Baleti.hr

Kod Bigonzettija je sve učinkovito, svrhovito i taktilno

Intervju: Béatrice Mille i Roberto Zamorano, plesni umjetnici

  • Roberto Zamorano, foto: FacebookBéatrice Mille i Roberto Zamorano, Bigonzettijevi asistenti koji su na scenu prenijeli koreografije baleta Kazimir’s Colours i Rossini Cards, bili su dugogodišnji plesači u plesnoj skupini Aterballetto u vrijeme kada je Mauro Bigonzetti bio njezin umjetnički ravnatelj i koreograf. Njihov plesni put, iskustvo u radu s Bigonzettijem, njihove osobnosti i opažanja donijeli su nam još jedan ključ za otkrivanje Bigonzettijeva umjetničkog svijeta.

    Opišite nam svoj plesni put koji vas je doveo do Aterballetta i Maura Bigonzettija.

    R. Z. Počeo sam plesati s devet godina. Plesao sam, naravno, i prije – salsa se plesala apsolutno svuda, ali tada sam počeo svoje baletno školovanje na Kolumbijskom institutu za klasični balet (Instituto Colombiano de Ballet Clásico, Incolballet) pod vodstvom Glorije Castro u gradu Caliju. Tijekom školovanja gostovali smo u Europi i to me putovanje potpuno promijenilo. Danas je, zahvaljujući tehnologiji, svijet vidljiv na dlanu, no tada smo samo slušali priče o drugim zemljama. Shvatio sam da želim putovati i otkrivati svijet te sam zato ostao u školi i poželio biti plesač. Nakon školovanja plesao sam u Kolumbiji, Venezueli, Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu prije nego što sam završio u Aterballettu u kojemu sam ostao petnaest godina, najprije kao plesač, a zatim kao Maurov asistent. Za Maura i Aterballetto čuo sam dok sam plesao u Leedsu (UK), a pritom me vukla želja za životom u Italiji. Odmah sam zavolio Maurov stil plesa i njegove koreografije, ali i njega kao čovjeka. Budući da nitko od nas plesača nije imao obitelj u gradu Reggio Emilia, svi smo postali velika obitelj, a vezivno je tkivo bio upravo Mauro.

    Béatrice MilleB. M. Počela sam plesati već sa šest godina u društvenom centru u jednom okrugu Pariza u kojemu je moj otac vodio kazališne radionice za mlade. Žarko sam željela plesati, pa su me upisali u Školu plesa Pariške opere (École de Danse de l'Opéra national de Paris), a nakon toga na pariški konzervatorij Conservatoire à rayonnement régional de Paris. Nakon klasičnoga baletnog školovanja osvojila sam stipendiju za školu École-Atelier Rudra Béjart u Lausanni (Švicarska) i tamo otkrila različite plesne stilove i tehnike. Učili smo klasični indijski ples, afričke plesove, moderne tehnike Marthe Graham, repertoar Mauricea Béjarta, kazalište i pjevanje. Ondje sam shvatila zašto moj put nije završio u svijetu klasičnog baleta. S devetnaest godina otišla sam na prvu audiciju u životu, i to za Aterballetto. Nisam znala ništa o Mauru i toj plesnoj skupini, ali kad sam vidjela što rade u dvorani, odmah sam pomislila da tako želim plesati. Nakon audicije Mauro mi je ponudio ugovor, a ja sam bila izvan sebe od sreće! Rasla sam i odrastala s njim do svoje tridesete godine. Nakon što je Mauro napustio Aterballetto, otišla sam i ja i odlučila okušati se u novom području. Pridružila sam se plesnoj kompaniji Ballet National de Marseille i tamo plesala sljedećih deset godina. Godine 2018. Mauro me pozvao da prenesem koreografiju baleta Rossini Cards na scenu Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci pod vodstvom tadašnje ravnateljice Baleta Maše Kolar. Uživala sam u procesu i Mauro je bio zadovoljan mojim radom, pa me upitao želim li surađivati u milanskoj La Scali. Napustila sam Marseille i nastavila prenositi Maurove koreografije kao njegova asistentica.

    Kako biste opisali Bigonzettijev koreografski rukopis?

    B. M. Maurova je polazišna točka klasični balet. On obožava klasičnu glazbu i voli špice u koreografijama, a pritom je stvorio svoj pokret koji je vrlo organski i usklađen s glazbom. To posebno dolazi do izražaja u duetima u kojima je ples između dvoje ljudi pravi partnering. Zadivljujuće je to što kod njega nema artificijelnih pokreta, sve je učinkovito, svrhovito i taktilno. Kad radimo u kompanijama u kojima prevladava klasični balet, tehnički je aspekt besprijekoran, no problem nastaje u dodiru i radu s drugim tijelom. Plesače je tada potrebno udaljiti od dodira koji lijepo izgleda u ogledalu. Umjesto toga, oni svoga partnera moraju zgrabiti i gurnuti kako bi dobili ispravan pokret, podršku i osjećaj drugog tijela bez obzira na to je li u pitanju duet, trio ili kvintet. Podjednako je bitna energija koja se dijeli među plesačima. Iako u Aterballettu katkad nismo bili savršeno usklađeni, Mauro bi uzviknuo „Fantastično!” jer smo dijelili energiju s kvalitetom koju je on tražio.

    R. Z. Maurove koreografije znaju biti iznimno zahtjevne te iziskuju mnogo snage i izdržljivosti, ali ostavljaju dovoljno mjesta za užitak, zadovoljstvo i zabavu. Predstava Les Noces bila je iznimno teška, ali smo obožavali izvoditi je jer smo morali biti nevjerojatno usredotočeni. Obožavali smo i njegovu predstavu Cantata koja je bila izvedena oko sedamsto puta. Tu smo koreografiju mogli izvesti zatvorenih očiju jer je toliko postala dio nas. Bigonzettijeva koreografija dolazi iz plesača koji stoji pred njim u dvorani i glazbe utkane u Maurovo biće.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Dmitrij Šostakovič – Mauro Bigonzetti, Kazimir s Colours, kor. Mauro Bigonzetti, foto: Novković
    B. M. Mauro uistinu ima svoj pokret, svoj prepoznatljiv način kretanja, ali kad odabere plesače, on izgrađuje koreografiju s plesačima s kojima radi. Osjećali smo nevjerojatnu slobodu u tom procesu kreacije i isprobavali različite forme i načine sve dok ne bismo došli do najboljeg pokreta ili kombinacije. Naravno, bila je izrazita preciznost u muzikalnosti, koracima, ali ako smo imali prvu, drugu ili treću podjelu uloga, uvijek ga je zanimao svaki plesač i što on pojedinačno može donijeti u svojoj ulozi. To je bilo jako lijepo jer nije tražio od nas plesača da kopiramo jedni druge. Jako je volio kad bi plesač koreografiju učinio svojom.

    R. Z. Naglasio bih da Mauro neprestano sluša glazbu, kao da je obavijen njome, i prije nego što počne raditi u dvorani, savršeno je upoznat s glazbom. Sjećam se da je uvijek volio započinjati koreografiju s plesačicama ili s nekim duetom nakon kojega bi granao svoju koreografiju na ostale plesače. Kreira neki pokret ili sekvenciju i onda s plesačima gradi dalje svoju predstavu.

    B. M. Kad sam počela raditi u Aterballettu, bilo je samo sedamnaest plesača u kompaniji, no nije bilo podjele na ansambl i soliste, nego smo svi mi bili Maurove oso. Katkad mi je bio velik izazov dobiti solističku ulogu iako je u plesnoj skupini bilo mnogo iskusnijih, izvrsnih plesačica. Ali upravo je razmjena naših različitih iskustava, znanja, osobnosti i kultura obogaćivala rad s Maurom i njegove koreografije.

    Možete li nam nešto reći o koreografijama baleta Kazimir’s Colours i Rossini Cards?

    B. M. Mauro rijetko govori o sadržaju predstave. Znam da je balet Kazimir’s Colours nastao nakon što je otkrio Šostakovičevu glazbu i Maljevičeva likovna djela. Maljevičev kolorit i njegovi geometrijski oblici bili su neposredno nadahnuće i za kostime. Oba su umjetnika suvremenici i pripadaju širem krugu modernizma, pa vjerujem da je Mauru bio izazov pronaći spone između likovnosti i glazbe te ih pretočiti u ples.

    R. Z. Nadahnuće je sigurno poteklo i od kompanije za koju je Mauro napravio koreografiju, a to je bio Stuttgartski balet, poznat po svojim vrhunskim plesačima i tehničkoj virtuoznosti. Mnogo je radio sa Stuttgartskim baletom. Poznavao je njegove plesače i znao što može napraviti s njima, a to je vidljivo i u koreografiji baleta Kazimir’s Colours.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gioachino Rossini – Mauro Bigonzetti, Rossini Cards, kor. Mauro Bigonzetti, foto: Novković
    B. M. Vjerujem da su za balet Rossini Cards najvažniju ulogu odigrali Rossinijeva glazba i osobnost. Rossini je volio hranu, život, kuhanje i žene. Mauro je uz pomoć suradnika Brune Morettija odabrao skladbe koje su njih dvojica potom aranžirala i adaptirala za predstavu kako bi sve nijanse skladateljeve glazbe i osobnosti inkorporirao u koloplet koreografskih slika. I sam dio naslova, Cards (karte), pomaže strukturi predstave jer pojedine karte možeš drukčije presložiti, nema strogog reda i pravila. U ovom se djelu pojavljuju i neka scenska iznenađenja jer su zabavna baš poput Rossinijeve glazbe, a taj je specifičan scenski humor neizostavan dio Maurove osobnosti. Uz obilje humora i iznenađujućih scenskih rješenja imamo i vrlo poetične karte. Duet Auf! Les Petits Pois bavi se povezanošću dvaju ljudskih bića, ne samo plesača. Vrlo je intiman, ne smije se biti sramežljiv, cijeli je duet izgrađen od dodira. Pritom se duet ne bavi romantičnom ljubavlju i zaljubljenošću, nego odnosom s drugom osobom, tijelom i prostorom. I Duetto Inoffensivo predstavlja odnos dviju osoba, a to može biti sestrinski odnos, odnos majke i kćeri, odnos dviju žena različitih osobnosti ili pak ambivalentnost jedne osobe. Mauro je često govorio da je riječ o jednoj osobi koja u sebi nosi oprečne energije i osobnosti te proživljava različita emocionalna stanja – snažno i fragilno, energično, ali i nježno, no nadasve životno. Voljeli bismo kada bi plesači i gledatelji uživali u slojevitim Maurovim koreografijama onoliko koliko mi uživamo u toj njegovoj jedinstvenoj scenskoj magiji.

    © Iva Višak, BALETI.hr, 18. studenoga 2026.
    (U suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu)

Piše:

Iva
Višak