Otišla je Beba. Kao što Giselle iščezne Albrechtu iz ruku i nestane u tajanstvenom svijetu, tako je otišla Ivanka Žunac, nekadašnja prvakinja Baleta HNK-a u Zagrebu. U posljednje vrijeme zabrinuli smo se za nju. Više nije dolazila u kazalište iako je prije redovito pratila predstave i to sve, i operne i dramske i baletne. Mislili smo da je to korona sve poremetila i nadali se da će se vratiti.
Bila je veselo dijete i nestašna u kući, govorili su: „pravi vražićak“. Kao drugu kćer u obitelji zvali su je Seka, a nadimak Beba, koji je postao brend hrvatskog baleta, dobila je od Mile Jovanovića kada je prvi put došla na njegov sat. Rekao joj je da izgleda kao lutka i tako je postala Beba. Majka ju je upisala u Pionirsko kazalište, današnje Zagrebačko kazalište mladih, gdje ju je prve plesne korake naučila Meri Šembera. Nastupala je u svim dječjim predstavama koje je koreografirala Silvija Hercigonja, a zahvaljujući nadarenosti, plesala je niz solističkih uloga. Pored plesa pohađala je dramski studio koji su vodile Zvjezdana Ladika i Đurđica Dević. Učenje glume uvelike joj je koristilo za daljini rad kada je došla u HNK i plesala velike, glumački zahtjevne uloge.
Jednom je u Pionirsko kazalište došao Nenad Lhotka da pogleda klas. Odabrao je Bebu i pozvao je da dođe vježbati u HNK. Kao maloljetna, nije se mogla odmah zaposliti, no čim je postala punoljetna dobila je angažman. Milu Jovanovića smatrala je odličnim pedagogom. U to vrijeme plesala je u zboru, prvo jednu od šesnaest djevojaka u Đavlu u selu. Kasnije je plesala glavnu ulogu Jele. Malo po malo dobivala je solističke uloge. U to doba bilo je mnogo modernih baleta. Velika solistička uloga u baletu Heloti Ivana Brkanovića, u koreografiji Pina Mlakara, bila joj je velika prilika koju je iskoristila. Solistički angažman dobila je 1961. godine, a poslije je otišla u Pariz i Cannes na usavršavanje u čuvene baletne studije kod Nore Kiss i Roselle Hightower.
Uz solističku karijeru, Beba je djelovala i kao pedagog u svom ansamblu, nastavnica u baletnoj školi, bavila se koreografijom i kraće je vrijeme pisala baletne kritike. Njezine uloge Julije u dvjema produkcijama Romea i Julije (u koreografijama Dimitrija Parlića i Ivice Sertića), Odette i Odilije u Labuđem jezeru (u koreografiji Rostislava Zaharova), Aurore u Trnoružici (u koreografiji Françoise Adret), Lise u Vragolastoj djevojci (u koreografiji Normana Dixona), a ponajprije Giselle (u koreografiji Gradimira Hadžislavkovića prema Lavrovskom) nezaboravna su ostvarenja Baleta HNK-a u Zagrebu.
Također uloge u baletima Pokreti, Makete i Haydn op. 88 u koreografiji Françoise Adret, Klasična simfonija u koreografiji Nevenke Bidjin i Sonje Kastl, Heloti u koreografiji Pie i Pina Mlakara, Licitarsko srce u koreografiji Zvonimira Reljića, Žar ptica u koreografiji Petera van Dyka, Orašar u koreografiji Waclawa Orlikowskog, Sonata Claudea Debussyja u koreografiji Milka Šparembleka i dr.
