Baleti.hr

I ovdje i onkraj

Prijenos: Royal Ballet, London, Woolf Works, red. i kor. Wayne McGregor, gl. Max Richter

• 
  
  U ponedjeljak 9. veljače 2026. kino Kaptol Boutique Cinema otvorilo je vrata u dvoranu londonske Royal Opera House gdje se davao eksperimentalni baletni triptih Woolf Works u koreografiji i režiji Waynea McGregora na originalnu glazbu Maxa Richtera. Balet kreiran 2015. baš za Royal Ballet, dobitnik nagrada Olivier i Critics' Circle National Dance Award, čine tri dijela kao tri samostalne koreografije, no u konačnici osjećamo cjelinu predstave posvećene djelu, ali možda još više liku engleske spisateljice Virginie Woolf, što je i naznačeno glavnom ulogom koja se pojavljuje u prvom i trećem dijelu: Virginia Woolf / Clarissa Dalloway, osmišljenom za stariju, zrelu balerinu. Na praizvedbi ju je plesala Alessandra Ferri koja je tada imala 53 godine, a u viđenoj postavi nastupila je četrdesetogodišnja Natalia Osipova.
  
  Woolf Works je svakako impresivna produkcija, i hrabri repertoarni iskorak, i vjerujem da je za koreografa McGregora suočavanje sa specifičnim, pulsirajućim svemirom kultne, slobodoumne, riječima preplavljene umjetnice bio veliki izazov. I odgovornost. Tema je uzbudljiva i u startu privlači publiku, ali su i očekivanja mnoga i velika. A opet, i ne čudi ovaj umjetnički susret: Virginia Woolf, književnica jedinstvene modernističke tehnike struje svijesti i polifonije glasova koji se isprepliću preskačući između misli, osjećaja, doživljaja i sjećanja te Wayne McGregor, suvremeni koreograf specifične poetike hiperfleksibilnih, kao razglobljenih udova, mislilac „neposlušnog tijela“ koji svoju zaigranu a analitičnu sklonost eksperimentu uspješno primjenjuje na visoke kinestetičke standarde baletnih tijela, negirajući pravila. Ples je „intenzivno kinestetičko i intelektualno iskustvo“ a koreografija „proces tjelesnog razmišljanja“. „Energija koja isijava iz njegovoga plesa je kao život na stalnom rubu.“ zabilježila je Andrea Jeličić povodom njegove premijere u Zagrebu (više ovdje). Stoga u oba autorstva uz vrhunsko umijeće zanata postoji ta sloboda intuicije, nepredvidivost struje svijesti koja poprima oblik riječi ili pokreta i kreira tekst ili koreografiju.
  
  Baletni triptih čine tri naslova unutar kojih se provlače motivi iz tri romana te pisama, eseja i dnevnika Virginije Woolf. Prvi dio I Now I Then počiva na narativnoj potki Mrs Dalloway svedenoj na nekoliko ključnih likova romana čije se priče i stare čežnje tijekom susreta i mimoilaženja u tom jedinom danu prepliću. Dvije Clarisse, ona sadašnja, centralni lik, koja priprema prijem i ona prijašnja Clarissa, sačuvana i utjelovljena, iz mladosti, kada su još sve opcije bile pred njom, odnosno kada je odabrala Richarda, a ne Petera ili Sally, te Septimus, povratnik iz rata čija je duša ostala uz poginulog Evansa i njegova tužna mlada supruga Rezia. Razlomljeni Clarissin kvintet i Septimusov trio, međusobno će se prožeti, a u romanu nepostojeći susret Clarisse i Septimusa iz kojeg on svojevoljno klizne u smrt, je zapravo suosjećajni bolni duet Virginije i njezinog lika, i anticipacija njezinog kraja simbolično prikazanog u trećem dijelu. Izvrsni plesači u za McGregora neobično emotivnom, ekspresivnom plesu i dalje kompleksnih izvrtanja pokreta, mijenjaju se u solima razrađenih nijansi eforta i sjajnim partnerskim dionicama.
  
  Posebno je briljantan žustri energetski upad mlade Clarisse, poput bljeska koji pokrene prostor, vrijeme i partnere. No cijeli triptih je taman, i prožet, otežao od „autoričina iskustva crtanja vlastite mentalne bolesti kao teme“. U McGregorovu radu ne nalazim projekciju onog divnog osjetljivog kaosa misli koje jedna drugu prestižu „vjeveričjeg uma“ koji se ne može prestati vrtjeti na svom kotaču; mirisa, boja, zvukova Londona, nema tjelesnog, životnog svjetla, opojnosti lipanjskog dana Mrs Dalloway. U tamnom pustom limbu scene / njezine psihe, uz dva monumentalna, oronula okvira, portala u drugu dimenziju mraka, plesači su i zbiljski i (svoje) sjene, i međusobna sjećanja, i ovdje i onkraj. Za moj ukus Natalia Osipova u svojoj ekspresiji unosi previše patosa, izraz tragične baletne heroina, što nekako ne pristaje ni Clarissi Dalloway, a još manje Virginiji Woolf.
  
  Drugi dio, Becomings se oslanja na roman Orlando i „fantastičnu figuru koja putujući kroz tristo godina ne stari nego mijenja spol… ; predstavlja Orlandinu vrtoglavu širokokutnu viziju golemog, stalno promjenjivog svemira u kojem je život energija koja prolazi kroz mnoštvo oblika…“ (iz najave). Ukratko, u Becomings dolazi u prvi plan poznata McGregorova kaligrafija pokreta dugih i uglatih ekstenzija i ekstremnih raspona, apstraktni balet u kontinuitetu tjelesnih matrica (dvanaestoro je plesača) koje se izvode, razvijaju, umnažaju i kombiniraju uz impresivni vizual laserskih linija koje otvaraju druge dimenzije vremena i prostora. Kostim u stiliziranim, futurističkim elementima povijesnog plemićkog koda na trenutak uspostavlja vezu s baletima Oscara Schlemmera, ali pomaknutu, slojevitu, brzu i živu u malim ali stalnim preoblikama forme tijela.
  
  Posljednji dio Utorak je „treći tragični čin“ baleta koji se vizualom vezuje na roman Valovi, a zapravo je oproštaj, odlazak, potonuće volje, rasplinjavanje misli do fizičkog nestajanja. To je taj posljednji utorak zabilježen kao nadnevak Virginijinog oproštajnog pisma suprugu. Njegov sadržaj je mirno razložena i jasna odluka, s puno zahvalnosti za zajednički život. Govori ga neutralni ženski glas sopranistice Marianne Hovanisyan, njegov zvuk je početak kompozicije, a težina poruke ostaje visjeti do razrješenja kraja. Cijela scena odigrava se ispod dominantne i uistinu impresivne snimke valova koja jednostavno jest, traje beskrajno usporena, ali utoliko snažnije prisutna, fatalno moćna, sudbinski neumitna. Stoga sve ono što se dešava, pleše ispod, oko i sa Osipovom; susreti, dueti, grupa djece, svjesno ne ostavlja dublje tragove, nego očekivano vodi do poznatog i najavljenog kraja.
  
  Autor glazbe Max Richter kreirao je hibridnu, složenu i slojevitu partituru koristeći „tradicionalni orkestar, soliste, elektroničku glazbu u stvarnom vremenu i unaprijed snimljenu elektroničku glazbu, obradu digitalnog signala uživo i prostornu transformaciju“ i napete i poetične tišine i riječi, odlomke iz zapisa Virginije Woolf koje govori Gillian Anderson. Balet koji kreće u završnicu s oproštajnim pismom, započeo je jedinom sačuvanom audio snimkom Woolf, čitanjem iz eseja On Craftsmanship, koji se bavi prirodom, ljepotom i značenjem riječi i ograničenjima jezika (emitirana je na BBC-u u sklopu serije Words Fail Me).
  
  I na kraju, svjesna da je živa izvedba ipak nešto drugo od dvodimenzionalnog ekrana s kadriranjem, zahvalna sam na ovom novom, proširenom iskustvu suvremenog baleta. No, Virginiju Woolf vidim i osjećam drukčije i McGregorov fokus na unutarnjoj tami i stalno prisutnoj depresiji te ljupko čudesne, pršteće, zaigrane umjetnice nije mi blizak. Pa završimo s Virginijom: „Pogledati život u lice, uvijek, gledati život u lice, i prepoznati ga kao ono što jest... naposlijetku, voljeti ga kao ono što jest, a potom ga odložiti.”
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 23. veljače 2026.
  
  Woolf Works
  redatelj i koreograf Wayne McGregor
  glazba Max Richter
  dirigent Koen Kessels
  oblikovatelji Ciguë, We Not I, Wayne McGregor, dizajn kostima Moritz Junge, dizajn svjetla Lucy Carter, dizajn filma Ravi Deepres, dizajn zvuka Chris Ekers, dizajn make-upa Kabuki, dramaturginja Uzma Hameed
  orkestar Royal Opera House
  I Now / I Then
  izvode: Natalia Osipova (Virginia Woolf / Older Clarissa), Patricio Revé (Richard), Sae Maeda (Young Clarissa), William Bracewell (Peter), Leticia Dias (Sally), Marcelino Sambé (Septimus), Akane Takada (Rezia), Marco Masciari (Evans)
  Becomings
  izvode: Luca Acri, Harris Bell, Liam Boswell, Claire Calvert, Leticia Dias, Fumi Kaneko, Sae Maeda, Marco Masciari, Giacomo Rovero, Marcelino Sambé, Francisco Serrano, Akane Takada
  Tuesday
  izvode: Natalia Osipova, William Bracewell, Claire Calvert
  sopran: Marianna Hovanisyan

Piše:

Maja
Đurinović