Bezbroj malih tjelesnih pregovora

Hrvatsko narodno kazalište Split: Mikis Theodorakis – Staša Zurovac, Grk Zorba, kor. i red. Staša Zurovac, dir. Mikhail Sinkevich

Balet splitskoga HNK-a pod vodstvom Mirne Sporiš izašao je u petak 23. listopada 2026. s vrlo hrabrom, suvremenom postavom baleta Grk Zorba u plesno kazališnoj viziji Staše Zurovca. U gradu sve poznatijem po borbenom duhu Torcide i nekim „bisnim ljudima“ postaviti balet Mikisa Theodorakisa popularnog etno mediteranskog ugođaja bez ijedne „razbijene prazne čaše“ (zapravo bez ijedne „čaše“ uopće) i moćnog muškog kola, ustrajući na bolnoj ljudskoj usamljenosti, potrazi i iščekivanju (životnog) ispunjenja, čini se pravom provokacijom. A opet, izvedba je nagrađena velikim odobravajućim pljeskom. Zasluženo iz više razloga.

No, krenimo iz početka. Grk Zorba je živopisan književni lik iz istoimenog romana Nikosa Kazantzakisa ovjekovječen u filmskoj verziji u markantnoj interpretaciji Anthonyja Quinna, kao oličenje impulzivne, tople ljudske slobodoumne prirodnosti u kojoj se komešaju i prožimaju mistika življenja, spoznaja ljepote prirode i provale dionizijskog hedonizma. Film Michaela Cacoyannisa iz 1964. obilježila je i popularizirala glazba Mikisa Theodorakisa, naglašenog etno kolorita s vrhuncem u znamenitom i silno popularnom sirtakiju. Balet Zorba prvi je put postavljen 1976. u koreografiji Lorce Massinea na glazbu iz filma, da bi onda desetak godina kasnije (1989.) Teodorakis sam na temelju svojih ranijih djela skladao balet prema Kazantzakisovu romanu, i od tada se Zorba pleše u tradiciji narativnog baleta jake folklorne potke egzotičnog, temperamentnog Mediterana. (U međuvremenu Mediteran je dobio nove konotacije a Kreta, mjesto radnje romana, danas je jedna od žuđenih destinacija nade i tragičnih ulaznih točaka u Europu za migrante i izbjeglice koji se otiskuju na more s obala istočnog Mediterana.) U Splitu je balet Grk Zorba već postavljen 2011. u korektnoj i tradicionalnoj koreografiji Istvána Herczoga (više ovdje), a Azamat Nabiullin, dugogodišnji i omiljeni splitski princ, je za ulogu Zorbe primio Nagradu hrvatskog glumišta.

Gledajući pak povijest suradnje Staše Zurovca i Baleta HNK-a Split, nekako se ovaj naslov čini njezinim prilično potentnim nastavkom. Naime, Zurovac je u Splitu postavio svoje Bogove – koji u splitskoj inačici nisu ljuti i novi kraći balet Daj, daj kao prvi i treći dio Baletne večeri, koreografskog triptiha koji je nagrađen Peristilom na 49. Splitskom ljetu (2003.), i kasnije uspješno igran na gostovanjima. A dvije godine kasnije, na 51. Splitskom ljetu Zurovac je ponovno nagrađen Peristilom za cjelovečernju koreografiju na klezmer glazbu Daïssa – istočno od raja (2005.) što nije bio samo vrhunac kulturnog ljeta nego je kao strastveno plesanje života snažnog dramskog naboja ostala najjačom domaćom praizvedbom te sezone. Nakon dulje pauze Zurovac se vraća u Split sa svojim ključnim radom i međunarodnom uspješnicom Cirkus primitif balet (HNK u Zagrebu 2003,. HNK Ivana pl. Zajca Rijeka 2006., HNK Split 2014., Introdans, Nizozemska 2015.) koji je i ovdje razgalio publiku specifičnim koreografskim rječnikom i kazališnom formom u kojem baletni ansambl funkcionira kao koherentni kor koji dijeli zajedničku temperaturu, plesnu odnosno životnu groznicu i specifičnu iščašenost pokreta, ali unutar toga svaki pojedinac iskače nekim osobnim detaljem i specifičnošću karaktera. U tom umjetničkom periodu Zurovac koristi jake narodske ritmičke potke koje vuku u općeljudsku, vitalističku veselicu do posljednjeg daha. Maja Hrgović u osvrtu na splitsku postavu Cirkus primitif baleta piše kako je Splićane oduševila „manijakalna energija plesača koja prema kraju predstave kao da je rasla, a ne opadala; sitne, eksplozivne duhovitosti kojima je komad miniran u promišljenim intervalima; divna glazba Jean-Marc Zelwera za koju je, u nedostatku boljeg opisa, dovoljno reći da je uglazbljena halapljivost za životom…“ (Novi list, 9. kolovoza 2014.) I tu negdje, u toj „halapljivosti za životom“ kao da se krio neki prototip Zorbe.

