Baleti.hr

Umjetnost klasičnog baleta u hrvatskom obrazovnom sustavu

Škola za klasični balet u Zagrebu i dalje čeka svoj novi dom

• 
  
  Preko tri stotine godina stvarali su se sistemi i metode poučavanja na polju glazbene i likovne umjetnosti do visoko utemeljene nastave na polju istih umjetnosti; do Akademija što su podarile putem svojih polaznika veličanstvo glazbe duhovnom svijetu širom kugle zemaljske. Jednako toliko dugo je i umjetnost klasičnog baleta krčila svoj put do današnjeg gotovo nezamislivog savršenstva izražajnih, tehničkih i glumačkih mogućnosti i ljepote izvedbe ljudskog tijela. No, prateći razvoj ljudskog društva – nije postojala blagonaklonost spram umjetničkih zanimanja i prolazili su vjekovi dok se nisu umjetničke profesije, uz mukotrpan trud, dovinule do dostojnog društvenog položaja i ponosa svojih sredina, ovisno o obrazovnoj i kulturnoj razini nacije.
  
  Usredotočiti ću se na našu zemlju i sredinu u koju je umjetnost klasičnog baleta donijela ruska emigrantica Margarita Froman prije stotinu godina, kao nekadašnja solistica Boljšoj teatra iz Moskve i članica trupe Sergeja Djagiljeva, kojem možemo zahvaliti ogromno zanimanje i razvoj baletne umjetnosti na zapadu Europe i šire. Klasičnu baletnu umjetnost su u Rusiju donijeli talijanski i francuski baletni majstori i, naišavši na plodno tlo talenta ruske nacije i pokroviteljstvo ruske carske kuće, stvorena je jedinstvena obrazovna metoda Akademije Vaganova, koja je do danas iznjedrila najveće baletne umjetnike i proširila se po čitavom svijetu.
  
  Kako je naša društvena sredina reagirala na pojavu klasičnog baleta na svojoj zagrebačkoj pozornici, za koju je neumorna i energična Margarita tek morala stvarati plesački kadar, koreografirati i plesati, čak popunjavati broj plesača na pozornici statistima u baletnim kostimima? Možda su ti diletantski počeci stvarali svojevrsnu averziju i sumnju našeg elitnog društva spram baleta kao umjetnosti, a kamoli da bi joj se otvarale službene obrazovne ustanove, koje su već postojale u muzičkoj i likovnoj umjetnosti. Tek si je nekolicina djevojaka iz imućnijih obitelji mogla priuštiti školovanje u inozemstvu kod tada poznatih baletnih pedagoga, pa je tako mlađahna Mia Čorak nakon školovanja u inozemstvu postala prvom primabalerinom u Hrvatskom narodnom kazalištu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, no razočarana diletantizmom u kojem se našla i koji je kritizirala u tisku, dobila je momentalni otkaz. Otišla je u svijet i postala naša najpoznatija baletna umjetnica – Mia Slavenska.
  
  Svojevrsni primitivizam koji je vladao u odnosu na plesačice i plesače u smislu morala djevojaka na daskama i mogućih homoseksualnih žrtava dječaka, svakako je djelovao na širi pristup mladeži umjetnosti klasičnog baleta i ostavio veliki trag sve do danas, a zapravo nije ni bilo stručno osmišljene škole klasičnog baleta koja bi postavljala tijelo i dovodila do sigurne klasične tehnike i riješila se diletantizma, koji je dugo vremena carevao našim baletnim prostorom. Homoseksualizam postoji otkad postoji i čovječanstvo i ima ga u svim društvenim profesijama, od sporta do politike i dalje, i vezati ga samo uz baletnu profesiju je primitivizam, koji je u našoj sredini ostavio duboki trag i permanentni manjak priliva muškog plesačkog potencijala u baletnu profesiju.
  
  Velikim zalaganjem Ines Ivanišević je konačno 1949. otvorena prva državna Škola klasičnog baleta u Zagrebu na gornjogradskom Ilirskom trgu. Nevelika stara zgrada iznjedrila je nekoliko naraštaja sposobnih baletnih plesača, koji su označili zlatno doba uspjeha hrvatskog baleta u zemlji i inozemstvu. No naglo širenje grada i premali kapacitet školskog prostora da udovolji svim predmetima nastavnog programa Baletne škole, počeo je stvarati probleme kako u prilivu učenika, tako i u odabiru po fizičkim sposobnostima sve malobrojnijeg priliva, pa je već sredinom sedamdesetih godina došlo do pomanjkanja učenika, što je djelovalo na dotok materijalnih sredstava iz obrazovnog sustava. No već je počeo uvoz plesača iz inozemstva što je do danas poprimilo ogroman nesrazmjer spram skromnog domaćeg priliva u sva tri nacionalna Baleta naše zemlje, što je očito uspavalo savjest i umirilo odgovornost onih koji su trebali brinuti o razvoju klasičnog baleta Hrvatske, koji usprkos postojećem stanju, puni kazališne kuće.
  
  U 2000. godini došlo je do urušavanja zgrade Baletne škole na Ilirskom trgu, te je ona raseljena po osnovnoškolskim razredima donjogradskih škola, i usidrila se u isto tako nepodesnom prostoru Radničkog sveučilišta u Vukovarskoj ulici. Obznanjeno je da će škola dobiti konačno adekvatan prostor u ispražnjenoj Vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici zajedno sa muzičkom školom iz Mlinarske ulice (Glazbeno učilište Elly Bašić op.ur.), što bi bilo vrlo funkcionalno rješenje za obje umjetničke škole. Prošlo je 26 godina otad, preselila se jedino muzička škola, a Škola za klasični balet nije se niti pomakla iz postojećeg položaja. Već desetak godina djeluje Akademija za baletne pedagoge, koju pohađaju plesači sa dugogodišnjim stažem baletnog repertoara na našim pozornicama, što može jamčiti konačno pravilan razvoj baletne pedagogije, tim više što su niknule škole klasičnog baleta od Dubrovnika, Splita, Rijeke, do Jastrebarskog, Čakovca i Požege, što znači da postoji veliko zanimanje i to je pravilan put razvoja i prikupljanja mladih talentiranih kadrova u ovoj najdeficitarnijoj grani umjetnosti u našoj zemlji.
  
  I konačno da postavim pitanje: Što su radile gradske i državne obrazovane strukture u Zagrebu posljednjih 26 godina (što u klasično školskom sustavu znači tri generacije plesača); imaju li ti ljudi osnovnog pojma o važnosti umjetničkog obrazovanja u duhovnom razvoju mladih, koje svojim općeobrazovnim nastavnim programima sve više potiskuju na kasne, čak i noćne sate nastave, što će ugroziti rad svih umjetničkih škola – pogotovo uvede li se cjelodnevna nastava. Primitivizam nacije sve se više širi, naprosto buja, a nema šačice novaca za petsto kvadrata klasične baletne škole!?
  
  Dva veličanstvena koncerta – proslava pedesete godišnjice Dvorane Lisinski i dvjesto godina Hrvatskog glazbenog Zavoda, potvrdili su koliko je veliku glazbenu kulturu stvorio jedan relativno mali europski grad Zagreb i to treba biti putokaz našim današnjim obrazovnim rukovodstvima u državi da se konačno probude i nastave uvažavanjem djelovanja umjetničkih škola i poticanjem razvoja tog velikog duhovnog bogatstva naše zemlje u koje pripada i umjetnost klasičnog baleta.
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 6. veljače 2026.

Piše:

Maja
Bezjak