Baleti.hr

Zagreb ga nije volio

Sjećanje: Slavko Pervan (Jajce, 23. srpnja 1936. – Sarajevo 4. kolovoza 2024.)

• Sredinom prošlog ljeta saznali smo da je preminuo Slavko Pervan, jedan od najznačajnijih jugoslavenskih baletnih umjetnika. Namjerno koristim ovaj političko geografski pojam, jer je Pervan plesao i koreografirao diljem Jugoslavije, a onda je, kao visoko pozicionirana osoba iz prošlog sistema, dugogodišnji koreograf i voditelj sarajevskog Baleta udaljen iz (kulturnog) života svog grada, kojeg je tijekom rata i opsade ostao braniti na sebi primjeren način: umjetnošću. Riječima Pervanova mlađeg sugrađana Miljenka Jergovića: „taj Bošnjo, rođen 1936. u Jajcu, kojega su kao dijete selili u Sarajevo, prirođeni Slavonac, Osječanin, koji se zatim vraćao u Sarajevo, pa onda išao u Zagreb, da bi se konačno ukotvio u glavnome bosanskom gradu, od 1977. do 1982. bio je kreativni autor i koreograf sletova za Dan mladosti, 1984. radio je slet za otvaranje i zatvaranje četrnaestih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a 1992, u opkoljenom gradu, postavio je i režirao predstavu „Kosa, Sarajevo – Anno Domini 1992.”, jedan od nekolicine ključnih artefakata sarajevske opsade, predstavu koju je gledalo malo ljudi, ali je za nju znao cijeli svijet. I kako nije imao sreću da takvu karijeru napravi u DDR-u, priča o Slavku Pervanu u najvećoj će mjeri ostati privatna, svedena na anegdote iz kazališnih foajea, na pabirke slučajnih svjedoka i sačuvane uspomene nekog prošlog, raseljenog, uništenog i zaboravljenog Sarajeva.“ (više ovdje)
  
  Slavko Pervan je višestruko povezan s hrvatskim baletom, tu je započeo, a onda, na neki način i priveo kraju umjetničku karijeru. Baletno školovanje je započeo u Osijeku gdje je 1951. i angažiran. Od 1953. nastupa u Narodnom pozorištu u Sarajevu, a služenje vojnog roka ga odvodi u Zagreb što je iskoristio da se predstavi i poveže s Kazalištem. „Svaki svoj izlazak u grad koristio sam da se približim baletu“, prisjetio se Slavko tih vremena za skup Zlatne šezdesete / Kako se stvarala suvremena baletna scena u Hrvatskoj (objavljeno u Kretanjima br. 31, 2019.). Dobio je „dozvolu za izlazak – mogućnost da poslije završenih obaveza u kasarni mogu odlaziti u kazalište i vježbati“. Tako se usavršavao i onda, po završetku vojne obaveze ostao plesati u zagrebačkom Baletu. U angažmanu je bio od 1957. do 1961. a zagrebačkim plesačima će se još pridružiti 1969. na velikoj turneji u Indiju, Pakistan, Iran i Libanon.
  
  Slavko je bio jedan od prvih partnera Maje Bezjak, koja mi je napisala: „Pojavio se u zagrebačkom baletu za vrijeme njegove renesanse u drugoj polovini pedesetih godina. Došao je iz osječkog baleta, vrlo solidne baletne tehnike iz pedagoškog kadra Štefana Suhog, kao i malo kasnije Antonije Maksimović i Antun Marinić. (Osijek je još tada imao svoj baletni ansambl, ali ubrzo su ga ukinuli, što smatram da je bila kobna pogreška i za osječki HNK i čitav istočni dio Hrvatske u smislu razvoja baletne umjetnosti.)
  
  Kad je 1958. došao iz Londona engleski koreograf Walter Gore postavljati klasičnu baletnu večer, već je u prvom baletu, Rossinijevoj Klasičnoj suiti, odabrao komorni sastav ponajboljih muških i ženskih plesača i Slavko je bio među njima, a ja sam dobila sa Damirom Novakom solistički par (iako sam još bila ansambl plesačica). U drugom baletu te večeri Ljubavnoj tragediji na Prvu simfoniju Dimitrija Šostakoviča, Slavko Pervan mi je bio partner uz Damira Novaka. Bio je siguran, pouzdan, vrlo muzikalan partner lijepog izgleda; glumački je posve uvjerljivo gradio sa mnom ulogu mladog ljubavnika, a bili smo oboje još uvijek članovi baletnog ansambla… Hvala Walteru Goreu što nam je pružio šansu, koju smo svojim umjetničkim životom na našem baletnom prostoru svestrano nadograđivali i opravdali.“
  
