Odmak od klasične plesne estetike

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Ronald Savković

• U Rijeci je božićna priča Orašara medijski vrlo dobro prezentirana. Najavljivan veliki povratak Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca klasičnom baletu popratila je i Hrvatska televizija izravnim prijenosom i reprizom sutradan ujutro. Nadam se da je to početak nove prakse i odnosa televizije prema plesnoj umjetnosti. Koreograf i redatelj Ronald Savković, riječki đak, svoju karijeru nastavlja tamo gdje ju je započeo. Vješto strukturirana kompozicija predstave sadrži povezivanje tema i motiva koji domišljato isprepliću čitav balet. U programskoj knjižici navedeno je da je to zasluga dramaturga Darka Lukića. Sam početak baleta, dolazak i zabava u domu gradonačelnika Silberhausa, duhovit je i svjež, prožet suvremenim životnim duhom (odgojiteljica jedva dočeka skinuti cipele kada gosti odu, postariji muškarac potajno pije i sl.). Svaki lik, svaka obitelj, ima svoje karakterne osobine koje oblikuju malu zaokruženu i jasnu priču.
  
  Motiv koji se provlači čitavim baletom su lutke koje su djeca dobila kao poklon u prvom činu, one postaju likovi iz karakternih plesova koji se javljaju u drugom činu. Povezivanjem i prepletanjem tih motiva Savković se referira na Grigoroviča, ruskog autora sa početka 20. stoljeća koji je likovima lutaka zamijenio Petipaove slastice iz originalne produkcije. Oživljene lutke u nacionalnim kostimima također sudjeluju u plesu pahuljica i valceru cvijeća, a bore se i sa vojnicima. Pomalo drastična intervencija, možda i opravdana, u ta dva masovna broja iznenadila je gledatelje. Naime, plesno putovanje kroz valcer pahuljica izvodi samo Snježna kraljica (u crnoj haljini!), da bi joj se zatim pridružili Klara i Princ. Ulazak oživljenih lutaka u stiliziranim nacionalnim nošnjama na koturaljkama zapažena je inovacija, no oni su uglavnom statični u skladno aranžiranoj likovnoj kompoziciji. Valcer cvijeća izvode dva para: Klara i Princ, zatim im se pridružuju Drosselmeyer i Snježna kraljica uz minimalni angažman ansambla. Ponovo je cijela slika likovno dotjerana, više lijepa nego plesna.
  
  Nedostatak razigranosti u masovnim plesnim brojevima nadomjestio se maštovitim i skladno izvedenim karakternim plesovima: temperamentnim i energičnim španjolskim, atraktivnim ruskim, arapskim sa dojmljivo elastičnom plesačicom, duhovitim kineskim plesnim parom te dražesnim plesom pralina. Priča o Orašaru ovog je puta bez miševa. Vojnici su odrasli momci, ne djeca kao što je uobičajeno, a ulogu miševa preuzele su ponovo oživjele lutke. Odmak od klasične plesne estetike najizrazitiji je baš u tom dijelu baleta. Vojnici su snažni momci iz Academia de Capoeira i Parkour skupina Ri-Run iz Rijeke. Vrlo neobično rješenje, možda nedovoljno stilski opravdano, ali pravo i ugodno osvježenje, više kao energetski poticaj u dramaturški dotjeranoj, no plesno pomalo blijedoj predstavi.
  
  Marta Kanazir je i Klara i Vila šećera, što se može opravdati psihološkim motivom sazrijevanja mlade djevojke (ukoliko nije razlog nedostatak plesača). Plesačica je korektne plesne tehnike, no neizražajna i blago bojažljiva. Plesači klasičnog baleta inače imaju tendenciju razmišljati kako uvijek treba ponešto popraviti, doraditi, nikad nisu dovoljno dobri, uvijek se može snažnije i više, i to se odražava na dojmu koji se ostavlja kod publike. Marta Kanazir bit će dobra solistica kada postane zadovoljna sobom bez obzira na dosege njezine plesne tehnike. Samo hrabro! Njezin partner Joseph Cane, plesač lijepih, čistih linija, emotivno je snažniji, izražajniji, posjeduje lakoću skoka i sigurne piruete, a kao partner djeluje solidno i pouzdano.
  
  Uloga Drosselmeyera, čarobnjaka i lutkara, pokretača i vodiča kroz sva događanja, dramaturški je dotjerana i plesno izrađena, što je vidljivo kroz stapanje tehničkog umijeća sa karakterom lika. Sjajan plesač i glumac Andrei Köteles sugestivno vodi gledatelja od sama početka mađioničarskim trikovima na prosceniju, pa sve do kraja, začudno i zanatski vrlo vješto. On je Klarin vodič kroz fantastično putovanje koje se završava (po Grigoroviču) na vrhu čarobne novogodišnje jelke.
  
  Scenografija Dalibora Laginje masivna je, a istovremeno prozračna i eterična, u oba čina je nepromijenjena i prema potrebi, različito osvijetljena. Na sredini scenskog prostora su prozirne stepenice u obliku piramide – božićnog drvca gotovo do vrha pozornice. Mijenjanjem svijetla, one mijenjaju i svoju funkciju. Efektnu i simboličnu sliku na kraju predstave čini Drosselmeyer koji se penje drvcem – stepenicama do sama vrha na vrtoglavoj visini. Kostimograf Aleksandar Nošpal pravi odmak od tradicionalnog Orašara s kraja 19. stoljeća i svojim kostimima smješta predstavu u novije doba. Modna revija svečane i šarmantne odjeće 20. stoljeća odraslih i djece zanimljiva je i djeluje kao pravo osvježenje. Stilski dorađeni nacionalni kostimi, svi u boji slonove kosti sa nizom detalja, čine skladnu, estetski zaokruženu umjetničku sliku. Jedino su neki krojački radovi nesavršeni (npr. ženski nacionalni kostimi oko struka su opušteni, širi, nema one baletne utegnutosti).
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 27. prosinca 2013.

Piše:

Sanja
Petrovski