Nježna balerina skladne tehnike i dramske izražajnosti

Sjećanje: Đurđica Ludvig (9. travnja 1933. – 3. kolovoza 2026.)

• Otišla je jedna od posljednjih balerina današnje najstarije generacije, kolegica Sonje Kastl (1929.), Zlatice Stepan-Bašić (1929.), Nevenke Biđin-Horvat (1929.) i Maje Bezjak (1931.). Rođena u Sisku, balet počinje učiti s četiri godine u Zagrebu kod Mercedes Goritz-Pavelić u Dječjem carstvu. U to doba još ne postoji službena baletna škola pa se plesni podmladak obrazuje u Hrvatskom narodnom kazalištu pod vodstvom iskusnih baletnih umjetnika. Đurđica uči kod Margarete Froman, Olge Orlove i Tanje Manole. Prigodom njezina dolaska u HNK, Balet su tada vodili Ana Roje i Oskar Harmoš. Harmoš je koreografirao i vodio probe, a Ana Roje držala je vježbe.
  
  Od 1947. počela je plesati u HNK u Zagrebu, a od 1949. godine postala je članica baletnog ansambla. Lijepim linijama i dramatskom izražajnošću istaknula se 1953. ulogom Djevojke u baletu Danse macabre (kor. N. Lhotka) te postala solistica Baleta. Branka Rakić pisala je da je „za ovo djelo Lhotka iz ansambla izvukao mladu solisticu, lijepu lirsku pojavu gracilne građe i visokog arabeska i bacio je u prvi plan kao svoju partnericu.“ 
  
  Svojim je umjetničkim djelovanjem Đurđica Ludvig obilježila zamalo tri desetljeća zagrebačkog Baleta. Sudjelovala je u nizu baletnih i opernih predstava, surađujući s koreografima Nenadom Lhotkom, Piom i Pinom Mlakar, Dimitrijem Parlićem, Gradimirom Hadžislavkovićem, Sonjom Kastl i Nevenkom Biđin, Ivicom Sertićem i  drugima. Najvažnije uloge što ih je ostvarila su Julija u Romeu i Juliji (kor. D. Parlić), Jela u Đavlu u selu (kor. P. i P. Mlakar), Pepeljuga i Aurora u Trnoružici (kor. Francoise Adret). Istaknula se i ostvarenjima u modernim baletima Snovi Benjamina Brittena (kor. D.  Parlić), kao Žena u Čovjeku pred zrcalom Milka Kelemena, Djevojka u Simfoniji o mrtvom vojniku Branimira Sakača i Ona u Varijacijama Pavla Dešpalja (kor. S. Kastl i N. Biđin), Napuštene Milka Kelemena (kor. I. Sertić) i Wendy u Petru Panu Brune Bjelinskog (kor. N. Lhotka).
  
  Jedna od najvažnijih uloga u njezinoj karijeri je i naslovna uloga Giselle, u koreografiji Gradimira Hadžislavkovića. Prvi put ju je plesala na prvoj reprizi poslije premijere u travnju 1965. i tako se upisala u povijest kao treća zagrebačka Giselle. Naime, djelo nije bilo na repertoaru još od 1897. godine i doba Emme Grondone. Poslije Ivanke Žunac i Damira Novaka na premijeri, Đurđica je plesala s partnerom Stanom Lebenom. Tijekom 1965. otplesala ju je osam puta i još jednom 1968.
  
  Đurđicu sam osobno poznavao. Povremeno smo se družili i nalazili na mjestima gdje je dopušteno pušenje jer je bila strastveni pušač. Rado mi je pričala mnoge zanimljivosti iz svoje karijere i povijesti zagrebačkog Baleta. No zbog uloge Giselle dogodio se među nama nesporazum. Naime, knjigu Giselle u Zagrebu (2014.) o svim interpretkinjama te uloge na zagrebačkoj pozornici, počeo sam raditi upravo radi nje. Sonja Kastl sugerirala mi je da bi trebalo o Đurđici nešto napisati jer je bila jako dobra Giselle i bilo bi šteta da se to ne zabilježi. Do tada se po baletnoj literaturi provlačio podatak kako je ona učila balet i kod Ane Roje. Ja sam, bez provjeravanja, to prepisao i tako je objavljeno što ju je dosta pogodilo. Nije pomoglo ni moje uvjeravanje, da umanjim štetu, da je ipak s Anom i Oskarom dugo surađivala pa je neizbježno da su i oni imali neki utjecaj na njenu karijeru. Doista mi je to zamjerila, ali smo se i dalje družili. (Pouka je svakako da uvijek treba podatke provjeravati.)
  
  Od odlaska u mirovinu uvijek je rado dolazila na predstave u HNK. Ali i u Kazalište Komedija u kojoj je nekad često gostovala u operetama Kod bijeloga konja, Kneginja čardaša, Zemlja smješka i Grofica Marica i plesala s Petrom Dobrijevićem. Budući da je bila dobra prijateljica sa Sonjom Kastl, koja je od kraja osamdesetih radila puno predstava. Đurđica ih je sve gledala no manje je poznato da je s Komedijom bila vezana i privatno. Njezin suprug bio je tenor Marijan Kunšt, pripadnik legendarne generacije Komedijinih operetnih prvaka iz zlatnog doba Komedijine operete pedesetih godina. A stanovali su tada preko puta Komedije, u zgradi tadašnje uprave na Kaptolu 27, u stanu u potkrovlju u kojem su sami dogradili balkon na dvorišnu stranu. (Taj se balkon vidi iz Komedijine pokusne (i baletne) dvorane pa sam često zamišljao da se ona pojavljuje na balkonu kao Julija!)
  
  Tijekom karijere Đurđica Ludvig gostovala je s baletnim ansamblom zagrebačkog HNK-a na brojnim pozornicama svijeta i dobivala priznanja od publike i kritike. Od 1977. do 1979., već kao umirovljenica, nastupala je u operetama u Gradskom kazalištu u Klagenfurtu. Sonja Kastl bila je tada ravnateljica tamošnjeg baletnog ansambla pa ju je angažirala i kao asistenticu. Prije je, od 1959. do 1961., bila i solistica Baleta Gradskog kazališta u Augsburgu, za što će kasnije ustvrditi kako je ondje „zapravo potratila dvije godine“ (vidi ovdje). Nakon završene plesačke karijere neko se vrijeme bavila pedagoškim radom. Osim u baletnim predstavama nastupila je i u kratkom igranom filmu San male balerine Branka Bauera (1954.) u kojem je imala glavnu ulogu.
  
  Bez sumnje je Đurđica Ludvig, kao balerina nježne lirske pojave, skladne tehnike, lijepih linija i dramske izražajnosti, ostavila dubok trag u povijesti hrvatskog baleta. Đoka, kako su je zvali, bila je samozatajna umjetnica, nježna, krhka i skromna, ali je kao osoba imala čvrst stav o mnogim pitanjima.
  
  Godine 2016. dobila je nagradu Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika za izniman doprinos baletnoj umjetnosti.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 14. rujna 2026.
  

Piše:

Mladen Mordej
Vučković