Baleti.hr

Odlazim u mirovinu zadovoljan

Intervju: Mladen Mordej Vučković, baletni umjetnik

• Odlazak u mirovinu, prekid radne rutine nikome nije jednostavan. Baletnim plesačima koji od ranog djetinjstva žive disciplinom koje im nameće zahtjevna profesija još je teži. Odjednom je sve drukčije, nema jutarnjih vježbi i proba, nema večernjih obaveza, sve vrijeme pripada samo njima. U početku je to ugodno, no kroz neko vrijeme vraća se potreba za obavezama. Oni koji imaju i druge, šire interese, odlazak iz rutine je lakši. Jedan od njih je i Mladen Mordej Vučković, dobitnik odlikovanja Red hrvatskog pletera koji se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, koji ovih dana iz Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija odlazi u mirovinu koja će, čini mi se, biti itekako aktivna.
  
  Kako je započelo, koja su sjećanja na početak bavljenja baletom?
  
  Tri sjećanja vežu me za susret s baletom u djetinjstvu. Moj tata umro je 1971. godine, imao sam tada deset godina. Roditelji su se družili s obitelji koja je imala dvoje djece mojih godina. Njihova kći Sanja išla je u baletnu školu. Stalno je pričala kako ju je zapazio Miljenko Vikić i uzeo u svoju predstavu. Ne sjećam se više koja je to predstava bila, no tada sam prvi puta čuo za Miljenka Vikića koga ću upoznati puno kasnije. Nakon očeve smrti čak sam nekoliko dana proveo kod te obitelji stalno slušajući o baletu. S majkom sam često odlazio u kazalište, odvela me i na Labuđe jezero. Ne znam tko je plesao, ali bio sam očaran. U isto vrijeme vidio sam neki ruski dokumentarac o baletu. I danas se sjećam mnogih scena iz tog filma, labudica koje se u krugu kreću nevjerojatnom ljepotom. To su moji prvi susreti s baletom.
  
  Kada je započelo aktivno vježbanje baleta?
  
  Moje su se dvije drage prijateljice iz osnovne škole upisale na balet kod gospođe Silvije Hercigonje pa su i mene pozvale. Bio sam zbunjen, nisam imao baletnu opremu, šlape ili barem trenirku, ali sam sa Silvijom Hercigonjom odmah uspostavio kontakt i ostao kod nje petnaest godina. Moje su prijateljice u međuvremenu odustale od baleta.
  
  Kakva je bila gospođa Hercigonja?
  
  Bila je prekrasna i odlična pedagoginja od koje sam jako puno naučio. Meni je u Malom kazalištu Trešnja bilo fantastično. Obožavam Lado i folklor, volim suvremene plesne izraze, ali klasika je moja velika i jedina ljubav. U Trešnji nismo samo vježbali nego smo imali mnogo nastupa, velik repertoar i mnogo prigodnih naslova. Uz Almiru Osmanović, koja je najsjajnije ime proizašlo iz ruku Silvije Hercigonje, bilo je još krasnih mladih ljudi i djece koji se nisu nastavili profesionalno baviti baletom, ali su zauvijek ostali baletni zaljubljenici. Gospođa Hercigonja podučavala je prije toga i u PIK-u. Kod nje su dolazile buduće glumačke i baletne zvijezde Ivanka Žunec, Tanja Lucić Šarić, Ivan Ivanko, Marijan Radmilović i mnogi drugi. Imala je nevjerojatan pedagoški talent, njezine vježbe zaista su nas učenike dovodile do rezultata.
  
  Stekao sam veliko scensko iskustvo jer smo s Trešnjom često nastupali i izvan Zagreba, imali smo razne smotre, Festival djeteta u Šibeniku. Puno smo vježbali i bili zajedno kao jedna obitelj. Moram reći da mi je teta Silvija, kako smo je zvali, pomogla i uputila me u pedagoški rad. Dala mi je mogućnost da radim s početnicima i vodila me kao mentorica u tom radu. Bio sam već odrastao, djeca u me zvala „striček Mladen“. Osobito sam ponosan što sam bio njezin asistent na programu za otvorenje Univerzijade u Zagrebu. S djecom je postavila dva prekrasna broja Zagi, Zagi i Šestinske kišobrane.
  
  Na jednoj od prigodnih predstava novogodišnjeg programa u Trešnji, upoznao sam Vladu Štefančića i Lukreciju Brešković. To mi je bio prvi kontakt s Kazalištem Komedija. Sestra glumca Slavka Jurage, Mira Medić bila je tajnica Komedije, poznavali smo se pa mi je rekla: „Već si odrastao, dosta je dječjeg kazališta.“ Darko Kolar upravo je u okviru Komedije osnovao svoju grupu i Mira me uputila njemu. Tako sam došao u prvi profesionalni, iako honorarni angažman. Bilo je to 1987.godine. Suradnja s bračnim parom Kolar uvela me u prostor suvremenog plesa. Pozivala me i Melita Skorupski, nastupao sam u njezinim koreografijama na televiziji, također i s grupom Edite Cebalo. U njezinu studiju radio sam s predškolcima. Mislim da sam jedini muški plesni pedagog, barem u Zagrebu, koji je podučavao predškolce. Bilo je to vrlo lijepo razdoblje, mnogo sam naučio od tih ljudi. Zagreb je doista bio zasićen plesnim grupama koje su često nastupale i u televizijskim emisijama.
  
  Pošao sam i u baletni tečaj za muškarce pri HNK-u u Zagrebu. Vodio ga je prvak Baleta Marin Turcu. Nisam bio zadovoljan tretmanom pa sam to napustio, iako sam dosta nastupao u Orašaru tj. tadašnjem, nezaboravnom Ščelkunčiku Waclawa Orlikowskog. Nastavio sam vježbati u Komediji kod Sonje Kastl koja je ondje doista jako puno koreografirala i radila s plesačima.
  
  Što ste voljeli plesati?
  
  Bilo je puno toga. Ali moram reći da plesači često dobiju zadatak koji im nije najdraži. Španjolski ples svakako nije moja šalica čaja, ja sam čovjek valcera, ali me upravo španjolski ples nekako često pratio. Ponekad se posao mora odraditi zanatski. Volio sam valcere i osobito čardaš. Toga sam se doista i naplesao poslije u Kazalištu Komedija čiji je repertoar bio prepun tih plesova. Obožavao sam Kneginju čardaša i Groficu Maricu.
  
  Kada je došla Rijeka?
  
  U Komediji smo svi bili angažirani honorarno. Slučajno sam saznao da Rijeka traži muške plesače pa sam odlučio pokušati. Prošao sam audiciju i ostao tamo dvije godine, od 1992. do 1994. HNK Ivana pl. Zajca imao je vrlo bogat sadržaj u svim granama, operi, drami i baletu. Balet nije bio prisutan samo u baletnim izvedbama nego i u operama i u velikim dramskim projektima. Nizali su se veliki naslovi u kojima smo uživali: Vježbanje života, Vuci, Kraljevo, Traviata, Mojsije, Zrinjski. Tadašnji ravnatelj Baleta Petar Pustišek spretno je vodio repertoar držeći se velikih naslova kao što su Labuđe jezero i Romeo i Julija. Naša primabalerina Vesna Butorac Blaće prenosila je koreografije Waclawa Orlikowskog. Na premijeru Romea i Julije došao je sam Orlikowsky pa sam ga tada upoznao. Bilo mi je lijepo u Rijeci, stekao sam nova iskustva i prijatelje.
  
  U Zagrebu se za to vrijeme Sonja Kastl trudila i uspjela izboriti da plesači Komedije dobiju stalne angažmane tj. stalni radni odnos. Pozvali su me natrag pa sam se vratio doma. Novoosnovani ansambl brojao je tek četiri člana. Bili smo to Ana Gruden, Tina Vrtar, pokojni Berislav Hunski i ja. Polako je broj članova rastao iako ni danas to nije veliki broj. Tek nas je jedanaestero plesača uz dvoje pedagoga. Imali smo tada jako puno posla, bilo je mnogo opereta i mjuzikala na repertoaru, uglavnom u koreografijama Sonje Kastl, a ona je držala i vježbe. Sa Sonjom sam postao vrlo blizak, prijateljstvo traje do danas. U nekom trenutku vježbe nam je počela držati Vesna Butorac Blaće. Svi smo je poznavali kao vrsnu balerinu i od nje sam jako puno naučio. Unatoč povratku u Zagreb, zvali su me u Rijeku kao gosta u baletu Don Quijote tako da sam ostao u vezi s HNK Ivana pl. Zajca. Veza s HNK u Zagrebu također se ostvarila no na drukčiji način. Prvak Baleta Svebor Sečak osnovao je Baletnu trupu Croatia s članovima baleta HNK i pozvao me da im se pridružim u njegovoj predstavi Hamlet. Rado sam to prihvatio i puno smo svijeta prošli s Hamletom.
  
  Čini mi se da je Komedija mogla imati malo značajniju ulogu na planu baleta, mnogi gradovi imaju različite trupe različitog repertoara, u jednom času i tu se to dogodilo ali je stalo, zašto?
  
  Devet godina, od 2007. do 2016., bio sam voditelj Baleta u Komediji. Uspio sam nametnuti ideju da postavimo samostalnu baletnu predstavu. Pozvao sam Dinka Bogdanića i nastao je balet Brel s pjesmama Jacquesa Brela. Muških plesača uvijek je bilo malo pa smo trebali pomoć iz HNK-a. Uz naše članove u naslovnoj ulozi nastupio je Dan Boeru. Dvije godine poslije slijedila je praizvedba Breze Veseljka Barešića, također u Bogdanićevoj koreografiji, isto uz goste iz HNK-a Azamata Nabiulina i Dariju Brdovnik. Odmah poslije Brela načinili smo i Legendu o Orašaru koreografa Pascala Touzeaua, u suradnji s Baletnom trupom Croatia i Madrid Balletom, uz goste Mirnu Sporiš i Georgea Stanciua. Bio je to vrlo uspješan poduhvat s gostovanjem u Baselu gdje smo bili odlično primljeni. Zašto je stalo? Ipak smo za glavne uloge bili ovisni o HNK-u, bilo je to dosta komplicirano usklađivati, imali smo puno našega redovnog posla, čuli smo iz kuće kako Komedija nije baletno kazalište… Bilo je to nešto poput čovjekova hoda po Mjesecu – pokazali smo da to znamo i možemo, ali da se ne isplati. Ne mislim pritom na financije.
  
  Kao da vam, nije bilo dovoljno posla pa ste se latili novih izazova, publicistika, knjige, kritike …
  
  Kao često u mom životu slučaj je odigrao presudnu ulogu. U Vjesniku je tada neko vrijeme baletne kritike pisala kolegica Breda Pretnar iz Ljubljane. Novi urednik kulture Jure Ilić pozvao me, na preporuku Davora Schopfa, i predložio mi da pokušam. Tako da od 1994. godine pratim sva baletna događanja.
  
  Zagreb je grad u kojemu se svi iz plesne branše poznajemo, kakav je osjećaj nakon napisane kritike susresti drugi dan osobe koje nisu polučile laskave komentare?
  
  Moram reći da nikada nakon premijere nisam ostajao na domjenku ili nekom druženju s izvođačima. Nisam želio nikakve sugestije, pokušao sam biti objektivan i, iskreno, uvijek mi je žao kada bih morao napisati nešto negativno. Izbjegavao sam biti manipuliran od bilo koga. Sada kada više ne pišem družim se s plesačima. Tko se bavi tim poslom i javno nastupa mora biti spreman i na dobru i lošu ocjenu. Pisao sam u Vjesniku, Vijencu, Nacionalu, Zaposlenoj, niz godina za beogradsku Orchestru. U četiri navrata, od 2000., svake dvije godine bio sam član Međunarodnog žirija svjetske nagrade za ples Nijinsky Monaco Dance Foruma. Također sam član ocjenjivačkog suda za Nagradu Hrvatskog glumišta. Svoje mišljenje o izvedbi nekog djela temeljim zaista na vlastitim kriterijima.
  
  Pojavile su se knjige o baletnim umjetnicima što je doista rijetkost koda nas. Hrabar poduhvat moram reći, ali uspješan. Koja je bila prva?
  
  Prva je bila o našoj primabalerini Vesni Butorac Blaće koju smatram najznačajnijom balerinom u dugom razdoblju zagrebačkog Baleta. Knjige pišem zajedno s Davorom Schopfom i skupilo ih se već dosta; objavili smo monografije o Sonji Kastl, Ani Roje i Željku Jureši. Knjigu Giselle u Zagrebu napisao sam sâm, a monografiju o Miljenku Vikiću napisali smo zajedno (Mladen Mordej Vučković i Ljiljana Gvozdenović, op. ur.).
  
  Naši istaknuti umjetnici Ljubinka i Petar Dobrijević, možda poznatiji izvan zemlje, ostavili su nam svu svoju arhivu i dokumentaciju. Kada ste dugo u tom poslu ljudi vam sami prilaze i donose ono što imaju a žele da bude sačuvano, slike, kritike, izreske iz novina, programe i slično. Željko Jureša je, potaknut promocijom monografije o njemu, odlučio donirati Muzeju za umjetnost i obrt svoju veliku i bogatu zbirku baletnih kostima i drugih baletnih artefakata, zbirku što ju je sakupio zajedno sa svojom suprugom britanskom balerinom Belindom Wright. Tako su nastale i neke izložbe u samom MUO-u i tršćanskom Museo Teatrale (Kazališnom muzeju) Carlo Schmidl. Također smo radili izložbu u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici s mnogim zanimljivim materijalima bračnog para Dobrijević, i o Margareti Froma i njezinoj obitelji, u povodu 145. godišnjice baleta u nas. Bila je i velika izložba o baletu Orašar u MUO-u.
  
  Među onima koji se bave istraživanjem povijesti baleta u nas poznato je da ako ne znaš pitaj Mladena…
  
  Imam zaista golemu količinu materijala. Strastveno to skupljam i čuvam te rado dajem ako nekome treba (više ovdje). Važna je baština. Mnoge materijale sam odnio u HAZU da bi se sačuvali.
  
  Došla i mirovina, kada pogledate unazad u Kazalište Komedija u kojem ste proveli najveći dio radnog vijeka ne čini li vam se da je mogla dobiti više prostora na baletnoj sceni Zagreba?
  
  Posljednjih godina bio sam baletni pedagog i baletni majstor. Kao asistent koreografa i redatelja održavao sam predstave na repertoaru. Odlazim u mirovinu zadovoljan. Pogledao sam neki dan našu uspješnicu Ljepoticu i zvijer i vidim nove plesne snage, nove muške plesače koje predvodi iskusni Emil Kuzminski. Ima tu budućnosti, ne bojim se. Moje su kolegice sve redom školovane balerine, lijepe, plesne i glumstvene. Ako treba, a ponekad repertoar to traži, mogu i zapjevati. Ako ih se dobro i pažljivo vodi, taj ansambl može još puno toga napraviti.
  
  Što nosi budućnost za vas?
  
  Nastavljam pisati, nije mirovina kraj djelovanja, ono samo mijenja oblik. Na jesen izlazi knjiga o stoljeću i pol povijesti hrvatskog baleta koju Davor Schopf i ja upravo privodimo kraju. Nastavljam pisati za razne portale i pratiti plesna zbivanja kojih kod nas ima dovoljno. Već dugo pripremam i imam zaista bogat materijal o našoj legendi Oskaru Harmošu koji želim završiti i objaviti. To će mi vrijeme sada dopustiti i želim se tome posvetiti. Odlazim u mirovinu kao sretan čovjek. Bilo mi je lijepo u svim fazama života. Stekao sam prijatelje koje poštujem i koji su mi potrebni mada se ne moramo čuti i vidjeti svaki dan. Kažu da kad se negdje zatvore vrata, otvori se prozor. Nekako sam siguran da će se širom otvoriti.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 14. svibnja 2026.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović