Jubilarna 120. sezona osječkog HNK-a počela je u velikom stilu 9. listopada premijerom baleta Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Petera Breuera, umjetnika koji je u svojoj dugoj umjetničkoj karijeri kao izvođač upoznao i hrvatske baletne pozornice. Zanimljiv je podatak da je tijekom baletne karijere Breuer više od petsto puta nastupio u Labuđem jezeru, a i kao koreograf već je predstavio svoje verzije tog baleta. Upravo dobro poznavanje materije omogućilo je Breueru da se poigra i dramaturški intervenira u brojne elemente djela. Te intervencije donijele su njegovo autorsko čitanje koje ima svoje uspjelije i manje uspjele dijelove, ali kao cjelina djeluje prilično skladno. Jedno od uspjelijih dramaturških rješenja je svojevrsni prolog koji se odvija tijekom uvertire – ljubavnički duet majke princa Siegfrieda i Rothbarta koji, kako će se kasnije i pokazati, ne gaji iskrene osjećaje nego koristi tu vezu kao tek još jedan dio klopke u koju želi uvući Siegfrieda.
Vrlo zanimljiv je i način predstavljanja gošći na balu u prvom činu. Na pozornicu se donosi (dovozi) nešto što isprva nalikuje velikom okruglom stolu za banket kojeg krasi figura labuda napravljena u tehnici origamija, a iz kojeg jedna za drugom probijaju prvo noge šest plesačica koje donekle nalikuju spomenutoj figuri. Noge će potom zamijeniti ruke i upravo ta mimska igra i položaji ruku još će izravnije dočarati labuđe vratove. Stol će se takvim probijanjem stolnjaka pretvoriti u svojevrsni kotao u kojem mogu ključati snažne bijele emocije (ljubav), ali i crne čarobnjačke čini dok se iz njega iznose plesačice odjevene u crne kostime. Breuerova vizija Labuđeg jezera na pozornici osječkog HNK-a vizualno je pročišćena, lišena detalja koji bi izravnije dočarali bajkoviti ugođaj te stoga više usmjerena na same interprete, no koreografski zadržava strukturu i dio najpoznatijih elemenata klasične koreografije Mariusa Petipaa i Leva Ivanova predstavljene daleke 1895., desetak godina prije no što će osječki HNK-a započeti s radom.
Osječka je pozornica tijekom svog postojanja ugostila više izvedbi Labuđeg jezera no ono što zvuči kao kuriozitet je podatak da je ova premijera prvi put rezultat (ko)produkcije samog kazališta! Čak i u zlatno doba osječkog baleta Labuđe jezero bilo je postavljeno samo kao predstava u kojoj su uz Orkestar tog kazališta nastupili gostujući umjetnici u kostimima i scenografiji prenesenoj iz Beograda. Kada već govorimo o Orkestru osječkog HNK-a treba reći da su glazbenici svoj dio posla odradili vrlo korektno, povremeno i nadahnuto (valja izdvojiti solo dionicu koncertnog majstora Attile Berentesa, ali i melodioznost harfe te povremeno sekciju drvenih puhača) pod ravnanjem pouzdanog ukrajinskog dirigenta Vladimira Piskunova. Dirigentsko viđenje donosi pokoje iznenađenje jer su manji dijelovi dobro poznate partiture izvedeni u ritmu nešto bržem od onog u kojem smo ih navikli čuti. Riječ je očito o zajedničkoj odluci dirigenta Piskunova te redatelja i koreografa Breuera jer su ti dijelovi baleta (koji zbog ubrzana ritma donekle i dinamiziraju priču) podloga jednostavnijim koreografsko-plesnim rješenjima te ne predstavljaju problem plesačima s kojima Piskunov s razumijevanjem surađuje. Maestro Piskunov sigurno je vodio izvedbu od početka do kraja, ali povremeno kao da se nije usudio tiše dijelove partiture izvesti u primjerenog glasnoći što je cjelini izvedbe donekle uskratilo izraženije dinamičko nijansiranje.
Umjetnički voditelj baletnog ansambla HNK-a u Osijeku (koji neslužbeno, bez ijednog zaposlenika, djeluje unutar kazališta, op. ur.), Vuk Ognjenović (uz svesrdnu suradnju sa svim dijelovima kazališta) još je jednom uspio stvoriti ne tako malo čudo i u koprodukciji matične kuće s provjerenim partnerom Europaballetom St. Pölten, osječkoj publici predstaviti slavni bijeli balet koji pred svoje izvođače postavlja nemale zahtjeve. Situacija oko ansambla baleta u Osijeku uglavnom je poznata te stoga ne čudi da solisti i corps de ballet dolaze kao udio Europaballeta St. Pölten u koprodukciji. No, i domaće izvođačke snage dale su svoj prinos izvedbi vidljiv u trećem, dobrano dramaturški prekrojenom činu (primjerice nema u nas uobičajenih Mađarskog i Poljskog plesa, a princeze dolaze iz Francuske, Italije, Austrije i Japana). U najistaknutijim ulogama od domaćih snaga našli su se Sara Epifany Erceg i Vuk Ognjenović koji su dinamično izveli povjereni im Napolitanski ples. Njima, u ulogama gostiju na balu, treba pridodati i petnaestak domaćih izvođačica i izvođača čiji je entuzijazam bio zarazan, a njihov udio skladno se uklopio u cjelinu izvedbe. Odlično uvježbani i sinkronizirani corps de ballet od dvanaest plesačica iz međunarodne postave Europaballeta St. Pölten omogućio je gledateljima puni užitak u bijelom baletu, a nastup Malih labudova (Rino Kawanashi, Mariia Samoilovich, Mári Kinóuchi i Ria Amagasa) bio je jedan od pamtljivijih dijelova večeri.
U ulogama Odette i Odile nastupila je Nichika Shibata, pouzdana, tehnički korektna balerina u čijoj izvedbi kao da je nedostajao onaj krajnji dodir emocionalnosti i mekoće (konkretno izražajnosti ruku) koji bi gledatelja do kraja uvjerio u najbajkovitiji element baleta – pretvorbu labudica u djevojke. Florient Cador kao Princ Siegfried bio je pouzdani partner svojim labudicama i ostalim partnerima, a u solističkim dijelovima imao je kvalitativnu putanju koja se stalno uspinjala. Rothbart Ryleya Grgica bio je karizmatično mračan i ciničan te glumački i plesački točan u čemu mu je pomogao i maštoviti kostim nadahnut pticom grabljivicom.
Na početku opisana dramaturška intervencija kojom je lik majke dobio osjetno više intrigantno popunjena prostora omogućila je Lei Wolf da se plesački ali i glumački iskaže. Za razliku od Rothbartova kostima, kostim koji je na početku i na kraju nosio Siegfriedov prijatelj i mentor Benno kao da je upao iz neke druge priče i donekle otežao publici da prepozna izvođačke kvalitete Tomàsa Fontaneta (puno uspjeliji i manje nametljiv je njegov crni kostim u trećem činu). Riječ je o samurajskom bijelom kimonu sa širokim crnim hlačama i s bijelim povezom oko glave koji u dramaturškom smislu ne donosi ništa osim pitanja o svojoj opravdanosti. Origami labud (origami kao japanska tehnika slaganja papira) na spomenutom stolu na početku izvedbe, „japanski dugi lȗk“ (koji se navodi u programskom letku, a koji se prosječnom poznavatelju lȗka i strijele ni po čemu ne razlikuje od klasičnog europskog lȗka) koji Benno daruje Siegfriedu ili uvođenje lika Japanske princeze (za koje u glazbi ne postoji valjani razlog, a čiji je kostim po maločemu japanski) naprosto nisu dovoljne poveznice koje bi opravdale izbor takvog kostima, a eventualna referenca na veći broj članica ansambla koje dolaze s Dalekog istoka (najvjerojatnije upravo iz Japana) nedovoljno je dramaturški elaborirana.
Uz iznimku tog kostima koji se ni po čemu ne uklapa u cjelinu, kostimi (kostimografiju potpisuju Marina Krylova i Katarzyna Dobija) su ujednačeni i funkcionalni, monokromatski crno-bijeli (uz iznimku izvođača Španjolskog plesa i Napolitanskog plesa te Rothbarta u trećem činu koji su odjeveni u crveno, kao i detalja u boji na kostimima četiri princeze) no sitne razlike u krojevima i materijalima pridonose individualnosti izvođača. Traperice koje nose prinčevi prijatelji/gosti na njegovu balu u prvom činu se dobro uklapaju u atmosferu bezbrižnosti suprotstavljenu mračnijim prinčevim mislima. Za razliku od raskošnijih pački Odette i Odile, pačke za corps de ballet napravljene su od svega nekoliko slojeva tila te da bi zadržale formu moraju imati kostur koji je vidljiv prilikom izvedbe i bez kontrasvjetla. Sitnica možda, ali kvari bajkoviti ugođaj, ugođaj koji i stvaraju sitnice, osobito kad je cjelina produkcijski prilično (pr)očišćena od većine detalja. Scenografija Romana Lahodnyja i Jürgena Grazzija sastoji se od zastora koji omogućuju brzu izmjenu stiliziranih prostora. Njezini najmaštovitiji detalji su spomenuti stol/kotao na početku predstave, baldahin u drugom činu i velika kruna na zidu koja stilizirano dočarava dvoranu u kojoj se odvijaju kraljevski balovi a koja svojim visokopoliranim facetama kao da upozorava na različita očišta s kojih se situacije iz djela mogu tumačiti. Funkcionalno korištenje svjetla, koje potpisuje koreograf, moglo je imati malo veći gradacijski raspon i tako više pridonijeti atmosferi djela. Lijepo osmišljen sfumato korišten u drugom činu (san Princa Siegfrieda koji je zamijenio scene uz jezero u klasičnim produkcijama) omogućio je korištenje kratke projekcije na mrežastom zastoru koja je pokazala nježnu pretvorbu labuda u djevojku.
Osječka publika s nestrpljenjem i velikom radošću dočekala je mogućnost da u svom gradu vidi Labuđe jezero nastalo upravo za pozornicu osječkog HNK-a. Želja za osnivanjem profesionalnog baletnog ansambla u Osijeku ovom je (ko)produkcijom dobila još jedan argument za svoje ostvarenje. Hoće li do toga i doći ovisi o onome tko odlučuje o financijama, ali ideju svakako ne treba prekrižiti nego uvijek iznova na nju podsjećati te se i dalje nadati da će što prije postati realnost.
© Goran Ivanišević, BALETI.hr, 19. listopada 2026.
(tekst se odnosi na prvu repriznu izvedbu 10. listopada 2026. na kojoj je nastupila premijerna solistička podjela)
Labuđe jezero
dirigent Vladimir Piskunov
koreograf i redatelj Peter Breuer
kostimografkinje Marina Krylova, Katarzyna Dobija, scenografi Roman Lahodny, Jürgen Grazzi, oblikovatelj svjetla Peter Breuer, asistentica redatelja Kristina Krylova, baletni majstori Europaballetta Ruslana Samoilenko, Sabina Horn, baletni majstori HNK-a u Osijeku Jana Brletić, Sara Epifany Erceg, Vuk Ognjenović, umjetnički voditelj Europaballetta prof. Michael Fichtenbaum, umjetnički voditelj baletnog ansambla HNK-a u Osijeku Vuk Ognjenović, koncertni majstor Attila Berentes, inspicijentica Irena Budak
premijera 9. listopada 2026.
izvode:
1. čin
Nichika Shibata / Tsukino Ishii (Odette), Florient Cador / Benjamin Skupien (Princ Siegfried), Tomàs Fontanet / Gabriel Perez (Benno, mentor i prijatelj), Lea Wolf (Majka), Ryley Grgic (Rothbart), Florentine Buffet, Mariia Samoilovich, Nanami Takamura, Franziska Pesch, Anastasia Bodan, Rinon Yagi, Rino Kawanashi Gabriel Perez / Tomàs Fontanet, Alessandro Bianchi, Luan Bergmann, Sergiy Grytsenko (Gosti)
2. čin
Nichika Shibata / Tsukino Ishii (Odette), Florient Cador / Benjamin Skupien (Princ Siegfried), Tomàs Fontanet / Gabriel Perez (Benno, mentor i prijatelj), Lea Wolf (Majka), Ryley Grgic (Rothbart), Rino Kawanashi, Mariia Samoilovich, Mári Kinóuchi, Ria Amagasa / Mariia Samoilovich, Anastasia Bodan, Franziska Pech, Karen Malatesta (Mali labudovi), Maho Ogawa, Florentine Buffet, Rinon Yagi, Nanami Takamura (Veliki labudovi), Florentine Buffet, Mariia Samoilovich, Nanami Takamura, Franziska Pesch, Anastasia Bodan, Rinon Yagi, Rino Kawanashi, Sara Onishi, Mári Kinóuchi, Maho Ogawa, Karen Malatesta, Ria Amagasa (Labudovi)
3. čin
Nichika Shibata / Tsukino Ishii (Odile), Florient Cador / Benjamin Skupien (Princ Siegfried), Tomàs Fontanet / Gabriel Perez (Benno, mentor i prijatelj), Lea Wolf (Majka), Ryley Grgic (Rothbart), Florentine Buffet (Francuska princeza), Nanami Takamura (Talijanska princeza), Franziska Pesch / Karen Malatesta (Austrijska princeza), Rino Kawanashi / Sara Onishi (Japanska princeza), Anastasia Bodan, Mariia Samoilovich, Gabriel Perez/Alessandro Bianchi, Luan Bergmann (Španjolski ples), Sara Epifany Erceg, Vuk Ognjenović (Napolitanski ples), Jana Brletić, Lucija Firi, Lucija Kustura, Maja Frankić, Dora Luketić Marijanović, Anja Terek, Lucija Velić, Petra Lucija Živković / Petra Roguljić, Dora Loci Ema Jozefčak, Helena Grbavac, Vanja Dušić, Neven Lucian Davidović, Armando El-Haag Hasan / Gordan Marijanović, Rinon Yagi, Mári Kinóuchi, Gabriel Perez/Tomàs Fontanet, Alessandro Bianchi, Luan Bergmann, Sergiy Grytsenko (Gosti)
4. čin
Nichika Shibata / Tsukino Ishii (Odette), Florient Cador / Benjamin Skupien (Princ Siegfried), Tomàs Fontanet / Gabriel Perez (Benno, mentor i prijatelj), Ryley Grgic (Rothbart), Florentine Buffet, Mariia Samoilovich, Nanami Takamura, Franziska Pesch, Anastasia Bodan, Rinon Yagi, Rino Kawanashi, Sara Onishi, Mári Kinóuchi, Maho Ogawa, Karen Malatesta, Ria Amagasa (Labudovi)
