Baleti.hr

Zaljubljena samo u svoje kazalište

Dokumentarni film Paula Hudi, autor Predrag Radanović

• Prije desetak godina na famoznom YouTubeu pojavio se dokumentarni film o jednoj od prvih, ako ne i najstarijoj zagrebačkoj balerini, Pauli Hudi (1900.-1978.), koja je djelovala na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta od 1913. do 1947. Informacija se polako širila, ja sam snimku relativno nedavno otkrila zahvaljujući Ljiljani Gvozdenović, a u međuvremenu se javio i ispod snimke potpisao autor filma Predrag Radanović. Već sam dulje vrijeme bila zaintrigirana ovom neobično tihom i samozatajnom umjetnicom očito vrlo omiljenom u kazalištu i gradu. Za razliku od većine plesačica, strankinja koje bi se tek neko vrijeme zadržale na zagrebačkoj sceni ili domaćih, netom stasalih snaga koje bi znatiželjne i željne većeg znanja i šireg repertoara krenule u svijet, Paula Hudi je cijelu svoju umjetničku karijeru ostvarila u Zagrebu. Doduše, u intervjuu povodom svečane proslave 25 godina baletne karijere (M. Katić, Novosti 13. ožujka 1938.). priznala je da na žalost nije imala prilike otići na studije u inozemstvo. „Jednom sam imala dobiti stipendiju, ali onda je balet bio raspušten, zajedno s operom. Radila sam uvijek kod kuće…“
  
  Iako nije mogla razviti klasičnu baletnu tehniku na špici, očito se nametnula talentom, temperamentom i tehnikom karakterne plesačice, te je prva iz domaćeg ansambla koju Margarita Froman po preuzimanju zagrebačkog Baleta, uključuje u profesionalni repertoar uz postavu njezinih ruskih balerina. Pa tako u Petruški (1923.) dobiva plesački zahtjevnu ulogu uz Olgu Orlovu, Anu Redel i Nataliju Miklaševsku. Tom prigodom je primijećeno da balet „ne samo da stoji na velikoj umjetničkoj visini (…), nego radi svim silama na stvaranju valjano školovanog podmlatka.“ (Lj. M., Narodna Politika, 2. lipnja 1923.) Nikada nije bila u prvom planu, ali zabilježene su njezine kreacije Princeze u Žar ptici, Zorera u Figurinama, Vojnika u Kutiji igračaka, Šeherezade, Djevojke i Majke u oba Lhotkina Đavla, Vještice u Noć na pustoj gori, a posebno se spominju njezine izvedbe u baletnim prizorima opera, posebice Orijentalni ples u Zrinskom, Španjolski plesu u Carmen, te vodstvo završnog kola u Eri s onoga svijeta.
  
  Potaknuta filmom stupila sam u kontakt s gospodinom Radanovićem koji nije žalio truda te je u svojoj arhivi pronašao i sinopsis filma i transkript feljtona, i raznu dokumentaciju što mi je sve velikodušno proslijedio. A to je uistinu pravi mali biser za istraživače i sakupljače hrvatske baletne baštine. Dokumentarac o Pauli Hudi emitiran je 1. siječnja 1978., a sniman je u siječnju i veljači 1976. za Feljton, TV seriju 2. programa (urednik Angel Miladinov). U to vrijeme ona živi vrlo povučeno u staračkom domu na Cvjetnoj cesti (ima svoju lijepu garsonijeru, sluša tranzistor i čita, a posjećuju je kolegice iz kazališta), a na snimanje pristaje jer je dugogodišnja prijateljica gospođe Paule Radanović, Predragove majke, pa autora filma poznaje od njegovog djetinjstva. „Paula Hudi je oduvijek bila skromna i tiha osoba. Zaljubljena samo u svoje kazalište nije se nikad ni udavala jer se uvijek postavljalo kao uvjet napuštanje ovog – tada ne baš dostojnog posla jedne mlade gospođice. Izbjegavala je svako fotografiranje i poziranje i samo zaslugom njene prijateljice i sada kolegice u staračkom domu, ostalo je par sačuvanih rijetkih arhivskih fotografija… Skromnost je jedna od vrlina Paule Hudi i teško je bilo i dogovoriti snimanje ovog feljtona jer ona stvarno izbjegava svako malo veće uzbuđenje jer joj to zdravstveno stanje nikako ne dopušta…“ (P. Radanović, sinopsis)
  
