Ora pro nobis

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Venezuela, kor. Ohad Naharin

U potrazi za mirnom, harmoničnom ljepotom u vremenu zastrašujućeg kaosa, a posebno u ovo predpraznično vrijeme (koje kao da u trgovačkom presingu počinje sve ranije i sve je dalje od ishodišne ideje ljubavi i mira) skloni smo skloniti se u toplu čaroliju božićnih bajki. No, premijera riječkog Baleta, Venezuela Ohada Naharina, umjetnika znamenitog po jedinstvenim, angažiranim, snažnim djelima plesnog teatra (u zagrebačkom HNK je 2021. postavio sjajan Decadance, više ovdje) ponudila je jedno sasvim drukčije iskustvo. Nešto kao misu za današnje vrijeme. I Čovjeka u njemu.

Inter arma silent Musae, glasi stara latinska poslovica aludirajući na ratna vremena tijekom kojih ne postoji ozračje pogodno za ljepotu i umjetnosti. A opet što nas drži da ne potonemo do kraja? Nisu li umjetnička djela nužna za preživljavanje ljudskosti, kao svjedočanstvo, krik i otpor? Poput Picassove Guernice. I koje je to vrijeme na ovoj našoj planeti prošlo bez nekog rata negdje? Kada bi uopće došlo vrijeme za Muze u tom bujanju primitivnih džungli iz svake nove civilizacijske pukotine?

Umjetnici dišu, osjećaju, misle svoje vrijeme pokušavajući ga razumjeti i posredovati kroz svoj medij i time barem upozoriti ako već ne mogu promijeniti svijet (prepun velikih i malih „Hitlera iz našeg sokaka“). Plesni umjetnici to čine vještinom i umijećem tijela. Izloženim, osjetljivim, gorkim, gordim, zaigranim, umornim, upornim, začuđenim, divljim, profinjenim, oznojenim, bolnim, vrištećim, tihim, suosjećajnim… tijelima.

U izvanrednom dokumentarnom filmu Mr Gaga (2015.) Ohad Naharin objašnjava zašto mu se zadnje djelo, iz te iste 2015. zove Last Work. Na neki je način već tada razmišljao o mogućnosti da je to njegov posljednji rad za Batshevu. „… jer živimo u zemlji koja je prepuna rasista, nasilnika, neukosti, zloupotrebe moći, fanatika, i to se odražava na to kako naš narod bira vladu. A ta vlada ne ugrožava samo moj rad kao stvaratelja, nego ugrožava postojanje svih nas ovdje, u ovoj zemlji koju tako volim.“ Ipak, ustrajući u svom umjetničkom stavu i poslanju, dvije godine kasnije, 2017., Naharin kreira Venezuelu kao posljednji rad za Batshevu, plesnu kompaniju koja je pod njegovim vodstvom, od 1990. do 2018.(!) narasla u jedan od najvećih svjetskih autoriteta plesnog teatra. To je predstava koju je Rijeka dobila na svoj repertoar kao prvi ansambl u svijetu nakon Batsheve.

Njezin naziv Naharin objašnjava u razgovoru s Branimirom Pofukom objavljenim u programskoj knjižici: naslov Venezuela „potječe iz igre riječima: na hebrejskom kada kažete „ve“ … to znači „i“. Igrao sam se riječima i idejom „dvostrukosti“ koja se pojavljuje u samoj predstavi, jer u njoj postoji duplikat, koreografija se udvostručuje.“ No, iako se nesumnjivo autor igra s organizacijom, logikom, dinamikom plesnog materijala proizvedenog iz poetike, metode i tehnike gage, njegovog plesnog metajezika, nema sumnje da je ovaj naslov bremenit i metaforičnim značenjem, čiji motivi iskaču ili bude asocijacije iz organiziranog kaosa paralelnih sekvenci pokreta. Venezuela je simbol zemlje (ili Zemlje?) u dubokoj krizi; aktualnog tragičnog paradoksa (naftom) silno bogate zemlje, u kojoj je ogromna većina stanovništva silno siromašna; onaj mali, besramno bogati ostatak je korumpirana svita oko diktatora; zemlja duboko ukorijenjenog kršćanstva, okrutnog terora mafije…, zemlja vrlo jeftinih tijela.

Naharinova i sada riječka Venezuela izvodi se na ogoljenoj crnini čistog prostora scene; prostor je omeđen s tri crna zida, a na četvrtoj strani, prema publici, zjapi crna provalija. Plesači su u crnim kostimima, a uz glazbu gregorijanskih korala (u prvom dijelu predstave) bjelasaju samo otkriveni, živi, dijelovi kože napregnute pod izgarajućom životnom žudnjom. Razabiremo latinske riječi pjevane molitve: „Santa Maria, mater Dei, ora pro nobis…“ I to je kaleidoskop ljudskih radnji (u osobnim ispadima, partnerstvima ili zajednici grupe), ljudskog napora, ali i trpnosti i smirene duhovnosti ljudskog trajanja na ovoj Planeti (poput prekrasne geometrije istočnjačke scene „svećenica na slonovima“), i snažnog bunta (odlično uprizorenog u izvedbenom reperskom duetu pjesme Dead Wrong ubijenog The Notorius B.I.G.-a). No sve zajedno, u majstorskoj dramaturgiji trošenja/davanja plesačke energije, prepoznavali ili ne motive u tom naporu da se opstane, da se uhvati, iskoristi, iscijedi vrijeme, u toj prigušenoj ili razmahanoj groznici tjelesnog prisustva, hoda, trka, plesa, probijanja kroz život i za život, uzbuđenje neprestano raste.

Pogotovo kad shvatite da je dvostruko više plesača koji najednom ispune scenu krećući se u istom pravcu, ali neki zaostaju ili idu nazad dok drugi grabe, i da je predstava nakon prvog vrhunca, pada, krika, suosjećajnog doticaja, tjelesno, koreografski krenula iz početka, samo s drugim protagonistima i uz drugu glazbu iz različitih tradicija i kultura. I u toj repeticiji, neka značenja su pojačana, neka suptilno promijenjena; iščekujemo neki zapamćeni detalj pa nas iznenadi neki drugi koji smo nekako drugačije zapamtili… Najsnažnija promjena je u zajedničkoj, grupnoj sceni s tkaninom – zastavama. U prvoj izvedbi one su bijele, poput plahti, izvješenog rublja, da bi u trenutku zavijorile kao pokušaj primirja ili predaje, pa u naglom izljevu postaju produžetak tijela koje mlati, pa postanu pokrivalo za pokojnika. U repeticiji one su u bojama i znakovima državnih zastava i sve, u identičnoj koreografiji, s tom malo razlikom u rekviziti, postaje druga priča…

Poznato je da plesači koji rade s Naharinom i urone u gagu budu zaraženi i dožive neku vrstu umjetničke transformacije. To se dogodilo i riječkom ansamblu koji je ove sezone na novo okupljen i postavljen; prodisali su kao jedno biće, slojevito i mnogoznačno a opet jedinstveno u snažnom, angažiranom zajedništvu. Leonard Jakovina koji je kao v.d. ravnatelja preuzeo vodstvo nakon kratke epizode Paola Mangiole, svjedočio je njihovoj predanosti i plesačkoj preobrazbi: „Posebno su me impresionirala dva dana koja je koreograf proveo s ansamblom u Rijeci. U tom kratkom, intenzivnom razdoblju oslobodio ih je usvojenih obrazaca, usmjerio na prepuštanje unutarnjim impulsima, produbljivanje dinamike, međusobno slušanje…“

Predstava u kojoj su svi i solisti i ansambl, premostila je onaj ponor iza kojeg i na čijem se rubu plesalo. Od početne zebnje te ogoljene izloženosti u mraku Kazališta plesači su polako i hrabro i s nekim rastućim prkosom preuzimali moć, ulažući se do gotovo transičnog stanja predavanja. Kao da su na kraju ponovljene koreografije mogli krenuti u novu repeticiju, i tako vrtjeti svoju Venezuelu u beskrajnom nizu inačica…

© Maja Đurinović, BALETI.hr, 25. studenoga 2025.
(Osvrt na premijeru 14. studenoga 2025.)

Venezuela
koreograf Ohad Naharin
dizajn svjetla Avi Yona (Bambi) Bueno, dizajn zvučnog zapisa i montaža Maxim Waratt, savjetnik za glazbu Nadav Barnea, kostimografija Eri Nakamura, asistent Ohada Naharina i Eri Nakamure Ariel Cohen, asistenti na postavljanju na pozornicu u HNK-u Ivana pl. Zajca: Hani Sirkis / Kyle Carr Scheurich, adaptacija kostimografije Aleksandra Ana Buković, baletni majstori Daniele Romeo, Paula Rus, inspicijentica Anca Zgurić
izvode: Sephora Ferrillo, Marta Kanazir, Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Sonja Milovanov, Laura Orlić, Tea Rušin, Alessia Tacchini, Isabelle Zabot (Djevojke), Marta Voinea Čavrak (Djevojke (alternacija)), Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Leonard Cela, Giovanni Liverani, Giorgio Otranto, Federico Rubisse, Ali Tabbouch, Samuele Taccone (Muškarci), Benjamin Cockwell (Muškarci (alternacija))