Veliko koreografsko iskustvo

Počeci baleta na Hrvatskoj televiziji

• 
  
  Kad se u izlogu trgovine na Jelačić placu, odnosno tadašnjem Trgu Republike, pojavila četvrtasta kutija i odašiljala podosta mutne slike nekih stvarnih događaja, privukla je masu znatiželjnika. Bila je to prva televizija u našem gradu, no uskoro su se i po stanovima imućnijih građana svake večeri sakupljali susjedi i zajedno se divili novom čudu tehnike! Istodobno su zagrebački osnivači Televizije pronašli mjesto za prvi televizijski studio i to u polukružnoj zgradi na uglu Jurišićeve i Petrinjske ulice. Taj polukružni prostor bio je sa unutrašnje strane sav okružen svjetlo plavim horizontom, koji mu je oduzeo još ponešto prostora i bio premrežen električnim kablovima i tehnikom, a služio je i kao mjesto odakle su izvađači izlazili na scenu!
  
  Tu se emitirala i opera San ljetne noći, uz divnu glazbu i entuzijastički košmar. Vjerojatno je tu negdje bio i početak stvaranja naše sjajne Muzičke redakcije, na čelu s Milanom Grgićem, kojoj su pristupili naši vodeći pijanisti Mladen Raukar, Darko Lukić, Vlado Seljan, Dora Brajević (voditeljica Glazbenog programa Školske televizije), da ne nabrajam sve naše velike scenografe i intelektualce, koji su došli na čelo sjajnih redakcija čija se djela i danas još prikazuju. Bio je to dugačak i mukotrpan put od ugla Jurišićeve do Radničkog doma u Šubićevoj ulici i filmskog studija u Dubravi.
  
  No prvi naš balet na televiziji bio je snimljen u studiju u Jurišićevoj i nosio naslov Ples sjena, a plesali smo ga Viktorija Slamnig, Hrvoje Ježić i ja. Znam da se snimalo cijeli dan, jer kamere nisu mogle snimati na dijelove i dugo je u tehnici trajao taj problem koji je za nas plesače bio ubitačan u slučaju najmanje pogreške. Ukoliko smo bili u Dubravi, nismo mogli pregledavati snimljeno, jer još nije bilo veze s centralom u Šubićevoj. Uskoro se redakciji Ozbiljne glazbe priključio i Zabavni program s Antunom Martijem, koji je svojom ogromnom invencijom privukao i veliki broj plesača za plesne brojeve koje je vrlo inventivno koreografirala Melita Skorupski, nakon školovanja u jazz danceu u Parizu.
  
  Za plesače HNK-a bilo je dakle puno posla, koji se odrađivao uglavnom za vrijeme pauze između 3 i 5 sati poslijepodne. Iako već umorni od prijepodnevnog rada u kazalištu, rado su se odazivali na sudjelovanje u mojim TV baletima, kojih je bilo gotovo svakog mjeseca u raznim emisijama ozbiljne glazbe. Bio je to vrlo angažiran rad, zahtjevna klasična glazba, a ja kao koreograf još zahtjevnija. U malom vremenskom roku morali smo tehnički i umjetnički stvoriti vrijedno baletno djelo i opravdati svoj nastup. No, ti nastupi na Televiziji bili su dobro plaćeni, što je pridonosilo boljem materijalnom stanju naših baletana. (Naglo se povećao njihov vozni park!)
  
  Radila sam koreografije na klasičnu glazbu velikih majstora, na koju se inače nije plesalo u kazalištu. Od Svečanosti Claudea Debussyja, Concerto Grosso u d-molu Antonija Vivaldija, Plesa satova iz opere Gioconda Amilcarea Ponchiellija do Tristana i Izolde na glazbu Richarda Wagnera i baleta Orfej na glazbu Christopha Willibalda Glucka. Bili su tu i odlomak iz Četiri temperamenta Paula Hindemitha, Žar ptica Igora Stravinskog, Poslijepodne jednog fauna Claudea Debussyja, Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog, Romeo i Julija Sergeja Sergejeviča Prokofjeva, Simfonijske varijacije Césara Francka, Karneval životinja Camillea Saint-Saënsa, prikaz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića… Baleti su snimani uglavnom u studiju Dubrava. Tada sam krenula u projekte snimane filmskom kamerom u vanjskim prostorima i prirodnim ambijentima od Gornjega grada do Maksimirskog perivoja. Imala sam sjajnu ekipu snimatelja na čelu s Mariom Perušinom i vrsnu tehničku ekipu koja je razumjela i pratila baletni pokret.
  
  U programu ozbiljne glazbe sudjelovale su kao koreografkinje i Sonja Kastl i Nevenka Bidjin. Usporedno s emisijama klasičnog baleta, nastupale su i grupe suvremenog plesa, Studio za suvremeni ples Tihane Škrinjarić, Zagrebački plesni ansambl Lele Gluhak Buneta i Komorni ansambl slobodnog plesa Milane Broš. Svaka od tih grupa imala je svoje redatelje i scenografe što je pridonosilo prezentaciji različitosti plesnih pravaca.
  
  Kako je sjedište Televizije bilo smješteno u Dežmanovoj ulici sa svim svojim redakcijama i tehnikom, tu bi u vremenu između 12 i 15 sati nastala bi velika gužva jer su se dogovarale emisije, tehnika, glumci, snimateljske ekipe, redatelji, scenografi i točni ambijenti snimanja, što je zapošljavalo organizatore u ogromnom poslu da se emisije obave u zadanom prostoru i vremenu.
  
  Preseljenjem u nove prostore na Prisavlju a i promjenom čelnih ljudi u redakcijama, čini se da je nestalo onog stvaralačkog entuzijazma, a gomile snimljenih emisija koje su zatrpavale nekadašnje redakcije su se izgubile. Srećom da sam kući ponijela četiri od pet snimljenih filmova (jedan je nestao), i pohranila ih uz pomoć Maje Đurinović u Državnom arhivu… Još i danas tragamo za nekim vrijednim djelima kao što je bila baletna ekranizacija jedne Andersenove priče posvećene djeci, emitirane na Novu Godinu 1973. Bio je to prvi naš baletni film snimljen u boji.
  
  Danas imamo velike studije i tehniku, ali se promijenio stvaralački duh rukovodstava, a promijenilo se i stanje u našem hrvatskom baletu. Nema više naših koreografa (ili ih se ne stimulira na nove televizijske prezentacije) koji su desetak godina stvarali televizijski balet i film kao posebno zahtjevnu vrstu baletne umjetnosti. Za mene je tih desetak godina uske suradnje s Televizijom značilo veliko koreografsko iskustvo, mogućnost prezentacije sjajnih glazbenih djela u plesnoj viziji. Svladavanjem mogućnosti televizijskih i filmskih kamera mogla sam konačno plesati u prirodnim ambijentima, što je pridonosilo umjetničkom doživljaju.
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 23. listopada 2026. 

Piše:

Maja
Bezjak