Kad riva slavi – Muze šute

57. Splitsko ljeto: Hrvatsko narodno kazalište Split, Mikis Theodorakis, Grk Zorba, kor. István Herczog, dir. Hari Zlodre

U okviru programa 57. Splitskog ljeta Balet splitskog HNK je dobio cijela dva termina! Teško je to pojmiti jer je riječ o novom, velikom i odlično odrađenom projektu tri kazališna ansambla (balet, orkestar i zbor!) i s obzirom na program i mjesto izvedbe nije bilo teško predvidjeti da će Prokurative kiptjeti poput Babilona u raznolikosti jezika radoznale publike spremne za doživljaj pod zvijezdama. Dakle, bez drugih ambicija nego da se desi sada i ovdje, Grk Zorba je poziv na sirtaki, na tijelo (ono jedino i posljednje vrijedno što čovjek/proleter ima) koje će zatreperiti na organsku potku ritma, prihvatiti bolnu rezonancu života i onda je polako, ritualno, pretvoriti u radost, slobodu bića, u životnu strast.

Iako je moja generalna primjedba da je koreograf István Herczog mogao/trebao dati više prostora solistima, čije plesačke domete i mogućnosti poznajem, sve zajedno postavljeno je vrlo čisto i uravnoteženo: poput plesne slikovnice, scenske priče koja se – pod zamahom Pripovjedačevog (dirigentskog) štapića pred nama lista (u dva čina, 19 slika i 22 scene). Naime, u prvom planu je dirigent Hari Zlodre, (uz kojeg će u drugom dijelu stajati sopranistica Terezija Kusanović), zatim slijedi orkestar, iza njih zbor, i kao zadnji plan, baletna scena s odličnom, vrlo jednostavnom, fleksibilnom i znakovitom scenografijom kližućih, oblih zidovi (koji u trenutku otvaraju i zatvaraju mjesta radnje). Koreograf insistira na narativnosti scenskih slika te tako neke prođu skoro posve mimski. Odmah se definiraju glavni likovi, okarakterizirani pokretom, i postavljaju njihovi međusobni odnosi.

Novi balet splitskog repertoara bio je trijumfalni povratak Azamata Nabiullina (ovaj put kao gosta) na splitsku scenu. Dugogodišnji splitski princ i miljenik publike, plesač visoke tehnike i silnog scenskog šarma i temperamenta s veseljem i strašću se smjestio u lik Zorbe, koji u žaru ideje, naivnom optimizmu moguće promijene, gura radnju, povezuje ljude, pokušavajući promijeniti tradicionalnu, siromašnu, od težine života ogrubjelu zajednicu. Profinjeni Artjom Žusov kao zbunjeni američki pisac John (koji je naslijedio rudnik na Kreti) uspio je parirati eruptivnom grčkom prijatelju suzdržanom, u plesačkom smislu prigušenom samozatajnom, energijom koja privlači pozornost. On je nesiguran u ovom čudnom rustikalnom okruženju, i kao suzdržani, civilizirani zapadnjak nespretan u tjelesnom iskazivanju – sve dok na kraju ne pukne iskusivši ljubav i bol gubitka (njegova veza s lijepom mladom udovicom Marinom završava tragično po nju – koja se ogriješila o zajednicu odbijajući domaćeg mladića i javno pokazujući da traži, želi, nešto drugo, ljepše od života).

Marinu igra Irina Čaban vrlo suvereno, suptilno i dojmljivo u odnosu tjelesne krhkosti (naglašene unutar zatvorene uske crne haljine otočke udovice) i osobne snage i hrabrosti otpora zajednici. Drugi ženski lik – luckasta, ocvala madame Hortense (Albina Rahmatullina), koja živi u nekom svom izgubljenom paralelnom šarenom svijetu (unutar asketskog crno-sivo-bijelog okruženja), i traži utjehu u alkoholu i – Zorbi, postavljen je u napadnoj karikaturalnosti i Rahmatullina ga uspijeva održati detaljno i do kraja. Igor Gluškov je odlično odigrao, rekla bih, vrlo zahvalnu, dinamičnu ulogu, lude; a Remus Dimache i Lev Šapošnikov su u par poteza (dramskih situacija) uspostavili jasnu situaciju sina i oca koji se ne mogu shvatiti jer je ovaj prvi u svojoj zaljubljenosti u Marinu za krutog starog patrijarha samo slabić. (I nakon što se odbijeni Yorgos objesi, otac osjeća samo bijes i on i selo će napraviti pravi linč na Marinu.)

Tijekom cijele priče scenom se provlači ženski zbor u crnini. Poput tamne sjene, najave i korskog komentara, postaju sve opasnije, okrutnije, zloguke proročice pa onda i same grabljivice (napadaju Marinu, a nakon smrti Hortense razvlače i kradu njezine krpice). Vrlo ekspresivne u uglatim pokretima udova, širokim otvorenim pozicijama, kontrakcijama i lomnim zazivima kao da su neki hommáge epohi plesnog modernizma, u čijim je temeljima angažirani stav i revolucionarna misao o slobodi tijela = čovjeka, ono vrlo blisko nadahnuću pisca Nikosa Kazandzakisa u oblikovanju lika Grka Zorbe i kao i skladatelja Mikisa Theodorakisa – čiji poznati taktovi završnog plesa još uvijek ježe...

I istina je, kako reče jedan kolega s čuđenjem: kako sad, s kojim dramaturškim rezonom, nakon nasilja i ubojstva Marine, smrti Hortense i urušavanja rudnika, mogu svi zajedno plesati? Pa dobro, nema tu logike, ali tko uopće govori o logici kad se disanje pretvori u zaumni puls sirtakija? Mogu, ako ih povede Grk Zorba, ako i dalje, usprkos svemu što ih svakodnevno snalazi, pristaju na život.

Uostalom, na izvedbi 4. kolovoza 2011., kojoj sam prisustvovala, desila se digresija koja je i završni doživljaj povela u drugom smjeru. Zanemarimo intenzivan miris roštilja na Prokurativama (koji se onda formirao u precizniji osjet ćevapčića), prihvatimo kao dio bučnog mediteranskog miljea atmosferu sajma i ženski glas koji je preko mikrofona, publici s leđa, s rive, pozivao ili nešto objašnjavao pučanstvu; ali kad je točno s tihim, početnim dijelom završnice (Azamat u dnu scene diže ruku i upija prve taktove izvlačeći snagu, priziva iz ruševina nutrine pticu Feniks…) počela zorna rekonstrukcija Oluje (ne znam je li bila riječ o vatrometu, čule su se samo eksplozije i rafale), onda je gospodin Zlodre mirno i dostojanstveno zaustavio orkestar, zbor i Zorbu, prekrižio ruke na prsima i strpljivo, uz gromoglasan aplauz publike, sačekao kraj rata koji je bjesnio na rivi. I onda, nakon što se uvjerio da je nastupila tišina Zlodre kao da je pozvao na odgovor. I krenula je glazba, ples, briljantni Nabiullin a onda i lagani leteći, bolom i protestom preobraženi John Žusova, i zbor, i ansambl… kako već moraju biti epske završnice, kao Kolo iz Ere, spirala iz Đavla u selu…

Pretpostavljam da je bila riječ o najavi državnog praznika, i ne mogu vjerovati da se to nije moglo desiti petnaest minuta kasnije, pa bi ozarena publika izašla na svečanu rivu i sudjelovala u slavlju. Muze su morale šutjeti kad je pričalo oružje, (Almira Osmanović, ravnateljica splitskog Baleta je -–budimo u skladu sa Zorbinim iskrenim patosom – sa svojim plesačima u Zagrebu uistinu krv prolila); pa da li je u redu da ih se ušutkava danas – zbog sajma na rivi?

© Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 9. kolovoza 2011.

Mikis Theodorakis
Grk Zorba

koreograf István Herczog
dirigent Hari Zlodre

asistentica koreografa Joyce Cuoco
dramaturg Böhm György
scenografkinja Dinka Jeričević
kostimografija Hammer Edith
oblikovatelj svjetla Klaus Garditz

solisti: Azamat Nabiullin, Nathan Bland, Sytze Jan Luske, Artjom Žusov, Alan Alberto, Irina Čaban, Elena Nikolajeva, Albina Rahmatullina, Sanja Dimache, Igor Gluškov, Scott Pascal, Remus Dimache, Lev Šapošnikov, Dmitrij Rodikov, Monica Dinoni, Ieva Karpilovska, Korana Bilan, Sanja Kaliterna, Simona Caputo, Jelena Zekić, Vladimir Šuvalov, Nikša De Marchi, Sanja Kaliterna, Jovana Mirosavljević