  Prva osoba koju čujemo i vidimo u filmu je Slavko Batušić (1902.-1979.), znameniti hrvatski teatrolog i suvremenik i svjedok plesačke karijere Paule Hudi, koji daje kratki uvid u početke zagrebačkog baleta i kontekst u koji se ona, „dijete zagrebačke radničke obitelji koje u sebi nosi neodoljivu čežnju za plesnim izražavanjem“, uključuje. Batušić je i domaćin koji radosno dočekuje staru damu u svom radnom prostoru, gdje se, listajući album s fotografijama, zajedno prisjećaju vremena i umjetnika s kojima je ona dijelila kazališno iskustvo. „Godine 1913. osnovali su intendant Vladimir Treščec i direktor opere Srećko Albini, baletnu školu u koju je primljeno desetak djevojčica, među ostalima i Paula Hudi, uvijek zvana od milja Paulica. U školi je primila elemente plesne tehnike i umijeća od tadašnje učiteljice baleta Anđele Godler-Fiala, i zarađivala već prvi honorar. Imala je kao i ostale učenice besplatnu obuku, a osim toga dobivale su 20 kruna mjesečno. Nakon tri godine Paulica je postala stalni član baletnog zbora (sezona 1916./1917.), no taj je još uvijek podređen operi.“ (S. Batušić, sinopsis)
  
  Sama Paula, u razgovoru povodom proslave 25. obljetnice umjetničkog rada objavljenom 1938. ispričala je „avanturistički“ početak svoje karijere (M. Katić, Novosti 13. ožujka 1938.). Od prijateljice je saznala je da se u kazalištu traže djevojčice za jednu popodnevnu predstavu i ona se sama otišla prijaviti. „Mami se nisam usudila ništa kazati, znala sam da me ne bi pustila da idem i sudjelujem u predstavi. Otišla sam i nisam nikome ništa kazala. … Poslijepodnevna predstava je svršila oko šest sati, ali kazali su mi da moram doći i na večernju predstavu jer se davao isti komad. Nisam se usudila ići kući, jer me ne bi na večer pustili van. Ostala sam u blizini kazališta do početka večernje predstave. Onda sam opet nastupila. Bila sam sretna i presretna. Svi su se čudili kako ja dobro plešem, a nisam prije mnogo učila….Doma je bilo strašno… već je prošlo deset sati na večer. Upravo se tata spremao na policiju… kad sam se ja tiho došuljala. Bili su toliko sretni što sam živa, da me u prvi mah nisu ni grdili. A ja sam onda ponosno izvukla iz džepa pet kruna i postavila ih na stol bez riječi. …Psovali su me, dabogme, ali osjećala sam ipak neku toplinu u tim grdnjama. I bila sam sretna…“ Čini se da je taj osjećaj sreće plesanja nije napuštao tijekom karijere. „Ja plešem zbog plesa i zbog ljubavi za moj ples.“ kazala je tada za novine, a isto je ozarenih očiju potvrdila u kameru uspravna, dražesna starica četrdesetak godina kasnije.
  
  Upoznajemo i Paulinu prijateljicu Ružu Novaković, koja je redovito odlazila na predstave, sakupljala Pauline fotografije i izreske (Paula za to baš nije marila), a i zajedno su voljele planinariti. Njih dvije listaju Paulin album i komentiraju fotografije prepoznajući neke njihove autore (Skrigin, Vjeko Afrić), naslove predstava i partnere, situacije s putovanja, gostovanja u Rimu, Beču, Ljubljani… Tko zna gdje je sada taj album!? U filmu Paulu nalazimo u više različitih, njoj bliskih interijera; posebno je dirljiv trenutak kad ponovno prošeta svojom pozornicom, i stane s pogledom u publiku i šapne: „zbilja je prekrasno, lepše nemre ni biti“… Kamera je nježno prati i pri dolasku u HNK, na zimskim zagrebačkim ulicama, Gornjem gradu… U jednoj sceni zabilježen je susret četiri bivše solistice zagrebačkog baleta: uz Paulu su mlađe kolegice Mery Šembera (prije Meri, Mary Afrić), Zlata Lanović i Vera Pomykalo (Vera Vaić), koje svjedoče njezine kvalitete plesačice ali i pažljive i drage starije kolegice koja im je bila podrška i uzor. U transkriptu feljtona nalazim njihov duži razgovor, jedno sjajno četveroglasje (ne znamo točno koja je što rekla) iz kojeg izvlačim neke zgodne dijelove:
  
