Muzikalnost, gracilnost, sklad nježne figure…

Sjećanje: Sonja Kastl (Zagreb, 14. srpnja 1929. – 25. listopada 2026.)

• Dug i bogat bio je životni put  Sonje Kastl. Počela je plesati kao sedmogodišnja djevojčica sredinom 1930-ih godina. Na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prvi put nastupila je 1936. na dječjoj priredbi Dječjeg carstva. U Umjetničkoj školi učila je balet kod Margarete Froman, a pohađala je i nove škole plesnog modernizma Mercedes Goritz-Pavelić, Nevenke Perko i Mirjane Janeček Stropnik, te klasiku i step kod Roda Rifflera, gdje je njegova sestra Nada Ungar vodila i estetsku gimnastiku. Istodobno s baletom pohađala je i Klasičnu gimnaziju.
  
  Najviše je naučila od Margarete Froman čija će učenica biti sve do njezina odlaska iz Zagreba 1955. Pod njezinim vodstvom prvi je put nastupila na profesionalnoj baletnoj pozornici, 1. siječnja 1944., u Licitarskom srcu i Polovjeckom logoru. Kasnije će, u praktičnom kazališnom radu, mnogo naučiti od Mile Jovanovića, Đurđe Fučkar, Pije i Pina Mlakara, te na stručnim usavršavanjima u kod Olge Preobraženske i Nore Kiss u Parizu te Mary Skeaping u Londonu. Uz balet i ples učila je glumu. Intimno je možda više željela postati glumicom. Na svim se plesnim nastupima isticala, zapažena je njezina muzikalnost, gracilnost, sklad nježne figure koja je sve više poprimala plesačku snagu. Dvoumila se između glume i baleta i pobijedila je – ljubav prema baletu. U filmu Zastava (1949.) Branka Marjanovića igrala je glavnu ulogu balerine Marije.
  
  Utjecaj raznih pedagoga formirao je Sonjinu ličnost prema otvorenosti za sve plesače. Mlada balerina, solistica i prvakinja, dva je desetljeća vlastitim plesom isijavala radost života. Zatim je, sljedeća četiri desetljeća, kao koreografkinja, pomagala drugima da iskažu tu radost i predaju je publici. Margareta Froman imala je sposobnost da prenese na plesače svoje zamisli kako bi ono što je od njih tražila i željela postići doista ostvarili. Znala je potaknuti želju za plesanjem, što je Sonja smatrala veoma važnim i što je poslije sama primjenjivala u koreografskom i pedagoškom radu.
  
  Proplesala je kroz cijeli onodobni repertoar: Aurora i Plava ptica u Trnoružici, Swanilda u Coppeliji, Kneginjica u Baladi o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, Kraljica Amazonki u Pokolju Amazonki, Djevojka u Čudesnom mandarinu, Jela u Đavlu u selu, naslovne uloge Pepeljuge, Julije u Romeu i Juliji i Francesce u Francesci da Rimini njezina su najvažnija ostvarenja, zlatnim slovima upisana u povijest hrvatskog baleta. Nastupala je i u baletima Licitarsko srce, Klasična simfonija, Apollon musagète, Petruška, Ohridska legenda, Slike s izložbe, Noć na pustoj gori, La Valse, Fantastična simfonija i mnogim drugim. Za interpretaciju Djevojke u Čudesnom mandarinu osvojila je 1960. prvu nagradu na Baletnom bienalu u sklopu Ljubljanskoga festivala. Nakon ozljede prestala je plesati 1966.
  
  Kao koreografkinja Sonja Kastl postavila je dvije trećine od svojih 26 baleta s Nevenkom Biđin. Na početku je zajednički rad dviju umjetnica možda nekoga i začudio, ali ubrzo je to postalo uobičajno. Redoslijed autorskih imena mijenjale su iz predstave u predstavu. Divile su se ostvarenjima Georgea Balanchinea, Rolanda Petita i Jeromea Robinsa. Zajednički rad počeo je u emisijama Televizije Zagreb, a rad u kazalištu došao je nenadano. Tadašnji ravnatelj Opere Ivo Vuljević ponudio im je 1958. koreografiju u operi Andre Chenier Umberta Giordana.
  
  Na početku su nastajale kraće koreografije objedinjene u baletnoj večeri s djelima drugih autora ili vlastitima. U oblikovanju baletnih večeri vodile su brigu o raznolikosti glazbe, tema i plesnog izraza, podjednako zbog publike i zbog plesača. Također su vodile računa o mogućnostima pojedinih ansambala, kako da im omoguće da se što bolje iskažu, kako da pojedini solisti dođu do punog izražaja i pokažu cjelovito umijeće. Važno je bilo i to što određena predstava u danom trenutku znači u pojedinom kazalištu.
  
  Sonja Kastl i Nevenka Biđin slušale su glazbu. Većina njihove glazbe nije bila snimljena već su radile uz korepetitorsku izvedbu što podrazumijeva ograničenu mogućnost slušanja i ponavljanja glazbenih ulomaka te veću usmjerenost memoriranju. Slušajući, svaka bi dobila neku zamisao pa bi vidjele što je bolje. Ponekad su se čudesno poklapale. Često bi jedna od druge preuzimale pokret i dalje ga razvijale. Ponekad se i nisu slagale, ali tada bi se dogovarale o najboljem rješenju.
  
  Koreografsku maštu zaokupljale su raznolike teme pretočene u velik raspon formi, od apstraktne koreografske solo-minijature do cjelovečernjeg baleta sa sadržajem. Nastajale su pretežito na suvremenu glazbu i to većinom hrvatskih skladatelja, ali i inozemnih, izrazitih predstavnika glazbe 20. stoljeća. Osam baleta nastalih nakon 1978. Sonja je ostvarila sama. Važna je njezina uloga u čuvanju i prenošenju izvorne koreografije Đavla u selu što ga je, s dozvolom autorâ, postavljala u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Na sličan način čuvala je i prenosila izvornu koreografiju Margarete Froman završnog kola iz opere Ero s onoga svijeta. Antologijska je njezina koreografija baleta u operi Nikola Šubić Zrinjski.
  
  Početkom 1965. godine novoimenovani intendant HNK-a u Zagrebu književnik Mirko Božić unio je u svoj program rada prijedlog da se baletna grana HNK uzdigne u rang samostalnog umjetničkog ansambla, a Sonju Kastl predložio je za ravnateljicu. Njegovi su prijedlozi povrđeni u nadležnim državnim tijelima tako da je prvi put u povijesti hrvatskoga glumišta, a i među srodnim ansamblima u kazalištima tadašnje Jugoslavije, Balet zagrebačke Opere postao samostalan Balet Hrvatskoga narodnog kazališta. Danas se ta činjenica podrazumijeva, ali u ono je doba značila prekretnicu, put u nešto novo i neizvjesno, jer sličnog uzora u Jugoslaviji nije bilo. Novu situaciju Sonja je opisala sljedećim riječima: „To mi se čini kao moja do tada najteža premijera.“ A prva premijera na sceni bila je u velikom stilu – Adamova Giselle, prva suvremena izvedba toga popularnog djela nakon sedam desetljeća.
  
  Stekavši autonomnost i mogućnost da kao ravnateljica sama odlučuje o svim važnim umjetničkim i organizacijskim pitanjima, repertoaru i broju predstava, kao glavni cilj postavila je tehnički napredak ansambla. Pozvala je ugledne inozemne koreografe Françoise Adret, Petera van Dyka i Waclawa Orlikowskog. Gostuju Iko Otrin i Boris Pilato, na domaću koreografsku scenu vraćaju se Ivica Sertić, Zvonimir Reljić, Nenad Lhotka, supružnici Vjera Marković i Alfredo Kollner, počinje koreografirati Miljenko Vikić. U baletnu je produkciju nastojala što više uključiti modernu glazbu domaćih autora, u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja.
  
  Pod njezinim vodstvom zagrebački Balet gostuje na Festivalu Marais u Parizu, zatim u dva navrata u Veneciji, u Wiesbadenu, Pasauu i Mainzu. Na Bečkim svečanim tjednima predstavljen je baletni i operni opus Milka Kelemena koji pokazuje kako Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu može uspješno iskoračiti u inozemstvo i s djelima izvan uvriježenoga nacionalnog ili slavenskog repertoara. Praizveden je balet Grand Hotel Borisa Papandopula, nastao prema narudžbi Wiener Festwochen (Bečkih svečanih tjedana). Nacionalno djelo Đavo u selu doživljava nove uspjehe i priznanja u Europi.
  
  Ravnateljski mandat Sonje Kastl trajao je šest godina. Efektivno je, pozornica HNK-a za rad ansambla bila na raspolaganju gotovo tri godine manje. Naime, HNK je zbog preuređenja bio zatvoren od 31. siječnja 1967. do 27. studenoga 1969. Privremene pozornice u Domu JNA i Radničkom sveučilištu Moša Pijade bile su tek nužno zlo da se premosti razdoblje do okončanja obnove kazališta. Na jednomjesečnom gostovanju početkom 1969. u Indiji, Pakistanu, Iranu i Libanonu dio ansambla izveo je dvadesetak puta raznolik program ulomaka iz svekolikog repertoara. Nastupili su na Indijskoj i Pakistanskoj televiziji, a primio ih je i predsjednik Republike Indije.
  
  Sezona 1969./1970. bila je svečana sezona otvaranja i početka rada u obnovljenom kazalištu. Na svečanom otvorenju izveden je balet Sonje Kastl i Nevenke Biđin Simfonija in Re na glazbu Luke Sorkočevića. Zahvaljujući obnovi, Sonjin je lik ovjekovječen na oslikanom stropu gledališta. Tijekom radova, scenograf Zvonimir Agbaba primijetio je da joj jedan ženski lik na slici veoma nalikuje. Zatražio je njenu fotografiju prema kojoj je načinjena restauracija.
  
  Balet HNK-a izveo je drugu premijeru nakon otvaranja 29. studenoga 1969. s Baletima XX. stoljeća Petera van Dyka. Zatim je, u prvoj polovini 1970., nanizao premijerno obnovljene predstave Labuđeg jezera i Giselle (kojoj su pridodane Chopinove Silfide), i novog Orašara Waclawa Orlikowskog. Te su predstave još dugi niz godina ostale temelj repertoara. Ravnateljski mandat završila je 31. kolovoza 1970. Poslije toga je dvije sezone (1976.-1978.) bila ravnateljica baletnog ansambla Gradskog kazališta u Klagenfurtu s kojim je nastavila suradnju kao koreografkinja do 1991.
  
  Cijeli taj iznesen niz impresivnih činjenica i podataka o umjetničkom radu i karijeri Sonje Kastl odvijao se do našeg prvog susreta, poznanstva, suradnje i budućeg prijateljstva. Žao mi je što nisam imao mogućnost vidjeti je kako pleše ni kako izgledaju njeni baleti poput Simfonije o mrtvom vojniku, Klasične simfonije, Čovjeka pred zrcalom, Dubrovačkih šena ili Othella i Tri kavalira frajle Melanije s Vesnom Butorac Blaće. Nisu bili snimljeni i od njih je ostala tek poneka fotografija.
  
  Sonja Kastl i Nevenka Biđin počele su koreografirati nekoliko predstava u ZGK Komedja još u prvoj polovini 1960-ih. No Sonjina intenzivna suradnja, najviše s redateljem Vladom Štefančićem počinje 1989. s mjuziklom Car Franjo Josip u Zagrebu. Niti mjesec dana nakon praizvedbe dogodilo se nešto najstrašnije što ikoga može zadesiti. Sonja je u tragičnom udesu izgubila kćer jedinicu Marinu Zimmerman (1967.-1989.). Tada je sve stalo, ispunili su je bol i praznina. Obuzeli su je stihovi Pie Mlakar:
  
  Zavijmo kolo,
  pjevajmo pjesme,
  neka doline ječe –
  moje se srce želi raspuknuti,
  to je tako daleko
  od svake buke.
  
  Kako bi smogla snage nastaviti dalje – jer plesati znači živjeti – Vlado Štefančić ponudio joj je početkom 1991. suradnju na mjuziklu Lady Šram, sjetnoj priči o omiljenoj zagrebačkoj glumici Ljerki Šram koja je umrla od tuberkuloze. Sonja je poslije uvijek isticala zahvalnost Vladi Štefančiću što joj je pomogao da se vrati u život.
  
  Svakodnevni rad na klasu i pokusima s nama, tadašnjim članovima plesnog ansambla Komedije, pomalo ju je jačao. Napredovali smo i zahvaljujući njezinu ugledu i zalaganju uvelike je pripomogla otvaranju stalnih radnih mjesta i formiranju Baletnog ansambla ZGK Komedija, 1994. Nije se libila povući nekoga za rukav da učini ono što je potrebno za balet. U očekivanju stalnog radnog odnosa otišao sam na dvije sezone u Rijeku. Sonja je tadašnjem ravnatelju rekla da mora što hitnije otvoriti radna mjesta jer plesači odlaze.
  
  Razvila se tada posebna prisnost između nje i ansambla, a i mene osobno, što nimalo nije utjecalo na njezinu strogost u radu. Kada bih je naljutio, nije me htjela uvrstiti u neki skupni broj, ali bi mi poslije, kada je ljutnja prošla, povjerila solo. Nanizali smo dvadesetak predstava od kojih su za Komediju najvažniji mjuzikli Kralj je gol i Tko pjeva zlo ne misli, te operete Kneginja čardaša, Grofica Marica i Šišmiš. Kada se postavljala Bajadera, operetna bombonijera, 2005, pomaknula me u drugi red, a solo je dobio mlađi kolega. Bila je u pravu, bližio se moj plesački kraj i trebalo je razmisliti što dalje.
  
  Znala je da ću u sebi naći snagu za promjenu jer je uvijek svojom toplinom pokazivala zanimanje za sve plesače i umjetnike, nadasve za plesački podmladak. Uvijek je bila voljna pomoći. Skupljala je podatke i pisala članke o kolegama za enciklopedijska izdanja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Podučavala je klasiku u Baletnoj školi, predavala scenski pokret na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Osijeku. Bila je predsjednica Društva baletnih umjetnika Hrvatske i Saveza baletnih umjetnika Jugoslavije.
  
  Postavila je šezdesetak baletnih ulomaka u operama, operetama i mjuziklima, u Zagrebu i Klagenfurtu, u Osijeku, Rijeci, Splitu, Mariboru, Ljubljani i Novom Sadu te na Opernom festivalu u veronskoj Areni. Koreografirala je otvorenje Europskoga prvenstva u umjetničkom klizanju u Zagrebu, 1974. i 1979, te centralni dio završne svečanosti XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
  
  Kada sam prestao plesati uvijek mi je prigovarala da sam se udebljao i da sam neobrijan. U nekoliko navrata tražila je da joj se počnem obraćati s „ti“. Rekao sam joj da ne mogu. „A kako možeš Vesni Butorac?“, uzvratila je. Nisam mogao jer sam, unatoč prijateljskom odnosu i toplini među nama, pred sobom imao osobu gigantskih razmjera, čvrsto utkanu u polovinu hrvatske baletne povijesti od stoljeća i pol. Jednom sam bubnuo: „Sonjička!“ što ju je jako razveselilo „Joj, tako me jedino zvala moja mama (Čehinja, op. a.)“, rekla je razdragano.
  
  Poštovana gospođo Kastl, draga moja Sonjička, otplesali ste svoj život, dajući svoje biće baletnoj umjetnosti do posljednjeg atoma. Teško je naći i izraziti riječi zahvale koje zaslužujete. Stoljeće i pol hrvatskog baleta moramo ovih dana proslaviti bez Vas, ali su naše misli usmjerene prema Vama. Vi dotle plešite beskrajnim prostranstvima… Zauvijek.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 31. listopada 2026.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković