Baleti.hr

Fantastično duga karijera

Stoljeće Maje Pliseckaje (Moskva, 20. studenoga 1925. — München, 2. svibnja 2015.)

• Ljubitelji baleta pamte mnoga legendarna imena te umjetnosti, ali čak i oni kojima balet nije omiljeni kazališni izričaj znaju nekoliko nezaobilaznih plesača kao Anu Pavlovu ili Vaclava Nižinskog. Drugu polovinu proteklog stoljeća obilježila su imena Rudolfa Nurejeva i Maje Mihajlovne Pliseckaje. Nurejev, prvi bjegunac 1960-ih godina iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza, današnje Rusije, plesač izrazite individualnosti i briljantne tehnike, svoj je život prepun plesnih i koreografskih uspjeha završio u 54. godini. Plesao je gotovo svakodnevno različite uloge raznolikog repertoara stekavši planetarnu popularnost. Povratak u rodnu zemlju ostvario je u – za plesača već poznim godinama. O svom odlasku uvijek je davao samo kratke komentare tvrdeći da je samo htio ostvariti širi repertoar od onoga koji mu je bio moguć u domovini. Vrijeme u kojemu je napustio svoje kazalište, Kirovski teatar, (danas Marijinski), bilo je surovo. Ostavljajući obitelj u rodnoj Ufi, a znajući dobro neugode koje je tadašnji vladajući sistem stvarao svojim građanima, osobito obiteljima onih koji su državu napustili, dobro je pazio na svoje izjave držeći se samo teme umjetnosti. Ubrzo će njegov put slijediti Mihail Barišnjikov, Natalija Makarova, Aleksandr Godunov te cijeli niz izvrsnih solista. Dok su drugi odlazili i šutjeli o pravim razlozima svojih odluka, Maja Mihajlovna Pliseckaja ostala je u domovini i glasno negodovala protiv svega što joj se činilo da može i mora biti drukčije.
  
  Maja Mihajlovna Pliseckaja uz svu slavu koja ju je pratila diljem svijeta nije imala ni malo lagodno djetinjstvo ni početak karijere, no nikada nije napustila Sovjetski Savez. Obožavana od publike plesom je obišla cijeli svijet uživajući u divljenju koreografa svjetskog glasa, Grigoreviča, Jakobsona, Goleizovskog, Béjarta, Rolanda Petita … Njezina fantastično duga karijera ruši pravilo o kratkom trajanju baletnih umjetnika. Bilo joj je pedeset godina kada je zaplesala Béjartov Bolero; u šezdesetoj je koreografirala i plesala Damu sa psetancetom, u sedamdesetoj je još izlazila na pozornicu u posebno za nju koreografiranom broju Maurica Béjarta Ave Maria; pet godina kasnije izašla je još na scenu u japanskoj predstavi Krila kimona kao Nebeska vila. U cijeloj povijesti baleta nitko nije ostao u plesnoj formi tako dugo.
  
  A početak je bio dramatičan. Rođena je 1925. godine u Moskvi od oca Mihaila Pliseckog i majke Rahel, poznate glumice nijemog filma iz znamenite obitelji Meserer čiji su brat Asaf i sestra Sulamit bili zvijezde Boljšoj teatra u Moskvi. Otac joj je u poznatim Staljinovim čistkama osuđen kao neprijatelj domovine, odveden u zatvor a potom i strijeljan, a majka je uhapšena te odvedena u Kazahstan, logor za žene neprijatelja. S njom je išao i najmlađi sin tada još beba Azarij, dok su Maja i stariji Aleksandr ostali u Moskvi. Kako ih država ne bi smjestila u dječji dom teta Sulamit posvojila je Maju a Asaf je uzeo Aleksandra. Budući da je život obitelji Meserer bio vezan za balet djeca su svakodnevno bila u baletnoj dvorani. Majine predispozicije ubrzo su uočene te su je upisali u školu baleta. Izuzetna muzikalnost, veliki skok, duge ruke, gipkost tijela i artizam koji je zarana pokazivala ukazivale su na sjajnu budućnost.
  
  Period Drugoga svjetskog rata prisilio je upravu Boljšoj teatra da evakuira svoje umjetnike na sigurnije područje, pa Maja s obitelji odlazi u Sverdlovsk gdje se unatoč teškim okolnostima nastavlja učenje baleta. Tu je ostvaren i prvi nastup u slavnom broju Umirući labud koji će Maja izvoditi do poznih godina uvijek sa istim uspjehom i oduševljenjem publike. O originalnoj koreografiji Labuda često se govori, postoje i dijelovi filma u izvedbi Ane Pavlove, prve interpretacije Fokinova koreografskog bisera koji se razlikuje od onog koji poznajemo iz Majine izvedbe. Njezin ulaz u kojemu ruke pokušavaju izraziti rad krila labuda posebno je za nju postavila Sulamit Meserer ističući tako duge i gipke ruke balerine. Dirljivost njezine izvedbe mijenjala se s godinama ali je uvijek dopirala do srca gledatelja. Labud je bio njezina druga koža, i taj tako rani susret s ulogom labuda Maja će oplemeniti i dovesti do savršenstva. Labuđe jezero je otplesala možda i više od osamsto puta uz razne partnere, dajući toj predstavi osobni pečat svakom gestom koju je oblikovala svojim nevjerojatnim linijama ruku i svojim potpunim poistovjećivanjem sa karakterom lika koji je tumačila.
  
