Nova scenska estetika

Balet HNK u Zagrebu: Večer njemačkih autora: Suita suita suita kor. Marc Geocke, Druga simfonija kor. Uwe Scholz

• 
  
  Zagrebački balet je u petak 8. lipnja 2012. iznio novu, drukčiju, sjajnu večer. Na tragu i kao svojevrstan nastavak prošlogodišnje iznimno uspješne Večeri tri baleta dobili smo daljnje primjere iz suvremenog baleta, daljnji uvid u razvoj akademskog plesa, nešto čega smo uz nesumnjivo dominantni stil djagiljevljevskog spektakla, zapravo prilično željni. 
  
  Baletni diptih Večer njemačkih autora – čije je dijelove prenio Giovanni di Palma – uključuje koreografije Suita suita suita Marca Goeckea na Bachovu Orkestralnu suitu br. 4. u D-duru (praizvedena 2008.) i Drugu simfoniju Uwea Scholza na glazbu Roberta Schumanna (praizvedena 1990.). Dva djela u kojima su se susrela ne samo četiri Nijemca različitih umjetničkih svjetonazora nego su i četiri stoljeća stopljena u jedinstveni tijek razvoja europskog duha. Obje koreografije su čiste, bez dekora, tek jasne u svjetlosnom tonu. Mladi Goecke je barokno, baršunasto crven ali uronjen u tamu, dok kod Scholza (koji je došao, između ostalog i iz Balanchineove Škole) dominira svjetlo i plavo. Plesačka tijela izložena su u svojoj skladnosti instrumenta fino zategnutih žica. I dok Scholz uživa u čistim linijama i lakoći oduhovljenog tijela, tijela Goeckeovih plesača su poprište borbe, stalni atak na usvojenu vertikalu.
  
  Suita suita suita je živi, ekscentrični (u pozitivnom smislu) razgovor Marca Geockea sa Johannom Sebastianom Bachom, znamenitim skladateljem i velikim – šetačem. Goecke je definitivno koreograf 21. stoljeća. On ne odustaje od apstrakcije i virtuoznosti klasičnog baleta ali svoje scenske vizije puni suvremenom plesačkom energijom, impulsima koji šeću izrađenim plesačkim tijelima ili pak hirovito divljaju tražeći izlaz, što se očituje kao unutarnja manipulacija udova i uopće mišićnih kompleksa, pa su plesači neka neobična vrsta marioneta. Goecke koristi Bachove tišine za svoje ritmičke cjeline; zatim kadriranje slike (zastorom ili svjetlom) da bi uputio na detalj, poput početka kad se vide i čuju samo noge u ritmičkom tapkanju. (Čemu će dodati još nekolik zveckajućih pari cipela na dugim uzicama…) Zagrebački balet je odlično odigrao tu iznimno zahtjevnu – u brzini preoblika tijela i asocijacija i kontrastnim kvalitetama pokreta, koreografiju za solistički par i sedam plesača. Predvođeni posve začudnom, dominantnom i zaigranom Sabrinom Feichter (uz standarno dobrog Georgea Stanciua), u kontekstu domaće scene ostvarili su djelo posve nove scenske estetike. (Napomenimo još da će u drugoj solističkoj postavi nastupiti Mirna Sporiš i Tomislav Petranović, što će u smislu ovakvih koreografskih uputa biti zasigurno opet drugačije iskustvo djela.) 
  
  I ako smo s Goeckeom zagazili u balet 21. stoljeća, Druga simfonija Uwea Scholza na glazbu Roberta Schumanna sukus je poetične ljepote klasike 20. stoljeća, koja je upila mnoge utjecaje ali ostala u tjelesnoj težnji lakoće leta i osvajanju vertikale. Moćna, velika partitura tijela pažljivo prati onu glazbenu u fascinantnoj čistoći linija i formi koje su u stalnoj mijeni. Muzikalno, titravo i nježno, plesački nadahnuto i usredotočeno u upisivanju u prostor, a opet starinski samozatajno u smislu služenja slici i zvuku. Unutar ornamentike slika naglašena je forma dueta, odnosno muške podrške pa plesačice dobar dio vremena lebde odnosno prodiru u visinu i širinu prostora. Klasični duet obogaćen je maštovitim varijacijama, ispadima koji unose elemente akrobatike, ali opet sve ostaje profinjeno i posvećeno Njegovom veličanstvu: čistom plesu. Dvije su solistice, Pavla Mikolavčić i Mai Kageyama, obje u svom elementu; toliko različite plesačice, a posve usklađene u zajedničkoj harmoniji disanja. Partneri su im sigurni Edgar Castillo i Guilhermo Gameiro Alves. 
  
  I iako sam svjesna činjenice da tzv. baletna publika još uvijek ili ponovo, više voli princeze i labudove, i da blagajnu (što se čini sve važnijim elementom tzv. kulturne politike, a to znači i repertoarnom politikom Kuće) pune šećerne i ledene vile i druge slastice – što, naravno, samo po sebi nije negativno, ipak se nadam da će ovakvi inspirativni programi, kao Večer njemačkih autora, zaživjeti kao zalog za budućnost: kako za plesače tako i za publiku 21. stoljeća.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. lipnja 2012.

Piše:

Maja
Đurinović