Baleti.hr

Fascinantno je što ples može uključiti sva osjetila

Intervju: Mauro Bigonzetti, koreograf

  • Mauro Bigonzetti

    Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu s premijernom izvedbom baleta Kazimir’s Colours / Rossini Cards 2. listopada 2026. našao se u probranom društvu vodećih plesnih kompanija i kazališnih kuća koje surađuju s Maurom Bigonzettijem, proslavljenim talijanskim koreografom osebujna plesnog stila koji premošćuje i stapa klasični balet i suvremeni ples. Iako Bigonzetti nije potpuna nepoznanica zagrebačkoj publici, osobito je vrijedno to što baletni ansambl zagrebačkoga HNK-a prvi put izvodi njegove koreografije. Nakon višemjesečnog truda i iscrpnog rada s Bigonzettijevim asistentima Béatrice Mille i Robertom Zamoranom, cijeli je proces kulminirao pravom umjetničkom poslasticom jer je zagrebački baletni ansambl dobio priliku neposredno upijati znanje od Maura Bigonzettija. Njegov izravan susret s plesačima uzdiže predstavu na novu razinu skrojenu prema željama, ukusu i viziji samog koreografa.

    Mauro Bigonzetti i Denis Matvienko na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, foto: Instagram matvienko_ballet_masterZa taj lepršavi, iskričavi i vehementni plesni banket Maura Bigonzettija zaslužan je Denis Matvienko, jedan od najpoznatijih baletnih plesača današnjice i ravnatelj Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Rano se upoznao s Bigonzettijevim koreografskim stvaralaštvom, a surađivao je s njim i kao plesač, pa odabir Bigonzettijevih koreografija nije samo rezultat osobnog ukusa nego izražava i insajderski uvid u njegov koreografski svijet i plesni vokabular. Matvienko je plesao u Bigonzettijevoj koreografiji Jazzy Five u sklopu projekta Kings of the Dance: Opus 3 (2011.). Taj je jedinstveni projekt na istoj pozornici spojio najpoznatije muške plesače, velike svjetske baletne umjetnike za koje su koreografirali priznati koreografi. (Uz Matvienka plesali su Guillaume Côté, Marcelo Gomes, David Hallberg i Ivan Vasiljev, a koreografirali Bigonzetti, Nacho Duato, Edward Clug, Jorma Elo, Patrick de Bana i Marcelo Gomes.) Matvienko je istaknuo da mu je to razdoblje ostalo u prekrasnom sjećanju jer je bio nadahnut i ispunjen kreativnošću. „Svi smo bili prijatelji i kolege, a svatko je od nas imao svoju osobnu priču i svoj put. Povezivala nas je strast prema projektu, ali i jedinstvena prilika da radimo na nečemu tako zanimljivom. Unatoč naslovu Kraljevi plesa, nismo sebe doživljavali kao predstavnike svjetske plesne zajednice, nego nas je povezivala ljubav prema baletnoj umjetnosti. Mauro nedvojbeno ima svoj prepoznatljiv plesni rukopis. Njegov je rad poput tragikomedije jer povezuje oprečne emocionalne registre koji poniru duboko u smisao i značenje, a precizno ih iznosi fizičkom ekspresijom i pokretom. Smatram da je balet načelno zahtjevna umjetnička forma i usporedio bih tijelo plesača s ljudskim mozgom. Što više podataka prima i upija, izraz pokretom postaje sve sofisticiraniji. Ne želim klasificirati koreografe na neki određeni način. Svaki koreograf iznosi i oblikuje svoje osjećaje jezikom tijela, pripovijedajući priču o unutarnjim doživljajima, osjetima i emocijama. I to je jednostavno njihova priča, poziv i manifest. Maura sam pozvao u Zagreb ponajprije zbog njegova jedinstvenog talenta jer smatram da naša publika i naši plesni umjetnici trebaju otkriti njegov koreografski svijet i plesni kolorit.”

    Razgovarajući s Maurom Bigonzettijem, dobili smo uvid u slojevitost njegova umjetničkog svijeta koji on zdušno i bezrezervno dijeli sa svima koji su ga spremni gledati, ali i vidjeti. Pritom njegove kreacije ostavljaju upravo toliko tišine i prazna prostora među dvjema notama da bi sačuvale magičnost i mističnost umjetničkog djela.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Gioachino Rossini i Mauro Bigonzetti, Rossini Cards, 2018.
    Bez obzira na to koliko se Vaše koreografije međusobno razlikuju, sa sigurnošću možemo govoriti o prepoznatljivu Bigonzettijevu stilu i pokretu. Uspjeli ste spojiti i stopiti u sklad posve različite plesne stilove i tehnike. Sofisticiranost i filigranski rad susreću se sa sirovom energijom i strašću, delikatnost i mekoća s furioznom oštrinom, čeličan i precizan rad s tehnikom en pointe i slapstick-gestama obična svakodnevnog pokreta. Povrh svega, sve je začinjeno velikom dozom zarazna i neočekivana humora. Kako ste stvarali i razvijali svoj osobni, nekonvencionalni stil uzimajući u obzir to da je Vaše formalno plesno obrazovanje bilo prilično klasično?

    Mislim da je moj stil nastao upravo kao fuzija svih iskustava akumuliranih tijekom godina u susretu s različitim kompanijama i pojedinačnim plesačima. Zapravo, izbjegavam govoriti o nekom određenom stilu i radije govorim o procesu sedimentacije, slijeganju i preklapanju različitih iskustava. Radio sam s mnogobrojnim plesnim kompanijama čije su kulture, tradicije i pristupi bili stubokom drukčiji, pa je moj osobni, umjetnički put bio iznimno raznolik. Sva su ta iskustva postupno postala dijelom mojeg načina razmišljanja i kreiranja pokreta. Sve što danas vidite na neki je način rezultat svih tih slojeva koji su se s vremenom povezali u cjelinu. Moje klasično baletno školovanje započelo je u Rimu kad sam imao osam godina, a s osamnaest godina sam postao profesionalni plesač. Volim i cijenim klasični balet, ali prvenstveno volim ples, a tu postoji velika razlika. Kada sam došao u kompaniju Aterballeto kao plesač, plesao sam u djelima raznih koreografa, poput Williama Forsythea, Alvina Aileya i Hansa Van Manena, a ti koreografi dali su mi puno više od same koreografije; davali su mi ljudskost, senzitivnost i senzibilitet, naprosto su mi otkrili drugi svijet. S dvadeset dvije godine sam počeo koreografirati, a s trideset četiri sam prestao s karijerom plesača i posvetio se isključivo koreografiranju. Kad biste me pitali što je presudilo, što je bio pokretač da započnem s koreografskim radom, rekao bih da to nije bio neki izolirani, strogo definirani moment ili događaj. Osobno, mislim kako svaki plesač u sebi nosi sjeme koreografa. Smatram kako su plesači rođeni i kao plesači i kao koreografi te da samo ovisi o (životnim) okolnostima, ponekad i hrabrosti da se izađe iz zone komfora te da se usudite izraziti svoj unutarnji svijet i promišljanja.

    Osim Vašega specifičnog koreografskog stila, rekla bih da glazba nije samo zvučna pozadina na koju se naknadno postavlja koreografija. Više podsjeća na zvučnu arhitekturu po kojoj Vaši plesači klize, skaču, odmaraju se, isprepleću i poniru, gotovo kao da je sama glazba dodatni izvođač u Vašoj predstavi. Koliko je glazba važna za Vaš umjetnički rad i kako gradite pokret u odnosu na nju?

    Glazba mi je temelj, bitan dio stvaranja. Nije slučajno što sam mnogo radio i u glazbenom kazalištu. Smatram da sve što je zvuk ima svoje značenje. Glazbu bih usporedio s oblikom kaligrafije. Moj je odnos prema glazbi zapravo vrlo složen i teško ga je objasniti, ali je apsolutno ključan za moj stvaralački proces. Ne osmišljavam pokret kao pratnju glazbi. Ona je duboko utkаnа u način na koji razmišljam o pokretu.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gioachino Rossini – Mauro Bigonzetti, Rossini Cards, kor. Mauro Bigonzetti, foto: Novković
    Kada stvarate nov plesni materijal, koliko su Vam važni ljudi, odnosno plesači s kojima radite? Nadahnjuju li Vas njihove osobnosti, način na koji se kreću? Imaju li mogućnost sudjelovati u stvaranju koreografskog materijala vlastitim kreacijama ili interpretacijom Vašeg materijala?

