Nema granice

Maji Bezjak uz 95. rođendan

• Svaki susret s Majom Bezjak doživljaj je i poticaj na daljnje promišljanje pozicije i razvoja baletne umjetnosti. Prije nepunih mjesec dana pronašla je i predala mi lijepu hrpicu svojih materijala koje dosad uglavnom nisam vidjela. Ima tu osvrta i komentara na njezine plesačke i koreografske vrlo uspješne početke, kao i dragocjeni korpus njezinih feljtona, kritika i osvrta. Posebno me se dojmio serijal od šest tekstova objedinjenih naslovom Svilene papučice koji je izlazio u Svijetu od svibnja do srpnja 1975.: „Labud“ Ane Pavlove, „Igre“ Vaclava Nižinskog, Tragedija Janine Charrat, Kasno ljeto Margot Fonteyn, Ljubav Rudolfa Nurejeva i Zvijezda Galine Ulanove, na koji se nastavio sjajan, znalački, britki i duhovit  tekst o gostovanju Lenjingradskog baleta (Labud o labuđem jezeru, Lenjingradski balet viđen očima balerine) koje je, posve nevjerojatno, bio organizirano  u sportskoj dvorani. „Prolazim pored zgrade HNK-a, osvijetljene uličnim  svjetiljkama i ugaonim lampionima.“ Uvodi nas Maja u temu. „Put me ne vodi k tom ponosu naše kazališne arhitekture,  koji stoji još zamračen očekujući svoje gledaoce. Večeras, poput mene, mnogi ljubitelji baletne umjetnosti kreću prema Sportskoj dvorani. Zvuči možda paradoksalno, ali – istinito! Grad Zagreb je svojim lenjingradskim gostima ponudio – košarkašku dvoranu! Neka im ona posluži kao pozornica i auditorij! Neka tu svoje umijeće pokažu plesači, čija baletna kultura broji već dva stoljeća!“ Nakon ovog teksta u kojem autorica izrazito spretno i  zanimljivo kombinira razgovor sa sovjetskim umjetnicima i svoja opažanja i komentare, dobiva poziv Dalibora Foretića da se pridruži njegovoj redakciji Kulture u Vjesniku. I tu počinje opet jedno novo i plodno područje Majinog djelovanja u baletu.
  
  Za ovu čestitarsku priliku, za 95. rođendan koji je junački, aktivno i kreativno dočekala na nogama, ako već ne na špicama, složila sam mali kolaž od dijelova iz većih intervjua objavljenih u časopisima Svijet, Studio, Ona - Elle, Start u razdoblju od 1964. do 1974. kada Maja, na plesačkom i umjetničkom vrhuncu, predstavlja prvu labudicu u Jugoslaviji, europski afirmiranu balerinu, ali i slobodnu umjetnicu i televizijsku zvijezdu – u smislu ozbiljnih autorskih radova, prvih televizijskih baleta u kojima i pleše. Iako nas od navedenih tekstova dijeli više od pola stoljeća, u njima se lako prepoznaje i današnja: živahna, lucidna, zanesena i plesom prožeta, mlađahna umjetnica
  
  „Moja volja da budem balerina bila je isto tako jaka kao i želja i zahvaljujući tome – uspjela sam. Bila sam primljena na sljedećoj audiciji i otada sam počela raditi žarom fanatika. Ples je za mene postao sve, centar mog života… Vježbanje i nastupi me uopće ne zamaraju, iako me fizički iscrpljuju. Ali, kazališni je ambijent poglavlje za sebe. Balet je krasan i nikada ga ne identificiram s atmosferom iza kulisa… Ponekad, kad mi nakon predstave dugo plješću, imam volju da im još dugo, dugo plešem. Ponovila bih tada i cijelu predstavu, bez osjećaja zamora, već samo velikog zadovoljstva i sreće. I baš takvi nastupi daju mi snage da radim po cijele dane.
  
  Baletni kolektiv Hrvatskog narodnog kazališta ima pedeset članova. Od toga jedanaest solistica, a godišnje se postavljaju samo tri baleta! Kad se čuje da se sprema neka nova predstava, među nama nastaje ogorčena borba za uloge. Svi bismo željeli plesati i to je normalno. Nastupi na pozornici daju plesačima sigurnost i iskustvo. A kad se kod nas u jednoj sezoni postave samo tri baletna komada, što da onda rade toliki ljudi? Godine ne čekaju, one prolaze. Mislim da je kod nas vrlo ozbiljna i teška situacija. Za posljednjih šest godina iz našeg je baleta otišlo oko trideset plesača. Mahom su otišli u inozemstvo. Ali nemojte misliti da su oni tamo otišli radi nekih basnoslovnih novaca. Ne, ni tamo nije lako, ali ipak godišnji ugovori što se potpisuju s inozemnim kućama garantiraju određen broj predstava i nastupa. A to je, vjerujte, za plesače najvažnije. I ja, iako sam primabalerina, vrlo rijetko nastupam. Ne znam kako ću dalje ovako. Stagnirat ću. Plesu sam žrtvovala cijeli život i neću da stanem na pola puta. Volim Zagreb i zagrebačku publiku, ali bojim se da ću i ja morati poći negdje gdje ću imati više prilike za nastupe.“ (Neda Vrbanić, Zagrebački labud, Maja Bezjak: Ples je moj poziv, moja ljubav, moj hobi…, Svijet, 15.1.1964.)
  
  ***
  
  „Za nekog bi, možda zaista najveće priznanje bio aplauz razmažene pariške publike na otvorenoj sceni teatra Champs Elysees, zagrljaj Sergea Lifara nakon predstave, čestitke direktora pariške opere ili niza poznatih umjetnika, no čini mi se da me je u mojoj karijeri najviše usrećio spontani aplauz drage zagrebačke publike prilikom mog prvog koraka na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, prije nekoliko dana na predstavi Labuđeg jezera, nakon gotovo trogodišnjeg odsustva. Usrećio me sjaj u očima scenskih radnika, stisak ruke vatrogasca, čistačice ili biljetera u kazalištu. Eto, i oni su razumjeli moju umjetnost i ja sam im zahvalna.“ (Studio br. 149, 11.2. do 17.2. 1967., Na zajedničkom valu / Lice s fotografije: Sastanak s Majom Bezjak)
  
  ***
  
  „Njene velike, širom otvorene oči, gledaju kao oči djeteta, a usko lice uokvireno krunom plave kose nosi u sebi nešto od otmjene tuge s portreta starih talijanskih majstora.
  „..Da, ljudi me znaju kao balerinu, a mislim da im je nepoznat onaj potpuni čovjek u meni. Mislim da sam jednostavna, prirodna, možda čak i suviše. Ne znam se laktariti i čekam dok ljudi shvate moju umjetnost, a onda mi je najveće zadovoljstvo baš to saznanje, da sam shvaćena. Mislim da umjetnikom nikad ne postaje onaj kome je u životu išlo sve lako, jer samo velika iskušenja i zapreke koje donosi život, potiču na pobunu kompletnu umjetnikovu ličnost, tako da im se on suprotstavlja, da bi ih svladao.
  
  I eto vratila sam se u domovinu, obogaćena iskustvom, zrelija. Svoje novo polje rada našla sam na televiziji, gdje su mi širom otvorili vrata i dali sve mogućnosti za rad. Nadam se, da nisam ni za teatar ostala tek uspomena.“ (B. Pavić-Fajdić, Maja Bezjak: Umjetnost s kojom smo se vjenčali, Ona – Elle, br. 46, 28. siječnja 1971.)
  
  ***
  
  „Možete reći da sam postala žena sa šest lica“ smije se Maja, „jer sam u ovoj emisiji (Ljubav na Spirituels Mortona Goulda, op.a.) autor, scenarist, kostimograf, režiser, koreograf i plesač.“ (Arlette Ambrožić Paić, Četiri lika ljubavi, Studio, br. 407,  22.1. do 28.1. 1972.
  
  ***
  
  „Ja idem, na primjer , ulicom – i najednom registriram izvanredan muzički motiv. Tada sama sebi postavim pitane: zar to ne bi mogao biti odličan motiv za balet? Koreografija ne nastaje u baletnoj dvorani, nju netko mora donijeti u sebi, ako baš hoćete, može to biti nakon doživljaja na ulici… A šta je zapravo balet? Spoj muzičke kulture, poezije i pokreta! Ako neki baletni komad nema psihološku podlogu, to je onda samo obična gimnastika…“ (Aleksa Vojinović, Divertisman u ljubičastom, Start, br. 81, 23. 2. 1972.)
  
  ***
  
  „Htjela bih plesati još tako strašno dugo. Čini mi se da ima toliko toga što još moram otplesati, što bih željela otplesati i što nisam nikada otplesala. Čini mi se da su me na neki način presjekli u važnom trenutku moje karijere, da su me eliminirali. A htjela sam letjeti, letjeti… Nisam mogla. I nešto se dogodilo sa mnom. Međutim, ja sam na neki način dobila, jer danas za mene nema granice. Nekada su govorili da mogu plesati samo strogo klasično, a ja sam osjećala da mogu dati mnogo više. Otkada sam postala samostalna, sama svoj pedagog i koreograf, plešem sve. Svoju plesačku ličnost razvila sam do maksimuma.“ (Stanka Šošić, Htjela sam letjeti, letjeti…,  Studio br. 546, 21.9. do 27.9. 1974.)
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 18. kolovoza 2026.
  
  

Piše:

Maja
Đurinović