No, Zurovac je u međuvremenu odustao od groteskne mladenačke groznice; vrijeme i zrelost donijeli su upitanost, scenski asketizam i neku poetičnu melankoliju, težeći duhovnosti i empatiji što se ogleda u smirenju pokreta, potrazi za kazališnim znakom, scenskim stavom, pozicijom i izvođačkom gestom. Književni predlošci kao što su Bjeguni Olge Togarčuk potaknuli su njegovo autorsko promišljanje kretanja kao dubokog ljudskog poriva, nemira, tjelesne slutnje suštine lutanja, stalnog izmještanja iz rutine, putovanja koje tek može ličiti na bijeg. „Mi koji se bavimo pokretom“ rekao mi je u razgovoru povodom te predstave, „vrlo dobro znamo da se prilikom stajanja na dvije noge na jednom mjestu zapravo radi o konstantnom kretanju, o bezbroj malih tjelesnih pregovora počevši od stopala, pa sve do tjemena. Tako da nisam baš siguran da riječ „bjeguni“ odražava samo bijeg od statičnog, nego nam dubinski ukazuje kako probuditi svijest o stalnom kretanju veće cjeline univerzuma kojeg smo integralni dio i bez kojeg je gotovo nemoguće pronaći bilo koju vrst balansa ili harmonije.“ (više ovdje)

I tako dolazimo do novog splitskog Zorbe, „s bezbroj malih tjelesnih pregovora“ i autentičnog uprizorenja metaforičnog otoka Krete, bez boja i šarenog spektakla (u kostimima Bjanke Adžeć Ursulov dominira crna, naspram koje se ističe bijeli putnik John), sunca i cvrčaka, izložene, gole zemlje / ugljene prašine preko koje se dolazi i odlazi, prolazi, povlači, zastaje s koferima, okuplja i razilazi u nekom zasanjanom stanju. Zurovac više ne nalazi ni motiv niti prostor za euforičnu veselicu i ljudsku gordost; ostaje tiho prihvaćanje onog što se ne može objasniti i promijeniti. Zemlja (crna od ugljene prašine i neplodna), nasilje, ljudi i koferi. I srećom: Zorba koji to prihvaćanje – u prekrasnoj, nadahnutoj interpretaciji Patrika Knausza, utjelovljuje, pušta s užitkom kroz sebe, zaigran, zarazan, spontan u improvizaciji. Sjajno je to finale bez discipline i čistoće klasičnih folklornih plesnih formi, u kojem Zorba pridobiva Johna (nježni, točni Oleh Bondar) na ples i igru učenja zahtjevne plesne sekvence, u kojoj se pokušava, pada i diže, gađa zemljom / ugljenom prašinom i – smije.

Koliko su duboko mladi baletni plesači splitskog ansambla uspjeli uroniti u osjećaj trajanja, hoda bez plesne sekvence ili koliko su neke situacije ostale koreografski nedovršene, teško je objektivno reći nakon uzbuđenja prve, premijerne izvedbe, no i ansambl i solisti koji su ovdje i kor i kazališni likovi i simbolične sudbine iznijeli su atmosferu i aktualnu poantu djela i ostvarili više iznimno dojmljivih scena.

Uz protagoniste poznate iz književnog predloška (Zorba, John, Marina i madame Hortense) Zurovac svoj otok nastanjuje i alegorijskim likovima. U prvom redu tu je, kao neki autorski potpis često prisutan u Zurovčevu plesnom kazalištu: krhki, bijeli, jadni, mali Anđeo (Rimi Mizuoka), „onaj koji vidi odozgo“, ali ovako prizemljen izgubljen je i nemoćan da pomogne. Tu su i dvije samostalne anđeoske sjene (Mirabelle Tošković i Noa Shoda), prizivane potrebom i suosjećanjem. Svi oni lutaju u nekim svojim putanjama, kao i ljudi, svako u svojoj usamljenosti. I zatim tu je aktivni, osebujni lik Grafikosa (Eva Karpilovska), koji u svojoj specifičnoj dinamici djeluje između zajednice i protagonista, preslaguje kofere, vidi Anđela, prati događaje.

Dirljiv je i tužan solo odlaska madame Hortense u finoj pročišćenosti Irine Čaban Bilandžić. A jedna od najljepših, najdirljivijih scena je slojeviti, složeni ženski plesni kvartet, Marinina pjesma koji započinje Stella Duerden, rekla bih: idealna Marina, prigušena, osjetljiva, čista, snažna, da bi joj se pridružile Anđeo i Sjene, nježno pretapajući i umnažajući emotivno biće mlade žene. Njezina usamljenost udovice je vrlo konkretna. Ne prihvaća pravila male zatvorene zajednice, ne zadovoljava ni muške žudnje ni pravila ženske poniznosti, i zato je obilježena. Trenutak sreće i ostvareno partnerstvo, ljubav sa strancem samo su okidač da je zajednica žrtvuje. I to je vrlo snažna ritualna scena bez kontakta i prikaza fizičkog nasilja koja priziva odabranu iz Posvećenja proljeća (Le Sacre du printemps) Stravinskog u specifičnom spoju motiva iz dvije antologijske inačice, Nižinskog i Pine Bausch. Marina je žrtva u centru kruga, opkoljena narodom koji je naoružan grabljama kojima će navući zemlju na nju.

I konačno, conditio sine qua non, u dvorani splitskog HNK-a ostvaren je snažan surround, uzbudljivi sveprožimajući doživljaj Theodorakisove glazbe u sjajnoj usklađenosti instrumenata i glasova, koja je vođena autoritativnim Mikhailom Sinkevichem punila gledalište sa svih strana. (Zbor je bio smješten iza, u visinama balkona.) Uopće, izvrsna glazbena prilagodba ostvarena u suradnji s dirigentima Sinkevichem i Ivanom Šćepanovićem dala je pouzdan okvir, smjer i vodstvo plesnim skicama, scenskim slikama, koreografskim brojevima i radnjama koje se izmjenjuju pod zagasitim svjetlom, suptilnim nijansama tame (Marka Mijatovića) u praznom prostoru, na goloj zemlji ili ugljenoj prašini propalog rudnika.

© Maja Đurinović, BALETI.hr, 28. listopada 2026.

Grk Zorba
koreograf, redatelj, dramaturg, autor glazbene prilagodbe Staša Zurovac
skladatelj Mikis Theodorakis
dirigent Mikhail Sinkevich
kostimografkinja i scenografkinja Bjanka Adžić Ursulov, oblikovatelj svjetla Marko Mijatović, dizajner maske Dino Baksa, asistent redatelja Aleksandar Švabić, asistentice koreografa / baletne majstorice Sanja Dimache, Sanja Bikić, glazbena redakcija, realizacija partiture, probne tonske snimke Ivan Šćepanović, glazbena prilagodba razvijena je u suradnji s dirigentima Mikhailom Sinkevichem i Ivanom Šćepanovićem, oblikovatelj tona Petar Ivanišević, asistentica produkcije Gorenka Žižić Jagar, inspicijentica Tetyana Borščagivska
izvode (premijerna postava, 23. i 24. listopada 2026.): Patrik Knausz (Zorba), Oleh Bondar (John), Rimi Mizuoka (Anđeo), Stella Duerden (Marina), Irina Čaban Bilandžić (Madame Hortense), Mirabelle Tošković, Noa Shoda (Sjene anđela), Eva Karpilovska (Grafikos), Svjetlana Dimache, Yelyzaveta Nadenenko, Tea Patriarca, Mariia Yurchenko, Cvita Žižić, Ania Bartkowski, Ella Rose Churchill, Urara Onomata, Noa Shoda, Giulia Del Grande, Jade Luna Conner, Mirabelle Tošković, Anastasia Boiko, Maja Lončar, Uliana Saiko, Teja Sever, Märta Thynne (Narod / žene), Remus Dimache, Igor Gluškov, Yehor Horbunov, Askhatbek Yusupzhanov, Felix Boboi, Robbie Fisher, Kostantyn Lubko, Aleksa Petrović (Narod / muškarci), Bjanka Ivas (Glas (mezzosopran)