
Prva ovosezonska premijera Bečkog državnog baleta minuciozan je koreografski portret umjetničkoga i privatnog života Vaclava Nižinskog (1889.–1950.), vjerojatno najpoznatijeg baletana prve polovine 20. stoljeća. Djelo američkog koreografa Johna Neumeiera naslovljeno je, dovoljno, samo mitskim prezimenom: Nijinsky (Nižinski). Neumeier, koji je prema vlastitom priznanju opčinjen Nižinskim, balet je praizveo u Hamburgu još 2000., gdje je desetljećima bio direktor baleta i glavni koreograf, a danas ga kao osamdesetsedmogodišnjak s istim žarom postavlja u Beču.
Neumeier ne donosi klasičnu linearnu biografiju Nižinskog, najveće zvijezde trupe Ballets Russes pred Prvi svjetski rat, nego efektno započinje rekreacijom njegova posljednjeg javnog nastupa u St. Moritzu 19. siječnja 1919. u 17 sati, u plesnoj dvorani hotela Suvretta House. Taj je nastup Nižinski nazvao Vjenčanje s Bogom. I dok bismo za baletni portret Nižinskog prirodno očekivali partituru Stravinskog, Debussyja, pa i Čajkovskog, djelo započinje Chopinovim Preludijem br. 20 u c-molu, a Nižinski nas dočekuje u solu rastrzanih pokreta ruku kojima zapravo grli svijet.
Nakon tog svojevrsnog prologa, prvi čin donosi niz poznatih reminiscencija na njegov umjetnički i privatni život, dok se u drugi činu problematizira njegova psihička bolest, a prizori osobne patnje povezuju s ratnim bubnjevima na efektnu glazbu Šostakovičeve Simfonije br. 11 u g-molu. Drugi je čin dinamičniji, s puno više mogućnosti za corps de ballet, a ima i dojmljiv završetak u crvenom i crnom, kada Nižinski ponovno grli svijet u završnici svojega posljednjeg javnog nastupa. Takav završetak snažno odjekuje u današnjem trenutku, obilježenom svakodnevnim medijskim slikama rata. U obližnjem Burgtheateru na repertoaru su i Posljednji dani čovječanstva (Die letzten Tage der Menschheit) Karla Krausa.
Pažnju bi ipak valjalo usmjeriti na prvi čin. Način na koji Neumeier evocira najpoznatije uloge Nižinskog ostavlja nezaboravan estetski dojam, posebno uzimajući u obzir da nije poznata sačuvana filmska snimka njegova plesa. Zvijezda večeri, na izvedbi 22. listopada 2026., bio je portugalski prvi solist Bečkog državnog baleta António Casalinho, koji je nešto niži i u pokretima ruku suzdržaniji od talijanskog prvog solista Alessandra Frole. Frola je naslovnu ulogu prvi put otplesao na hvaljenoj bečkoj premijeri 20. listopada 2026., nakon što je u istom baletu u Hamburgu nastupao kao Duh ruže (Le Spectre de la rose). Na mrežnim stranicama Bečke državne opere nekoliko je dana nakon premijere bilo moguće besplatno pogledati snimku premijerne izvedbe. Frola je doista izvrstan od sola i trija do tuttija, ali prirodno posjeduje svojevrsnu italianità koja nije prva asocijacija na izričaj Nižinskog. Frola se u toj postavi odmarao u manjim ulogama Harlekina i Duha ruže, jer je balet koncipiran tako da se uz Nižinskog (Casalinho) na sceni paralelno nižu reminiscencije na njegove važnije uloge.
Najiščekivanija je pojava Fauna (iz baleta L'Après-midi d'un faune / Faunovo poslijepodne) koji, u legendarnom kostimu Nižinskog, s prepoznatljivim profilnim pokretima šaka, na scenu izlazi bosonog, (pre)naglašavajući tako svoj primordijalni zov, i odmah se hvata vela. Te večeri utjelovio ga je netom promovirani solist Duccio Tariello, koji je plesao i Zlatnog roba iz Šeherezade. U odnosu na premijernu podjelu, to je jedina uloga kod koje ostaje žal što uživo nismo doživjeli Fauna brazilskog prvog solista Victora Caixete, koji ga je savršeno utjelovio na premijeri.
Plesno je najminucioznije izrađen odnos Nižinskog sa slavnim impresarijem trupe Ballets Russes Sergejem Djagiljevim (solist Alessandro Cavallo), koji ga je otkrio, a u ovom baletu doslovno i usmjerio prema zvjezdanom statusu. Njihov kompleksan ljubavnički odnos prikazan je u prenapregnutim pokretima plesača, u kojima kontrola ostaje najvažnije oruđe, ali i oružje, i to u oba smjera. Suprugu Nižinskog Romolu elegantno je donijela prva solistica Cassandra Trenary, energičnu sestru Bronislavu solistica Sinthia Liz, a eteričnu primabalerinu Karsavinu prva solistica Laura Fernandez Gromova. Njegov stariji brat Stanislav (solist Rinaldo Venuti), koji je u djetinjstvu pretrpio tešku ozljedu glave pri padu s prozora, a od 1902. boravio u psihijatrijskoj ustanovi, najtragičniji je lik ovog djela. U baletu je prikazan kao svojevrsna sjena brata Vaclava, koji i sam naslućuje da ga čeka slična sudbina.

Bečki državni balet ovom je predstavom pokazao da u impresivnoj muškoj postavi, koju predvode Frola, Casalinho i Caixeta, raspolaže nizom vrhunskih plesača. Caixeti je naslovna uloga Nižinskog povjerena u izvedbama u studenom, a svu trojicu očekuju istaknute uloge i u predstojećem Onjeginu Johna Cranka: Frola i Caixeta najavljeni su kao Onjegin, a Casalinho kao Lenski.
© Mario Martinec, BALETI.hr, 16. studenoga 2026.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 22. listopada 2026.)