Na klasično pitanje „koje je uloge najviše voljela“, u jednom mi je intervjuu odgovorila: „Puno sam plesala u svojoj karijeri, puno smo putovali i gostovali po cijelom svijetu. Plesala sam sve velike uloge klasičnog repertoara, preko modernog plesa do nacionalnog baleta. Veliko mi je zadovoljstvo bilo raditi Juliju koju je koreografirao Dimitrije Parlić. Kolegica Đurđica Ludvig i ja mijenjale smo se s gošćom iz Beograda Dušankom Sifnios. Partner mi je bio Milorad Mišković s kojim sam kasnije plesala i Giselle. Smatram kako postoje tri ženske uloge u kazalištu koje su po specifičnosti pandan Hamletu. U drami to je Ofelija, u operi Lucia di Lammermoor, a u baletu Giselle. U njoj balerina treba biti glumački jaka. Tehniku sam imala. Tu ulogu treba odmjereno graditi, naročito prizor ludila. Kako sam je stvarala? Temelj sam imala iz Pionirskog kazališta. Glumački sam puno naučila od Mire Stupice dok nije otišla iz Zagreba. Jednom sam poslije probe pitala Boženu Kraljevu za savjet i ona me uputila kako da odigram taj poznati prizor ludila. Imala sam sreću da sam znala prepoznati i zamoliti pametne ljude za savjet, a oni su mi uvijek od srca davali dobre savjete. Tako sam ostvarila Giselle.
Ubrzo je došla Trnoružica. Kazalište me poslalo dva mjeseca u Pariz gdje sam ulogu pripremala s velikom koreografkinjom Françoise Adret koja je postavila predstavu u Zagrebu s velikim uspjehom. U Parizu sam gledala sjajne predstave i poznate svjetske umjetnike. U Trnoružici partner mi je bio Damir Novak kao i u Vragolastoj djevojci. Zapravo su mi svi naši poznati plesači bili dragi partneri: Miljenko Vikić u Bahanticama, Dinko Bogdanić, Štefan Furijan, a Ostoja Janjanjin u Đavlu u selu.
Smatram da je moj najveći uspjeh bila Giselle, kao stvorena za mene. Jedino žalim što u moje vrijeme Don Quijote nije bio na repertoaru jer bih vrlo rado plesala Quitri.‟
Cijeli je radni vijek, do odlaska u mirovinu 1981. Ivanka Žunac ostvarila u Zagrebačkom baletu. Za izniman doprinos hrvatskoj baletnoj umjetnosti dobila je, kao prva umjetnica, nagradu Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika, 2010. godine. Sjećam je se kao izvanredne balerine na sceni i najprisnije u privatnom životu. Sjećam se njenih očiju, uvijek sjajnih, radosnih i mladenačkih. Bila je najprivrženija publika, ali i objektivna kritičarka svega što se događalo u njezinom kazalištu. (Osebujna i pomalo otkačena, rado se modno usklađivala s predstavom koju ide gledati. Znala se odijevati u španjolske suknje, kao Carmen, ili u narodnu nošnju kada bi išla gledati Đavla u selu. A još nešto sasvim neuobičajeno za jednu balerinu: bila je zaštitni lik tj. maskota jednog od najstarijih nogometnih klubova Sava!)
Znala je glasno izricati ponekad i oštre primjedbe na račun kazališta, koje su uvijek bile istinite i na mjestu. Bez obzira na te situacije koje nisu bile uvijek ugodne, svi smo je voljeli i cijenili. „Naravno da pratim kazalište, to je moja vječna ljubav.‟, objasnila je. „Jako se protivim kada netko dira klasične balete. To je kao da netko prčka po Mona Lisi. Nešto se malo mora promijeniti, ali ne sve. Više se ne prepoznaje Giselle ni Labuđe jezero. Čemu to? Stari majstori savršeno su ih načinili i tako to treba pustiti. Novi majstori neka idu dalje. Mislim da naš balet ima dobru budućnost jer je imao dobru prošlost. Samo ovisi tko ga i kako vodi.
Volim ići u kazalište. Ta me ljubav ne napušta. Nikada ne mjerim umjetnost i kazalište prema situacijama koje su za mene bile loše jer bilo je i takvih razdoblja. Osobno sam svima nastojala pomoći. I danas, uvijek kad iz tramvaja vidim tu žutu kuću, srce mi zaigra i ja siđem.‟
Draga Beba, ostati ćeš nam zauvijek u sjećanju.
© Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 9. listopada 2022.