  Školovanje je završila 1943. godine te je angažirana u Boljšoj teatru gdje odmah započinje svoje nastupe u malim solističkim ulogama, To ratno i poratno vrijeme puno političkih napetosti, hladnog rata i novih mogućih sukoba ipak je pružalo baletnoj umjetnosti, kao umjetnosti bez riječi, mogućnost komunikacije između Istoka i Zapada. Teatar je gostovao izvan granica SSSR-a ali Maju nisu puštali na takva gostovanja bojeći se njezina mogućeg ostanka na Zapadu. Konkurencija u tako golemoj ustanovi kao što je Boljšoj teatar bila je velika. Bolji status donosio je i neke privilegije, te se svatko borio postići što bolju poziciju unutar brojnog solističkog korpusa, pri čemu se nisu birala sredstva. Unatoč intrigama koje su je pratile Maja je postajala sve značajnija članica te slavne kuće. Kao bijeli i crni labud zasjenila je sve dotadašnje primadone, pa brojne inozemne delegacije koje posjećuju Moskvu traže upravo predstavu u kojoj ona nastupa. Obožavana od publike i omrznuta među kolegama, ali vrlo svjesna svojih vrijednosti, odlučila je prekinuti svoje zatočeništvo i osigurati si odlazak na gostovanja, te se obraća ni manje ni više nego samom predsjedniku Hruščovu objašnjavajući svoje neupitno pripadanje domovini iz koje ne namjerava bježati.
  
  Tako Zapad napokon upoznaje veliku umjetnicu koja momentalno postaje muza ne samo koreografa nego i slikara, modnih kreatora, fotografa koji bilježe svaki njezin nastup i susrete s kraljevskim obiteljima i slavnim ljudima toga vremena. Ali ona se uvijek vraća u Moskvu i iako i dalje oštro kritizira postupke svoje zemlje, više joj ništa ne zamjeraju. Njezin brak sa kompozitorom Rodionom Ščedrinom skladna je zajednica dvoje velikih umjetnika koji će zajedno ostvariti tri baletne predstave: Ana Karenjina, Galeb i Dama sa psetancetom u kojima Maja osim što potpisuje koreografiju pleše i glavnu ulogu.
  
  Bizetova Carmen, sada u obradi Ščedrina i u koreografiji kubanskog umjetnika Alberta Alonsa izazvat će mnoštvo prigovora ministarstva kulture: na izbor kostima te erotičnost dueta, ali i odjeknut snagom njezine interpretacije diljem svijeta. Unatoč svim poteškoćama ta Carmen je do danas na repertoaru Boljšoj teatra u izvedbi mladih balerina raznolikog interpretativnog uspjeha. Ono čime je Maja Mihajlovna Pliseckaja impresionirala je svakako njezina tehnika, muzikalnost a nadasve preciznost poza u kojima završava svoje brze okrete te zadivljujuća interpretacija likova kroz koje priča sadržaj baleta. U dugom trajanju na sceni pratili su je partneri različitih generacija. Dok su slavni plesači kao Nikolaj Fadejčev, Vladimir Tihonov i Maris Liepa, koji su sa njom započeli karijeru već postajali pedagozi ona je nastavljala s Aleksandrom Bogatirjovim, Aleksandrom Godunovim, Valerijem Kovtunom, Sergejem Radčenkom, Béjarovim prvakom Jorgeom Donnom i drugim zvijezdama zapadnih baleta.
  
  Škola ruskog baleta ima dugu tradiciju izvrsnih plesača no Maja Pliseckaja ostaje za cijeli svijet plesna ikona i pojam baleta, ljepote i osobnosti. Kako se 2025. navršilo sto godina od njezina rođenja, godišnjica je u Rusiji popraćena mnogim plesnim koncertima i televizijskim emisijama posvećenim velikoj umjetnici. Ističu se njezina plesna, koreografska i glumačka ostvarenja (premda je u filmu Ana Karenjina nastupila u maloj ulozi ostala je i tu zapamćena). Posljednjih je godina sa suprugom Rodionom Ščedrinom živjela u Münchenu uživajući u slobodi bezbrižnog kretanja koju je napokon dočekala putujući između tog njemačkog grada koji su obožavali i svoje ladanjske kuće u Litvi te naravno Moskve. Njihova želja da nakon smrti zajednički prah bude prosut po ruskoj zemlji ispunjena je nakon smrti Rodiona Ščedrina, a moskovski stan u kojemu su živjeli pretvoren je u Muzej Maje Mihajlovne.
  
  Za života napisala je i knjigu Ja, Maja Pliseckaja, a povodom stogodišnjice njezina rođenja, mlađi brat Azarij Plisecki objavio je knjigu Stoljeće Maje opisujući život velike umjetnice i cijele obitelji iz koje je potekla. Godina koja je za nama, 2025. odnijela je sa zemaljskih prostora mnoge umjetnike čija ostvarenja pamtimo. Danas, kada su nam dostupne mnoge informacije iz bilo kojeg dijela svijeta, dobro je baciti pogled u prošlost i možda učiti od onih čiji umjetnički talent ne zastarijeva. Upravo tu neuništivu svježinu pružaju nam fotografije i snimke čarobne Maje Pliseckaje.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 30. prosinca 2025.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović