Ono što balet čini tako uzbudljivim

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Dmitrij Šostakovič / Gioachino Rossini – Mauro Bigonzetti, Kazimir s Colours / Rossini Cards, kor. Mauro Bigonzetti

U zagrebačkom su HNK-u postavljena dva antologijska rada Maura Bigonzettija, suvremenog koreografa koji se s neobičnim veseljem i talijanskim temperamentom igra s postavkama klasičnog baleta upisanim u virtuozna plesačka tijela. Maštovite i nestašne Bigonzettijeve autorske i koreografske subverzije krasi brzina, preciznost, muzikalnost, tehnička virtuoznost i – što nije česta pojava u baletnoj umjetnosti – humor. Bigonzettija smo upoznali preko njegove Cantate u izvedbama dvije velike i respektabilne europske plesne kompanije: portugalski Gulbenkian balet (skupina u čije je stvaranje, usput da se podsjetimo, utkano više godina rada Milka Šparembleka) gostovao je na Muzičkom biennalu 2003., a talijanski Aterbaletto ju je izveo uz Omaggio a Bach na 24. Tjednu suvremenog plesa (2007.). Kako je Maša Kolar nekoliko godina plesala u Aterbalettu koji je Bigonzetti tada i vodio (i za koji je 2004. kreirao Rossini Cards), ne čudi da je Bigonzettija kod nas prvi otplesao riječki Balet pod njezinim vodstvom (više ovdje).

Rossini Cards i Kazimir's Colours utjelovljuju dvije različite umjetničke vizije i vrlo različita umjetnička svemira: jedna je poticaj pronašla u likovnosti, apstraktnoj geometriji suprematizma Kazimira Maljeviča, a druga u hedonističkom životnom i glazbenom opusu Gioachina Rossinija. Rossini priziva nagli, ćudljivi pomalo sirov karakter, blizinu zemlje i bose noge zajednice koje po njoj gaze, a Maljevič je u dugim i lomnim linijama (produženih špicom) elegantnih marioneta koje se upisuju na obojenu plohu scene, no, poetika i Bigonzettijev autorski rukopis, energija i muzikalnost tijela u pokretu, začudni dueti i živahna dinamika grupe, neprijeporno je prepoznatljiv u oba rada.

Kazimir's Colours – nepredmetnost geometrije i ritma

Kazimir's Colours na glazbu Dmitrija Šostakoviča jedan je od prvih i uspješnih koreografskih radova Maura Bigonzettija, praizveden 1996. s Baletom iz Stuttgarta. Naslov najavljuje posvetu i nadahnuće radikalnim obratom i „otkrićem čiste umjetnosti“, osjećajnosti nepredmetnosti avangardnog slikara i autora manifesta suprematizma Kazimira Maljeviča. „Umjetnost više ne želi služiti državi ni religiji, ne želi više prikazivati povijest običaja, ne želi više imati posla s predmetom kao takvim te vjeruje da može postojati sama po sebi i za sebe…“ „Nova umjetnost suprematizma,“ piše Maljevič, „koja je stvorila nove oblike i odnose oblika dajući vanjski izraz slikarskom osjećaju, postat će nova arhitektura: prenijet će te oblike s površine platna u prostor.“ Njegov prodor u treću dimenziju, promišljanja i otkrića bliska su kanonu, gramatici i vokabularu apstraktnog pokreta klasične baletne tehnike. I neoklasičnom otporu pričanja priče. Kao što nas i cvijeće dirne bojom i ljepotom forme, reći će Balanchine, „to je ono što balet čini tako uzbudljivim – kretanje tijela u vremenu“.

U živoj, vrckavoj artikulaciji ruku, geometriji tijela i ritma, linije, plohe i boje dinamično se pretaču u plodonosnoj Maljevičevoj pustinji prazne scene. Apstraktne linije klasičnog baleta napete u svojim dugim ekstenzijama tijela (poput lutaka na koncu) na trenutke popuštaju razlomljene u zglobovima pod energijom Bigonzettijevih lutkarskih nestašnih ideja, oštrih prekida, izoliranih pokreta šake, torza. Poznata je Bigonezettia iščašena harmonija skulpturalnosti dueta, neobična asimetrija izvijenih kralješnica u savršenoj ravnoteži.

Zagrebački Balet je, čini mi se, s užitkom, prigrlio Bigonzettijevu izazovnu, ekspresivnu energiju, koja uz jaku klasičnu tehniku koja je ovdje conditio sine qua non, uključuje veliku preciznost i disciplinu u brzim gestualnim zamislima i još bržim odustajanjem od usvojenih linija i formi lepršavim malim subverzijama zaigranih dijelova tijela. Natalia Kosovac i Yuho Yoshioka kao prvi, solistički par premijerne postave s virtuoznom lakoćom prenose maštovite kombinacije tjelesnih linija i oblika, čiji se motivi prepoznaju i preslaguju u dinamičnim upadima ansambla. Tamni čisti prostor scene pulsira pročišćenim uzbuđenjem živih boja kostima koje prizivaju motive Maljevičevih slika.

U svojoj oslobođenoj umjetnosti, s vjerom u nepogrešivost nepredmetnog osjećaja Kazimir Maljevič proglašava novi svjetski poredak i filozofiju života, očišćenu od „stvari“, pročišćenu od banalne materijalnosti. „Svaka društvena ideja, ma koliko velika i važna bila, proizlazi iz osjeta gladi; svako umjetničko djelo, ma koliko se malim i beznačajnim činilo, nastaje iz slikarskog ili plastičnog osjećaja. Krajnje je vrijeme da shvatimo kako su problemi umjetnosti posve odvojeni od problema želuca ili intelekta.“

No Bigonzetti će ovdje, u drugom dijelu svoje autorske večeri u HNK Zagreb, odustati od ozbiljnog Maljeviča (prilično umekšanog koreografovom veselom ironijom i plesačkim interpretacijama) i s užitkom se prikloniti njegovoj „opoziciji“ u filozofiji života, Rossiniju – kao samo drukčijem putu do istog cilja.

Rossini Cards – Svijet kao velika gozba

„Želudac je dirigent koji dirigira velikim simfonijskim orkestrom naših strasti i potiče ga na akciju.“ – poznata je Rossinijeva rečenica. Iako nije pisao glazbu za balete, taj kompozitor radosnog humora i dirljive osjećajnosti, dobroćudnog, danas tako potrebnog, sagledavanja svijeta kao velike gozbe za zajedničkim stolom, potaknuo je i savršeno se smjestio u ekspresivno plesno kazalište svog zemljaka, Maura Bigonzettija. „Svaki put kada čujem Rossinijevu glazbu, preda mnom se pojavi kazališni zastor.“ – priznaje Bogonzetti. I doista, ovaj rad potaknut i pokrenut i ispunjen Rossinijem (u smjeni orkestralnih snimki i žive klavirske izvedbe Viktora Čižića) kipi životom u neprestanoj mijeni: i svečan i groteskan, i nježan i divlji, i smiješan i tužan… plesači izraženih individualnosti dijele taj prostor i vrijeme, i – sudbinu pred crnom rupom koja vabi, propadalištem koje više čeka nego što prijeti na rubu (scene).

U toplom, ćudljivom svemiru naglih obrata Rossinija i Bigonzettija, koji nastanjuje luckasta zajednica usamljenika, ljubavnika, prijateljica, raznih grupica, izdvajaju se, izlažu mali trenuci intime, izražajna sola, poetični i dosjetljivi dueti zakučastih oslonaca, te marionetski groteskne sinkrone grupe.

U antologijskoj sceni Kurta Joossa političkog pregovaranja oko Zelenog stola započinje rat; kod Mlakarovih u Đavlu u selu odvija se prošnja i nagovaranje djevojke na udaju. Bigonzettijeva stilizirana groteska zajednice okupljene oko stola, počiva na pompoznoj aristokratski uštogljenoj večeri na kojoj je sve osobno prikriveno iza sinkronog ophođenja svih parova, prevedenog u ritmizirani ornament. Iz toga će se izvući, doslovno provući ispod zastora ljubavnički par (u premijernoj postavi Iva Vitić Gameiro i Pavel Savin) u atletski zahtjevni duet na podu. Sporo iskušavanje krajnjih napetosti, međusobnog balansa kroz mijenjanje pozicija fatalno povezanih tijela nudi poetičnu, ali opet pomaknutu skulpturalnost po kojoj je koreograf čuven. Odličan je solo na špici Hinako Shinzaki (na Fugirani preludij) kao kratka reminiscencija na Bigonzettijevo poigravanje s (baletnim) autoritetom; snažan je i dojmljiv duet (Bezazleni preludij) Agnese Stancanelli i Helene Troha, koji kao da priziva temu Genijalne prijateljice Elene Ferrante.

Divan je finale (Kradljivih svraka) ponovno sjajnog ansambla: bosonogo radništvo u crnim odijelima (bez košulja) s beretkama, prpošno i neodoljivo u simultanim sekvencama, lutkastih motiva nestašne harlekinade. No, posebno je briljirala Lucija Radić Pálinkó koja je ovdje dobila priliku uz plesačku izražajnost pokazati i svoj iznimni scenski šarm i glumačke kvalitete. Prvo je zaplesala u ekspresivnom solu „stare coprnjice“ hijeroglifskih pokreta udova, sa šakama poput kandži (nešto između Hexentanz Mary Wigman i almodovarovske „žene na rubu živčanog sloma“) unutar Gudačkog tria završenog u zafrkantskom stilu s dvojicom mladića (poletni Samuele Berbenni i Mario Diligente). Zatim nas je neodoljivo ljupko upoznala s tajnama recepta macherona alla Rossini, da bi na kraju unutar ansambl završnice malo i otpjevala, onako u šali u rosinijevskom duetu sa Samueleom Berbennijem.

Rossini Cards je kazališni rad briljantne, nepretenciozne dramaturgije i beskrajno zaigrane koreografije u kojoj se ulančavaju glazbenoscenske minijature, pričice, razglednice (poslane iz Italije, s ljubavlju) i – jedan kuharski recept. Ukratko, gurmanskim Rossinijevim rječnikom: prava plesna delicija.

© Maja Đurinovićm BALETI.hr, 24, listopada 2026.
(u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu)

Kazimir's Colours
koreografija Mauro Bigonzetti
glazba Dmitrij Šostakovič
scenograf i oblikovatelj svjetla Carlo Cerri, kostimografkinja Lucia Socci, prijenos koreografije Béatrice Mille, Roberto Zamorano, baletni majstori Pavla Pećušak, Andrej Barbanov, asistentica kostimografkinje Mia Rejc Prajninger, asistentica scenografa Nika Vojvoda
izvode: Natalia Kosovac, Yuho Yoshioka / Iva Vitić Gameiro, Guilherme Gameiro Alves / Hinako Shinzaki, Solomon Osayi Osazuva (Duet), Miruna Miciu / Leda Savin / Hinako Shinzaki (Djevojka koja zviždi), Miruna Miciu, Hinako Shinzaki, Sara Zanzon, Rizumu Tanaka, Leda Savin, Diana Laura Montes Mota, Saya Ikegami, Helena Troha / Lucija Radić Pálinkó, Atina Tanović, Agnese Stancanelli, Thi Cuevas Nguyen, Makeely Georgia Foster, Dora Popa, Marta Sironić, Taiguara Goulart, Samuele Berbenni, Solomon Osayi Osazuva, Mario Diligente, Pavel Savin, Simon Yoshida, Thomas Boddington, Giovanni Messeri / Takahiro Tamagawa, Mario Charlo Sobrino, Francesco Mezzoli, Pietro Vittoria, Seth Bromley Clark, Pierre Gaston, Arnau Velazquez Rodriguez (Parovi)

Rossini Cards
koreografija Mauro Bigonzetti
glazba Gioachino Rossini
scenograf i oblikovatelj svjetla Carlo Cerri, kostimografkinja Helena de Medeiros, prijenos koreografije Béatrice Mille, Roberto Zamorano, baletni majstori Mihaela Devald Roksandić, Iva Višak, klavir uživo Viktor Čižić / Vedran Janjanin, prijenos kostimografije prema izvorniku Mia Rejc Prajninger, asistentica scenografa Nika Vojvoda
izvode: Iva Vitić Gameiro, Pavel Savin /Leda Savin, Thomas Boddington / Sara Zanzon, Solomon Osayi Osazuva (Ouf! Les Petits Pois), Lucija Radić Pálinkó, Samuele Berbenni, Mario Diligente /Agnese Stancanelli, Francesco Mezzoli, Mario Charlo Sobrino / Miruna Miciu, Taiguara Goulart, Simon Yoshida (Gudački trio), Hinako Shinzaki / Natalia Kosovac / Diana Laura Montes Mota (Prélude Fugassé), Lucija Radić Pálinkó / Atina Tanović (Maccheroni alla Rossini), Agnese Stancanelli, Helena Troha / Atina Tanović, Hinako Shinzaki / Sara Zanzon, Rizumu Tanaka (Duetto Inoffensivo), Iva Vitić Gameiro, Hinako Shinzaki, Lucija Radić Pálinkó, Helena Troha, Agnese Stancanelli, Atina Tanović, Rizumu Tanaka, Sara Zanzon / Natalia Kosovac, Miruna Miciu, Elizabeth Maria Anderson, Estrella Cebrino Torres, Anamarija Marković, Diana Laura Montes Mota, Dora Popa, Leda Savin, Luna Jušić, Pavel Savin, Samuele Berbenni, Mario Diligente, Simon Yoshida, Takahiro Tamagawa, Mario Charlo Sobrino, Thomas Boddington, Giovanni Messeri / Taiguara Goulart, Pierre Gaston, Francesco Mezzoli, Ossian Montemartillo, Solomon Osayi Osazuva, Mihai-Justin Popa, Pietro Vittoria (Ansambl)

glazbena voditeljica Ljudmila Šumarova, korepetitor Teo Visintin, inspicijentica Ana Vnučec
premijera 2. listopada 2026.