  „I dobra naša Margarita Froman..
  -          Imali smo puno koreografa, ali ona je na vrhu. Muzikalnost, ne pretrpanost u koreografiji, i zbilja je jedan takav koreograf…
  -          Da
  -          Ona je dopustila da plesač dade sebe, na svoj način. Na primjer ja sam znala da nešto preokrenem na samoj predstavi, i ja se današnji dan čudim, kako sam ja to mogla napraviti. Bez probe, bez svega, to je bilo u meni, to sam ja morala dati.
  -          Da, znala je reći: vi to ne možete, u redu, nešto drugo, i odmah…
  -          Promijeni.
  -          Promijeni, i sve.
  -         A, bilo je lepih predstava
  -         To je mene jako impresioniralo
  -         I što je bilo najlepše, i našu publiku… ne znam kakva je sada, ali balet je bil zbilja na visini, makar nas je bilo malo i mi nismo imali toliko prilika
  -         Te uvjete, kako oni imaju, jer to je bil jedan takav tempo rada, kakvi oni nikad ne budu imali. Mi smo imali
  -         Četrdeset predstava mjesečno jer smo igrali u dva kazališta, opereta je bila u malom kazalištu, a balet i opera u velikom.
  -         Da, po dve predstave na dan, ne znam, po dve predstave u jednoj kući…
  -         Kada smo bežali iz teatra u teatar, sjećaš se, i u novinama su napisali kako balet iskorištavaju, da bi ih trebalo uzeti u zaštitu, da je to previše šta se radi. Tak smo mi delale..
  
  -         Čuj, turista jedan je crtež napravil, veli: na rolšuhama naš balet, trebala bi uprava im rolšuhe nabaviti
  -         To je bilo jedno razdoblje od tri godine, znate, ovakav tempo je bio i za zbor, soliste, dramu, to je bila jedna, glatko bi se moglo reći ludnica. Jer kazalište je stajalo financijski dosta slabo. Skoro se i zatvorilo..
  -         Nije bilo novaca, vječno je ta kriza bila, sjećaš se onih papuča iz Trsta? Ako je netko išao u Trst, bilo je: joj, donesi nam koje papuče! I to smo od svoje plaće kupovali, mislim na današnje prilike, oni to dobe za predstavu, je li, svake dve predstave sam čula da dobe, to mi je rekao onaj naš bivši šuster, Tom, koji je posle došao i radio te papuče.
  -         Malopre ste spomenuli pokojnog doktora Gavellu, on je imao slabost za balet, on je obožavao balet, i sjećam se, Carmen se režirala, skupa sa Margaritom, a Margaritu je od milja zvao Točkica. Sjećate se?
  -         Je, Točkica.
  -         Točkica je zvao uvijek. Onda je on u gledalištu bio, je li, i režirao odozdo, a mi smo bili na sceni, a on je rekao: Točkica, molim te, daj mi balet u prvi plan, u prvi, još u prvi… A iz početka smo statirali, pjevači su bili otraga, a balet je morao napred šetati i glumiti.
  -         Tak je volio balet.
  -         Da, da.
  -         Bili smo solisti pa smo statirali, sjećaš se, malo smo se bunili…
  -         Da, da
  -         A Gavella je vikao iz gledališta, neću, neću, neću ove statiste, hoću soliste baletne. A svi su gledali, kak solisti? Veli on, to nema ništa, idu ovako, samo ko po ulici hodaju. I onda smo mi solisti morali statirati za Turandot. A kad Turandot ide gore po stubama, onda se za njom baca cveće.“
  
  Sjećaju se balerine i stare kolegice i velike Pauline proslave 25. obljetnice rada koju je obilježila nastupom u Šeherezadi i Capricciu espagnol Rimski-Korsakova i Svatovcu Zajca i Baranovića, sve u koreografijama Margarite Froman. Slavljenicu je u ime kazališta pozdravio direktor Opere Krešimir Baranović, Mato Grković u ime udruženja glumaca, a u ime cijelog Baleta govor je održala Mery Šembera. Bili su pokloni, brzojavi iz drugih kazališta a „slavljenica je bila formalno zamotana cvijećem, kojeg je bila puna pozornica“, bilježi Dr. B.I. „Mirne se duše može postaviti tvrdnja da je Paula Hudi potpuno srasla ne samo sa zagrebačkim baletom, nego i sa zagrebačkim kazalištem uopće. ... Baletna grana scenske umjetnosti manje se njegovala u prošlosti našeg kazališta, što je uostalom posvema razumljivo, ako imamo na umu, s kakvim se je sve financijskim poteškoćama moralo ono oduvijek boriti“ i „tek se zapravo u naše doba gaji sistematski i intenzivno. Stoga je sinočnji jubilej Paule Hudi bio tim značajniji, jer je on najrječitiji dokaz kontinuiteta u radu našeg baleta. … Ona je … postala jednim od najsposobnijih stupova u ansamblu našeg kazališta.“ (Dr. B.I. Večer, 25. ožujka, 1938.) Nakon predstave su svi otišli u hotel Milinov (današnji Dubrovnik) na večeru, a slavlje je potrajalo do jutra i dugo se pričalo o njemu.
  
  Doduše, bilo je i kritičnih glasova, ali zasluge Paule Hudi su ostale neupitne. Znamo da je to razdoblje, nakon sukoba i odlaska Mie Čorak i Vujanića, vrijeme nove krize u Baletu te Ivan Brkanović koristi prigodu za opasku da se „s plesnom umjetnosti još i danas postupa kao potrebnim dekorom operne umjetnosti“ te zaključuje da se stoga „prva proslava ove vrsti na našoj pozornici“, „jubilej Paule Hudi ne može smatrati jubilejem protagonistice plesa kao samostalne umjetnosti, već u svakom slučaju vrlo zaslužne plesačice koja je 25 godina djelovala na našoj pozornici, usmjerivši svoj rad njezinim potrebama, pa je njezina skromnost koju su na sinoćnjem jubileju isticali njezini suradnici još više simpatična.“ (Hrvatski dnevnik, 26. ožujka 1938.)
  
  Gospodin Radanović je zasigurno uložio veliki trud, u suptilnom nastojanju da izvuče na površinu duboko nataložena sjećanja i sliku izgubljenog vremena od tihe plesačice koju očito nikada nije previše zanimala verbalizacija profesije, svjedokinje i sudionice onog prvog, mukotrpnog perioda profesionalizacije baleta koji je tek trebao izvojštiti status samostalne umjetničke grane unutar kazališta. Zadivljujući je njezin mir i tiho zadovoljstvo odabranim životom, i to je redatelj fino prenio odabirom njoj bliskih, toplih mjesta i društva koje je nesumnjivo bilo poticajno za film.
  
  Za kraj, kao bonus ovog teksta, u nastavku je sjećanje Oskara Harmoša na stariju kolegicu i partnericu Paulu Hudi, jedan od Radanovićevih razgovora tijekom rada na materijalu koji u konačnici nije ušao u film, ali je ostao zabilježen u transkriptu feljtona.
  
  „Moje prvo upoznavanje s Paulom je bilo zapravo u djetinjstvu. Ja sam došao u baletnu školu koja se bila baš otvarala pri kazalištu, i nastupio sam posle šest mjeseci, u češkoj polki, u opereti Šišmiš. I to kao senzacija: prvi se put jedan muški plesač pojavio na sceni HNK. I to kao petogodišnji dječak. Među ostalim plesačicama bila je tada i Paula Hudi, koja je bila nešto starija od mene, i ona je već bila članica i solistica tadašnjeg baleta. Ja sam nastavio s mojim djelovanjem u baletu i naravno drugovao, i bio njezin kolega sve do mog odlaska u inostranstvo. Kad sam se vratio natrag i preuzeo balet HNK, bio sam čak njezin šef. Tada sam joj bio i plesni partner. Za Paulu Hudi bi mogli reći da je to bio jedan izvanredan talent, specijalno za španjolski ples. Ali kuriozum je u tome što ona nikad nije vidjela niti jednu Španjolku, niti taj stil, ali ona ga je u duši toliko nosila da se jednostavno transformirala u flamenco… S nevjerojatnom lakoćom i s jednim stilom koji je bio frapantan za ono vrijeme. I stvarno to je bio jedan, kako se kod nas kaže: bogomdani talent. I šteta što se nije mogla u tom pravcu školovati, razvijati… Što još reći o njoj? Znam da je isto entuzijasta, zaljubljena u balet, volila je taj svoj posao i predano je toj zagrebačkoj Taliji posvetila celi svoj život. Kao čovjek je bila izvanredna, kolegica, vrlo prisan prijatelj, nastojala je pomoći svakom mladom članu koji je došao, da se uklopi u rad i u sistem posla, tako da je i u tom pogledu isto bila besprijekorna, draga..
  