  Pervana sam upoznala tek početkom ovog stoljeća koje definitivno više nije bilo njegovo, kada je nakon Splita (gdje je 1994. postavio praizvedbu Papandopulove Teute), privremeno utočište i radni prostor pronašao u riječkom Kazalištu, i tijekom tog vremena koreografirao dva baleta Esmeraldu (2002., kada u stranoj zemlji, Hrvatskoj, obilježava pedesetu obljetnicu umjetničkog rada) i Peer Gynta (2003.). Šarmantan gospodin, umjetnik koji se još nije predao, donekle vješto, i s puno autoironije je prikrivao gorčinu Sarajeva o kojem piše Jergović. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika mu je 2011. dodijelio i Nagradu za cjelokupan doprinos baletnoj umjetnosti, a godinu dana kasnije u zagrebačkom HNK-u je predstavljena originalna, bogato dokumentirana, vizualno iznimno poetična foto monografija Kompozitori boginji Terpsihori / Zid uspomena sa Slavkovim autobiografskim tekstom (dizajn Mehmed A. Akšamija). O njoj, tom gordo gorkom zidu uspomena Slavka Pervana kao obrani svog vremena i prostora sam napisala osvrt (vidi ovdje) te se sad ne bih ponavljala. Poslije smo se u nekoliko navrata, u Zagrebu i Osijeku (gdje je na neko vrijeme ponovno pokušao stvoriti dom) družili; pokazao mi je i dao snimke nekih baleta na koje je osobito bio ponosan (a koji su srećom kvalitetno snimljeni za televiziju), i koji su svojevremeno imali veliki odjek, i primili nagrade. Impresivna je informacija da je sa suvremenim skladateljima tadašnje države Jugoslavije kreirao devetnaest praizvedbi razvijajući svoj stil neoklasičnog baleta. Teme, i vjerojatno najzanimljivija glazbeno scenska djela su ona s etno potkom u kojima je nastojao na prožimanju klasične baletne estetike elegantnih linija tijela na špici s arhetipskim i folklornim motivima bliskim plesnom modernizmu. U svojim sjećanjima Pervan je zaključio: „… shvatio sam da mene najviše privlači baletno kazalište sa svojim dramsko-poetskim pričama, a tehnika koju najbolje poznajem je klasična, postavljena u neke nove, suvremen kutove i odnose“.
  
  Pervanov prvi cjelovečernji balet Grozdanin kikot (1969.) je već pokazao specifični prostor autorova interesa. Domaća tema i autori (libreto Safet Pašalić prema romanu Hamze Hume, glazba Dane Škerl, scena Veselin Badrov) zaživjela je s velikim uspjehom. „Napokon, nakon toliko godina, jedan domaći balet, i to ne domaći u jugoslovenskom smislu, već u onome najbližem, upravo našem, tlu.“ napisala je Branka Rakić u sarajevskom Oslobođenju (23. prosinca) nakon praizvedbe. „Rođeno iz maštarske bajke pjesnika zadojenog mediteranskim realizmom svog podneblja, u kojem sunce rastače kamen i čula, stvarajući halucinantne vizije u kojima se fatamorganski miješa legendarna prošlost sa doživljavanjima sadašnjosti.“ Riječ je o prepletu dvije ljubavne priče povezane memorijom prostora u koju je utkana slavenska mitologija i bogumilstvo. (Pervan je balet postavio kasnije i u Ljubljani i Skopju, a snimljen je i za televiziju u izvornom hercegovačkom eksterijeru.) Iako je Rakić imala i konkretnih primjedbi, tekst zaključuje da je balet Pervanov „neosporan uspjeh“ i „vrlo značajan početak“. U skladu s ovim početkom mlada autorska ekipa je pod Pervanovim entuzijastičkim vodstvom intenzivno tražila temu za novi, autentični jugoslavenski balet. Pervan se u svojim zapisima prisjeća: „Komadina se u našem društvu pojavio sa jednim zapisom sa stećaka, o bogumilskom (manihejskom) vjerovanju o početku i kraju, i o stvaranju čovjeka. Ova priča je najviše odgovarala našim autorskim željama jer je, pogotovo u to vrijeme, bila rijetkost i, na određeni način, izvjesna filozofska tema u baletu.“ Balet Satana (1972. glazba Vojin Komadina, libreto Miroslav Jančić, scena i kostimi Veselin Badrov) je, sudeći po brojnosti pozitivnih osvrta i gostovanjima na festivalima (XVIII. Splitsko ljeto, Ljubljana, IV. BEMUS, Dubrovačke ljetne igre, Treći osječki anale gdje je proglašena najboljom predstavom) vjerojatno najuspješniji Pervanov balet. I tadašnja zagrebačka kritika: Martinčević, Turkalj i Šaula se slažu da je riječ o jednom od najimpresivnijih djela jugoslavenske baletne scene. Također je snimljen za televiziju, te sam ga, makar u tom mediju pogledala.
  
  Slavka Pervana smo spominjali i jesenas na umjetničko-znanstveno skupu posvećenom stotoj obljetnici praizvedbe Licitarskog srca Krešimira Baranovića i Margarite Froman. Naime, u arhivu HTV-a smo pronašli insert njegove koreografije Baranovićeva baleta s kojim je gostovao na Osječkom analu. Pervan je postavio Licitarsko srce uz Igru karata Igora Stravinskog u Sarajevu 1977. U svojim sjećanjima kaže da je želio pokazati da Branovićev balet „nije nikakav „folklorni balet“, nego prava baletna partitura, koja je stvarana u istom međuratnom periodu. „Za Licitarsko srce koristio sam klasičnu tehniku, sa malim pomacima ka folkloru, kojim je i inspiriran cijeli balet. To smo učinili i s kostimima, a scenu u potpunosti stilizirali. Istu plesačku tehniku koristio sam i za Igru karata, sa malo drukčijom manirom. Poznato je da Stravinski u svojim kompozicijama obilato koristio folklorne elemente, a ne citate. To isto je uradio i Baranović, po mom mišljenju izvanredno. Obojica su inspirirana folklorom svog naroda i prostora odakle su potekli. Bili su suvremenici i slično promišljali muzičko stvaralaštvo. Meni je bilo normalno da ih podjednako tretiram a da njihove partiture ni za jednu notu ne oštetim. Pokušao sam da im dam novo ruho, i mislim da je Baranović s tim mnogo dobio, a ja ostao dosljedan sebi. Bilo je i mnogo oprečnih mišljenja, što je dobro.“ Pervanovo „rušenje fromanovske koncepcije“ uglavnom nije prihvaćeno, a pitanje suvremenog pristupa Licitarskom srcu i očuvanju ovog nacionalnog baleta do danas je ostalo otvoreno.
  
  Na početku već spomenuti Jergovićev tekst bilježi uz Kosu još dva kazališna rada Slavka Pervana. Njegov posljednji predratni balet Miris kiše na Balkanu za koji je prema izvrsnom romanu Gordane Kuić libreto napisao Darko Lukić, a glazbu Igor Kuljerić. Roman, pa onda i balet posvećeni su sudbini sarajevske židovske obitelji s četiri kćeri, od kojih je jedna bila Riki Levi, prva profesionalna balerina iz Sarajeva, no život baleta, kao i karijeru Riki Levi pola stoljeća ranije, je omeo rat. Jergovića (i ne samo njega) je oduševio i Pervanov balet Adam i Eva, na glazbu Zorana Hristića i libreto Josipa Lešića (po motivima Krležine dramske jednočinke), kao „prava i potpuna transformacija književnoga teksta“. Balet je dugo igrao u Sarajevu, ali nije gostovao u Zagrebu, kao uostalom, koliko znam, ni jedan drugi Pervanov balet, osim Folk-simfonije Borisa Uhlika i sarajevskog Baleta, koji je praizveden u okviru Muzičkog biennala 1981. Jagoda Martinčević je tom prilikom promišljajući suvremeno muzičko kazalište napisala u Vjesniku (od 11. svibnja): „Arhaičnost korijena folklorne glazbene materije, (…) dobila je unutar Pervanove koreografije niz skladnih, karakterom tek naznačenih epizoda, objedinjenih zajedničkom idejom ljubavi koja u svom vječnom gibanju sjedinjuje i pojedince i masu. Osjetivši sugestivnost Ulrichova lapidarna ali uvijek istančana muzičkog vokabulara, Slavko Pervan (…) skladno vodi dramaturšku nit, pri čemu se uvijek služi eminentno klasičnim pokretom i izrazom koji ovdje (začudo!) izvanredno pristaje uz suvremeno intoniranu glazbu!“
  
  Iako je na sceni zagrebačkog HNK-a mladi plesač Pervan krenuo u ozbiljnu umjetničku karijeru, čini se da ga Zagreb nije volio, pa nikada nije pozvan na suradnju u zagrebački Balet, iako znam da je to želio i imao neke zanimljive prijedloge. (Također nije radio ni u Narodnom pozorištu u Beogradu, nego samo u BITEF teatru. Uz Sarajevo, svoje balete je postavio u Ljubljani, Novom Sadu, Prištini, te Splitu i Rijeci.) Na kraju tog burnog, dugog životnog i umjetničkog puta isprevrtanog s dva teška rata, Slavko Pervan je 2023. u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje je postavljena izložba Jedan život – jedna karijera autorice Amine Abdičević proslavio sedamdesetu obljetnicu umjetničkog rada. Okupljenima je rekao: „Sarajevo ne bi smjelo nikad i nikako zanemariti balet…“
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 25. siječnja 2025.

Piše:

Maja
Đurinović