    Svakako me nadahnjuje plesač kao pojedinac. Razmjena između mene i plesača iznimno mi je važna, a njihov kreativni prinos jednako mi je dragocjen kao i glazba. Za mene je koreografija isto tako prikaz, projekcija misli, osjećaja i emocija koja između plesača i mene nastaje u tom konkretnom trenutku. To bi bio najbliži opis mog doživljaja stvaralačkog procesa koreografiranja. Da se vratim na prethodno pitanje, rekao bih da je u srži mog koreografskog rukopisa: ljudsko biće. Svaka osoba je drukčija i uvijek krećem od samog plesača. Bavim se njegovom ili njezinom osobnošću, a ne s njihovim tijelima i nikada ne dolazim u dvoranu samo sa zadanim koracima. Tijekom karijere imao sam priliku raditi s mnogobrojnim plesačima i ta je razmjena uvijek bila jedan od najvažnijih aspekata mojeg rada. I, naravno, upravo sam takvo iskustvo imao kao plesač. Radio sam s koreografima čiji mi je kreativni prinos pomogao da umjetnički rastem, a istodobno sam mogao pridonijeti nečim svojim u njihovu radu. Vjerujem da je ta razmjena neizmjerno važna za umjetnički proces.

    Neke od Vaših koreografija omogućuju vrlo skulpturalan doživljaj ljudskog tijela jer spojem različitih pokreta i njihovih tekstura oblikujete tijelo plesača kao da je isklesano. Dojam je kao da ih možemo dotaknuti već samim činom gledanja jer pokreti djeluju taktilno. Koliko Vam je važna ta vrlo prirodna, organska ljudska kvaliteta pokreta u spoju sa sofisticiranom plesnom tehnikom?

    Možda to proizlazi iz mojega umjetničkog iskustva i obrazovanja. Prije nego što sam postao plesač, pohađao sam umjetničku školu u kojoj sam imao priliku istraživati različite aspekte likovne umjetnosti, a osobito ljudskog tijela. Dakle, da, posebno me zanima upravo ta taktilna kvaliteta pokreta. Fascinantno mi je to što ples može uključiti sva osjetila, a ne samo vid. Sviđa mi se ideja da pokret za osobu koja ga gleda može postati nešto gotovo tjelesno i opipljivo.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Dmitrij Šostakovič – Mauro Bigonzetti, Kazimir s Colours, kor. Mauro Bigonzetti, foto: Novković
    Što biste nam rekli o baletu Kazimir’s Colours? Poznato je da je to djelo, koje ste 1996. godine kreirali za slavni Stuttgartski balet, obilježilo Vašu međunarodnu karijeru, no bilo bi vrlo zanimljivo čuti kako je nastalo i što Vas je nadahnulo u slikama Kazimira Maljeviča i glazbi Dmitrija Šostakoviča.

    U razdoblju u kojemu sam kreirao taj balet, prije tridesetak godina, zanimalo me kako određenu glazbu dovesti u dijalog s nekim slikarom ili oblikom vizualne umjetnosti. Pronašao sam snažnu poveznicu između Maljevičevih boja i osjećaja izraženih u njegovim slikama i Šostakovičeve glazbe. Osjećao sam da u Šostakovičevoj glazbi postoji nešto što duboko rezonira s Maljevičevim vizualnim svijetom. U to sam doba doista uživao u povezivanju tih dvaju velikih umjetnika i promatranju onoga što bi iz njihova dijaloga moglo proizići. Kada sam slušao Šostakovića vidio sam Maljevičeve slike. Kad sam gledao Maljevičeve slike čuo sam Šostakovičevu glazbu. U tom periodu neizmjerno me je opčinjavalo što imamo mogućnosti doživljaja različitih umjetničkih percepcija i privlačilo me kako spojiti te dvije umjetničke grane, kako stopiti “oko-uho” percepciju i transponirati ih u sasvim drugu dimenziju, a to je u tjelesnost, u tijela plesača, u njihov pokret i njihove osobnosti.

    Možete li nam iznijeti svoje viđenje baleta Rossini Cards – tog hedonističkog, senzualnog, živahnog, duhovitog, a istodobno dirljivog djela?

    Rossinijeva glazba, koju oduvijek volim, pokretačka je snaga djela Rossini Cards. Ona stvara pokret, energiju, ironiju, ali i njegovu poetičnost. Sve počinje od glazbe. Rossini nudi izvanredan spoj vitalnosti, humora i emocija, a ja sam nastojao da sve te različite kvalitete izrone i iziđu na vidjelo u koreografiji. Kad sam imao dvanaest godina prvi put sam nastupio u predstavi, a to je bila Rossinijeva Kradljiva svraka (La Gazza Ladra). Još dan danas osjećam u tijelu, doslovno se naježim, kada se prisjetim kako sam prvi put iz orkestralne rupe čuo orkestar kako svira. To je bio nevjerojatno jak, snažan osjećaj, velika emocija koja je prožela cijelo moje biće. Zanimljivo je kako Rossini nikad nije skladao baletnu glazbu, a smatram kako je njegova glazba upravo savršena za balet. U početku su mi svi govorili da sam lud što koristim Rossinija za svoju koreografiju, ali praizvedba Rossini Cards je polučila nevjerojatan uspjeh. Jer Rossini nudi sve sastojke života, posjeduje u glazbi nevjerojatnu teatralnost i pršti od humora, ali i senzualnosti.

    Koliko je Fondazione Nazionale della Danza Aterballetto važan u Vašem umjetničkom životu? Je li Vam on bio svojevrstan matični koreografski laboratorij u kojemu ste imali slobodu i vrijeme da razvijate i njegujete svoj koreografski stil?

    U vrijeme kada sam radio u Aterballettu još se nije zvao Centro Coreografico Nazionale Aterballetto (Nacionalni koreografski centar Aterballetto), nego Fondazione Nazionale della Danza Aterballetto (Nacionalna zaklada za ples Aterballetto). U umjetničkom razvoju Aterballetto je svakako najvažnije iskustvo u mojoj karijeri. Imao sam priliku više od jedanaest godina neprekidno raditi s ljudima s kojima sam dijelio istu viziju, a riječ je o skupini umjetnika, tehničkom osoblju i onima koji su zaduženi za organizaciju. Takav mi je kontinuitet omogućio da se uistinu posvetim stvaranju. Kada toliko dugo radite s umjetnicima koji su odlučili biti dio istog projekta, stvori se iznimno poticajno okružje za rast kreativnosti i mašte. Meni je taj kontinuitet bio iznimno važan.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Gioachino Rossini i Mauro Bigonzetti, Rossini Cards, 2018.
    Može li se reći da mediteranski temperament i senzibilitet daju dodatnu živost Vašim koreografijama? Ili pak životna radost, taj iskričavi humor i strastveni pristup životu, proizlazi iz Vaše osobnosti?

    Sasvim je sigurno da mediteranska kultura pronalazi svoj put u mojim djelima. Ona izvire iz težnje za kreativnošću i radošću življenja. Ali, naravno, i moj osobni život te pristup i odnos prema stvarima podjednako utječu na moje koreografije. Moj je karakter dio svega što radim, a rođen sam u Rimu, u središnjoj Italiji, na jugu, tako da je kulturno nasljeđe neizostavni dio mene. „Mediteransko” može značiti mnogo toga, a istodobno gotovo ništa jer je riječ o vrlo širokom pojmu. No pogledate li moj repertoar, svakako možete uočiti posebnu bliskost s južnjačkim i mediteranskim duhom.

    Možete li nam otkriti nešto o svojim budućim projektima? Kakve nas koreografske poslastice Maura Bigonzettija tek čekaju?

    Trenutno su u planu neke nove kreacije za Prag i Stuttgart iako zasad još ne otkrivamo njihove teme. Bit će i nekoliko obnova: u New Yorku s baletnom kompanijom New York City Ballet, među kojima je i obnova baleta Oltremare, te u Pragu, Orašar koji je izveden u prosincu 2025. ponovno se vraća na repertoar. A tu je i obnova baleta Caravaggio s Robertom Bolleom. To je bio jedan od mojih važnijih projekata u prošlosti, a nedavno je ponovno vraćen u život čemu se neizmjerno veselim.

    © Iva Višak, BALETI.hr, 19. studenoga 2026.
    (U suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu.)

Piše:

Iva
Višak