  Kakav je onda bio balet? Slušajte, naravno, mi smo u početku pripadali bečkom klasičnom baletu, poslije ruskom baletu koji je prevladao taj stil koji je bio stereotipan i vrlo jednostavan, tako da se ta nekadašnja bečka škola utrnula. I više se nitko nije njome bavio…A balet je brojio vrlo mali broj članova, bilo nas je nekih dvadesetak, i mislim da bi bilo ovo zgodno spomenuti, to, taj kuriozum, da sam ja jedan od prvih hrvatskih plesača, jer su do tada gostovali neki stranci, Austrijanci ili Talijani, koji su još na Gornjem gradu plesali, a sljedeće godine baš počinje proslava stogodišnjice baleta u Hrvatskoj, i ja mislim da je to jedan podatak vrijedan pažnje. Jer, prije su se žene oblačile u muškarce da plešu, i tako dalje, nekada taj poziv nije bio, nekako, sklon ljudima, da idu u baletane, ili kako su ono zvali: muške balerine.
  
  Naravno da mi onda nismo imali ni jednu desetinu tih sredstava koja su potreban za ostvarenje jedne dobre baletne predstave. Nismo čak imali neki put ni baletne papuče… sve se osnivalo na entuzijazmu i na dobroj volji, i tako: profesionalne svesti je bilo, ali nije bilo i profesionalnog rukovodstva koje bi nas dovelo na jedan ovakav stepen…
  
  Paula Hudi je bila poznata i kao neka vrsta gurmana. Naime, jako je volila dobro jesti, i znala je doći u garderobu s velikim škarniclom punim voća. I onda kako se šminkala i uređivala i spremala za predstavu, ona je usput jela to grožđe, kruške, šljive i jabuke. I ja sam jednom prilikom došao navečer u njenu garderobu, da se konzultiram, i vidim taj paket voća, i velim joj: pa šta ti to sad budeš jela? Veli ona: to ja sve pojedem. Ali, velim ja, onda moram pet kila više dizati, ti ne misliš na mene! Bio sam vrlo mlad i snažan partner, zbilja sam bio atletski građen, i znao sam dobro te stvari, ali ipak – to djeluje na izvedbu. Međutim, ona je uvek to tako volila…
  
  A ima jedna interesantna uspomena, koje se dobro sjećam, to je davno bilo kad je k nama došao u goste baletni majstor, neki Teodor Vasiljev iz Pariza, i za njegov debi u našem teatru dali su mu da napravi Carmen. U Carmen se uvijek plesalo, a to je bio prvi puta da smo plesali muškarci muške role, a žene ženske. I tako smo mi imali jedan kvartet muških, i Paula je bila u sredini solo. I dogodilo se sljedeće: kako je ona to strašno želila prikazati, ona je pojedine dijelove u plesu, koreografiju, zaboravila, i sada mi četiri pratioca, četiri partnera, nismo znali više šta da radimo, i kako da upadnemo, i ona je počela improvizirati, nešto svoje, mi smo naravno ostali po strani, i nije nam ništa drugo preostalo nego da joj tapšemo, ovako…, samo tako, jednostavno smo aplaudirali po taktu, i znali smo kad je svršetak plesa, imali smo da je dignemo i iznesemo iza kulisa, i to smo jedino uspjeli napraviti, i onda, naravno, ostavili smo ju tamo strašno ljuti i bijesni, i ona isto, kako se to dogodilo, i tako dalje… To je bilo od velike uzbudljivosti, od treme, pa je ona sirota tu nas sve skupa usosila, i sebe, ali nehotice… Međutim, kao što sam prije rekao, nitko na svetu nije opće posumnjao da se nešto dogodilo, i ona je s velikim uspjehom završila taj ples. Naravno, to je bilo na premijeri, i što je najvažnije, poslije se to više nije ponovilo, ali to je jedna ovako, anegdota…“ (Oskar Harmoš, transkript feljtona, 1976.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. veljače 2026.

Piše:

Maja
Đurinović