Kolaž stilova i stavova

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Koreolabos 2012., kor. Sven Copony, Simona Unterajter, Eugen Dobrescu, Pavla Mikolavčić, Danijela Zobunđija, Dan Rus

• 
  
  Kad se sezona već čini završenom, vječiti plesni entuzijasti će reći: „Ali to još nije sve!“ Uistinu zadivljuje želja, energija i spremnost članova Baleta da se, s jedne strane, nakon tolikih interpretacija, tjelesne prilagodbe tuđim idejama pokažu kao autori (Sven Copony, Simona Unterajter, Eugen Dobrescu, Pavla Mikolavčić, Danijela Zobunđija i Dan Rus), a s druge, predaju svojim kolegama s punim povjerenjem i uz svesrdnu pomoć. Tako se desila dinamična, zanimljiva večer, plesni kolaž vrlo različitih stilova i stavova. Sve to u odličnoj plesačkoj izvedbi i visokoj vizualnoj razini i opremi koreografija. (Korišteni su kostimi i scenografski elementi iz fundusa HNK, u čemu su, djelomično, odabirom i prilagodbom pomogle iskusne Dženisa Pecotić i Emina Kušan.)
  
  Sven Copony nesumnjivo voli ples (i MTV spotove?), logičnu, plesnu sekvencu koja teče, i simboliku velike slike. Njegov novi rad Anđeo se spustio u Babilon komplicirana je priča pojednostavljena fokusiranjem na vizualni spektakl, u kojem mjesto i vrijeme radnje otvaraju prostor egzotici s elementima erotičnog. Time ne mislim ništa negativno, no taj tip zabavnog divertismana podržanog tako profesionalnom izvođačkom razinom kod nas (kao uostalom ni mnoge druge stvari) nema svoj prostor, a vjerujem da bi imalo publiku.
  
  Slutnja Simone Unterajter i Eugena Dobrescua odličan je ali vrlo kratki trio (autorima se pridružio George Baldovin) visoke napetosti i brzih izmjena. U stilu plesanja, zaustavljanju impulsa i rezovima, a podvukao je to i odabir kostima, čini se presudnim utjecaj Edwarda Cluga i/ili Marca Goeckea.
  
  Musaios Danijele Zobunđije romantična je pastorala koja nažalost nije iskoristila odnosno razvila vrlo zgodnu scensku situaciju dvodimenzionalnog Apolona: sjene oživjele skulpture u parku. Naime to je obećavalo s obzirom da smo ipak u 21. stoljeću i da je autorica davala naznake igre sa znamenitim povijesnim citatima (poput prelaska Apolona u Fauna), ali je nažalost odustala od te razine i posvetila se plesnoj organizaciji Beethovenove glazbe i dražesnih Muza.
  
  Sjećanja Dana Rusa vrlo su ambiciozan projekt (za dvadeset plesača!) u kojem je autor puno toga želio reći, pokazao puno scenskog zanata, ali možda malo i pregusto nabacao puno ideja i scenskih slika. Dakako, ta tema otvara prostore začudnog, tako i Rus otvara scenu, izvlači likove iz rupa sjećanja. Plesači zapravo odasvud izviru i nestaju, ulijeću u prostor ili samo proklize njime na pokretnoj traci. Sve to zajedno postaje pomalo zamorno jer je teško uhvatiti jednu nit, prepoznati i povezati asocijacije… (Tu možda treba uzeti u obzir da su Sjećanja posljednja u nizu koreografija u zajedničkom trajanju od skoro dva sata bez pauze.)
  
  Za kraj sam ostavila, čini mi se najzreliji rad: Neizgovoreno Pavle Mikolavčić. Istaknuta zagrebačka plesačica već treći put privlači osobitu pozornost i kao koreografkinja. Misaona i profinjena a bez pretencioznosti, rijetko duhovita u pokretu, zaigrana ili suzdržana, Mikolavčić je sa tri plesačka para, klupicom i dva pokretna ormarića / ogledala stvorila zaokruženu cjelinu iznimne poetičnosti. Kad bismo spojili duet Aha, gdje sam ono stala?, prošlogodišnji Handle With Care i Neizgovoreno – to je već impresivna autorska večer?! Možda je vrijeme da se mlada autorica ne samo podrži nego po mogućnosti i potakne u daljnjem koreografskom radu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. srpnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović