Izgaranje u istinitosti krajnjeg napora

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: William Shakespeare – Valentina Turcu – Gustav Mahler, Othello, kor. i red. Valentina Turcu

Ponovno je Gustav Mahler uznemirio i naelektrizirao kazališnu tamu pred dizanje zastora, prelijevajući se iz simfonija u dramu strasne tjelesne spoznaje groznice ljudskog bivanja i djelovanja. Kratka uvertira u novi dramski balet Valentine Turcu i zagrebačkog ansambla potrebna je za duboki udah jer poslije više nema vremena za disanje. Baletno, koreodramsko uprizorenje jedne od najpoznatijih i najtragičnijih, a moguće i najaktualnijih Shakespeareovih drama počinje in medias res, kao udar i šok: pred nišanom naoružane, disciplinirane vojske koja pod vodstvom svog karizmatičnog vođe Othella (kojeg savršeno utjelovljuje Guilherme Gameiro Alves), upravo uspješno završava (još) jednu bitku. Svi su tu na bojišnici, ratnici i ratnice, svi dišu zajedno, hrabri, ludi, napeti kao divlje mačke, predani vodstvu i impresionirani pažljivom procjenom situacije i moćnom gordošću plemenitog vođe za kojeg bi se rado izložili samo kad bi on to dopustio. I Desdemona Ive Vitić Gameiro, Othellova, Guilhermeova, „lijepa ratnica“ je tu. Uvijek blizu, upija njegove geste i zapovijedi, prožeta ljubavlju i povjerenjem u ovom ogoljenom okruženju taktiziranja između života i smrti (prazna scena ispred olovno sivog zida s prolazom u sredini), bez ukrasa i dokolice, zrači svijetlom čistoćom.

I Jago je ovdje, slojevito zakučasti Takuya Sumitomo. On je u prvim redovima, angažiran je, nagao, hrabro se zalijeće, poginuo bi za svog vođu, ali Othello čuva svoje ljude. I Cassio, zaigrani, vrckasti Taiguara Goulart; i Roderigo zbunjeni i rastrzani Simon Yoshida, i sjajna, fatalna, erotična Bianca Lucije Radić Palinko, i Emilia tužne, plemenite, prigušene Rieke Suzuki, i opasna Nera Atine Tanović, i cijeli ansambl, svi su koordinirani kotačići uigrane vojske koja će upravo izvojevati veliku pobjedu. (Vanjski neprijatelj je poražen, ali virus nasilja je već preuzeo i pobjednike.) Impresivne i moćne su te velike, zahtjevne grupne scene vojske kao jednog organizma usredotočene napetosti u sinkronim sekvencama brzog, preciznog veza nogu, kao novi koreografski moment u radu Valentine Turcu, poznate po minuciozno razrađenim likovima i intimnim odnosima u kojima psihološka potka nalazi uvijek specifične nijanse tjelesnog izraza kroz bogatu paletu kvaliteta, ritma i tijeka pokreta.

Te ratne masovke (jednako na bojištu kao i na pobjedničkom slavlju) daju okvir, one su vezivno tkivo, kontekst i atmosfera, i plodno tlo za nasilje ove arhetipske priče o zavisti i osveti povrijeđenog ega, na čijoj divljoj, militantnoj, uznemirujućoj pozadini, pratimo razvoj priče, linije odnosa, fatalne trenutke, prijeteće poglede, perfidne insinuacije i naivne upade u klopke. Hrabro, britko i odlučno te promišljeno, povučena nit iz klupka Shakespeareove drame raspliće se u furioznom plesnom vrtlogu beskrajno čisto i jasno u svakom detalju, mizanscenu, kombinaciji planova, u putovanju nježne bijele marame koja na trenutak zaboravljena, prolazeći kroz strane ruke mijenja značenje od simbola vječne ljubavi do ubojitog oružja. Jagova uvrijeđena, izvitoperena, nekad davno negdje ubijena duša ima za osvetnički cilj slamanje gordog vojskovođe i moralne vertikale, plemenitog Othella koji je posve nespreman za tu vrstu neprijatelja i laž. On je, kao ni Desdemona, ni Emilia ni Cassio, ni većina ljudi, ne može ni razumjeti ni prepoznati. A Jago, zagrezao u „đavolsku teologiju“ manipulacije, s nevjerojatnom lakoćom kroji svijet i ljudske sudbine i nasilno preuzima moć. I priču. I to je nekako poznato. I plaši.

U Valentininom kazalištu nema ni vremena ni prostora za dramljenje ili patos, ili kako bi autorica rekla za „estetsku kirurgiju“. Drama je emocionalno, racionalno i koreografski duboko upisana u svaki lik, u tijelo svakog plesača, svaki susret i odnos, u planove svake scene; i dešava se sada i ovdje. S punim međusobnim povjerenjem i predanjem, čvrsto utemeljenim na dvije iznimne zajedničke kreacije ostvarene u zagrebačkom HNK (Smrt u Veneciji i Gospođa Bovary), i autorica i plesači su ponovno podigli ljestvicu uprizorenja dramskih klasika u mediju suvremenog baleta odnosno plesnog teatra, ali i kazališta uopće. Valentina Turcu je zagrabila još dublje i aktualnije, upozoravajući na nasilje i brutalnost svijeta ustrojenom prema Jagu, političke i društvene manipulacije i moć laži, a plesači kao da su otišli i preko krajnjih granica izvođačke perfekcije izgarajući u istinitosti krajnjeg napora, glasnog krika iz dubine bića ili onog zatomljenog u grču, iscrpljenog pada, bespomoćnog udara šakom, grebanja noktima po zidu…

Nakon što je dotaknuo vrhunac sreće u dvostrukoj pobjedi (u ratu i ljubavi) Othellov pad i patnja su još dublji i bolniji, dok Jago perfidno, korak po korak slama njegovu moralnu vertikalu, uživajući u krhkosti ponosnog vođe koji puca po šavovima. Duel Guilhermea i Takuye, započet u Smrti u Veneciji (kao fatalno partnerstvo Aschenbacha i Anđela smrti) dobio je obrat i novu dimenziju u oporom, a opet vrlo osjetljivom i slojevitom muškom odnosu unutar intimne i formalne vojne hijerarhije.

Bračni par Gameiro pleše dva sjajna dueta s posebnom kemijom poznatih, prisnih tijela. U prvom je cijeli svijet pred njima, dvoje čistih, zaljubljenih mladih ljudi koji su se konačno dočekali. (Rat je gotov, vrijeme je za svadbu!) Desdemona leti na sigurnim Othellovim rukama, više je u zraku nego na zemlji, zahtjevne podrške i spretni prelazi pune ovaj duet nježnom, radosnom igrom. I stoga je onaj drugi duet još strašniji u svojoj uprljanosti sumnjama, u unutarnjoj Othellovoj borbi koja se manifestira naglim prelazima iz nježnog u grubo, manipulativno, opsesivno optužujuće. Trenuci opresivnog zagrljaja u valceru, poneseni glazbenim motivom iz Mahlerovog kaosa, mučni su i ježe nasiljem impulsa i tom preobrazbom ljubavi u bol i strah.

Odnos drugog bračnog para, Jaga i Emilije, Takuye i Rieke, težak je, brutalan i dirljiv, tužan od početka, i vuče na PTSP i femicid. Ona pokušava shvatiti, pomoći čovjeku kojeg je voljela, a kojeg u njegovoj obuzetosti unutarnjim demonima više ne prepoznaje. A Jago više „nije onaj koji je“, ili onaj koji je bio, sa svakom osobom je drukčiji, već prema potrebi mreže koju plete oko Othella, Desdemone i Cassia, i naočigled se preobražava iz podčinjenosti u grubost, pa u različite oblike licemjerja: suosjeća, podriva, navodi, gura, nameće priču… Tako je i koreografski minuciozno razrađen, promjenjiv, stalno prisutan i prilagodljiv, u završnom dijapazonu od sitnih klizećih koračića uslužnog ulizice, preko jockerovski razuzdane zaigranosti u morbidnoj kabaretskoj točki, do konačne eksplozije Šive koji plešući razara svijet da bi kreirao novi, svoj, u kojem Jago preuzima moć, oružje, Othellovu uniformu i opaku vojsku (onih koji su preživjeli čistku). Tako smo na kraju ovog snažnog, promišljenog, emotivnog uprizorenja Shakespearove drame ponovno na početku, ukočeni pred prijetnjom nove vojske i novog rata.

Valentina Turcu je, podržana stalnim bliskim suradnicima kao što su Alan Hranitelj i Marko Japelj koji nesumnjivo pridonose upečatljivosti njezina koreografskog i redateljskog rada, ponovno uspjela prenijeti snažnu i slojevitu umjetničku impresiju u kojoj su, kako je primijetila i nadahnuto obrazložila i Marija Tonković u tekstu iz programske knjižice: Gustav Mahler i William Shakespeare kao dva glasa istog svijeta odabrani dijelovi Mahlerovih simfonija su nevjerojatno točan „dramaturški ekvivalent“ Shakespeareovoj tragediji.

Postavljanje, utjelovljenje velikih svjetskih naslova, velik je i uzbudljiv izazov, ali i poziv na ponovno čitanje klasika. To je uvijek određena provokacija, vrlo privlačna i za autora i izvođače i publiku, jer se u pravilu volimo vraćati poznatim djelima, likovima i pričama da bismo provjerili interpretaciju, prepoznali i ponovno propitali životne obrasce koji čine zajedničku memoriju i sudbinu očekujući katarzično pročišćenje, ponovnu uspostavu poremećene ravnoteže i – nadamo se: kaznu za zločin. Bez obzira na poznati narativni tijek drame napisane prije više stoljeća, želimo doznati nešto novo, autentično i specifično za naše vrijeme, otkriti svježu nijansu, drugi asocijativni premaz koji će nas emotivno i spoznajno pomaknuti i potvrditi intimno posvajanje klasika. Valentina Turcu je ponovno, u par ključnih dramaturških i redateljskih odluka, zahvatila suštinu odnosa i radnje i samo malo produžila, dopisala potencijalni nastavak priče prema Jagu, koji se iz perspektive nesigurnosti, straha i tjeskobe vremena koje živimo, na žalost, čini zastrašujuće uvjerljiv.

© Maja Đurinović, BALETI.hr, 17. srpnja 2026.

Othello
koreografija, režija, dramaturgija i glazbeni koncept Valentina Turcu
glazba Gustav Mahler
scenograf: Marko Japelj, kostimograf Alan Hranitelj, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, autor originalne skladbe i zvučnih efekata George Stanciu, oblikovatelj zvuka Gorazd Vever, asistent koreografkinje Tamás Darai, asistentica scenografa Nika Vojvoda, asistentica kostimografa Ana Roko, baletni majstori Mihaela Devald Roksandić, George Stanciu
praizvedba 26. lipnja 2026.
izvode: Guilherme Gameiro Alves, Pavel Savin (Othello), Takuya Sumitomo, Yuho Yoshioka (Jago), Iva Vitić Gameiri, Natalia Kosovac (Desdemona), Rieka Suzuki, Asuka Maruo (Emilia), Taiguara Goulart, Thomas Boddington (Cassio), Simon Yoshida, Adam Harris (Roderigo), Lucija Radić Pálinkó (Bianca), Atina Tanović, Mutsumi Matsuhisa (Nera), Elizabeth Anderson, Makeely Georgia Foster, Mutsumi Matsuhisa, Lada Rora, Agnese Stancanelli, Leda Šeparović, Saya Ikegami, Paulina Žanetić, Samuele Berbenni, Thomas Boddington, Seth Bromley Clark, Mario Charlo Sobrino, Mario Diligente, Pierre Gaston, Adam Harris, Giovanni Messeri, Francesco Mezzoli, Ossian Montemartillo, Takahiro Tamagawa, Arnau Velazquez Rodriguez, Pietro Vittoria (Vojska)