji dio predstave ostaje slika konjičke utrke (jasnog i poletnog ritma galopa!) i briljantni Konjanik Vladimira de Freitasa Rose čiji skokovi plijene lakoćom, čistoćom i brzinom.
  
  U likovnom dojmu scene Dalibora Laginje, uz poznato znalačko oblikovanje svjetla Denija Šesnića, dominira prekrasan i vrlo efektan crveni pod, a ostali elementi / detalji, kao i video projekcija, mijenjaju se upućujući precizno na mjesto i vrijeme radnje. Od uglavnom realističke atmosfere vidljivo odudara, i zapravo u tom pomaku smeta jedino pojava velikog medaljona s fotografijom Serjože, sina Ane i Karenjina, koji, poput velikog čudnog mjeseca s licem, zastrašuje. I iako nema dvojbe oko njegove znakovitosti, odudara od estetike predstave.
  
  Riječki baletni ansambl, čiji rast pod vodstvom Staše Zurovca s veseljem pratimo, spremno se prilagodio stilskoj formi Bogdanićevog klasičnog baletnog rječnika i samozatajno stvorio okvir za slike gostujućeg para.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 16. prosinca 2008.

Piše:

Maja
Đurinović