Karnevalske večeri 24. veljače 1607. u velikoj dvorani palače Gonzaga u Mantovi pred više od dvjesto uzvanika izvela se favola in musica (glazbena bajka) Orfeo (Orfej) maestra di cappella (kapelnika) vojvode Vincenza Gonzage, četrdesetogodišnjeg (kršten u Cremoni 15. svibnja 1567.) Claudija Monteverdija, suvremenika slavnog matematičara, fizičara i astronoma Galilea Galileija (1564-1642). "Eppur si muove“ (ipak se kreće), epohalna Galileijeva izreka o zemlji koja se okreće oko sunca, odredila je tijek znanosti i filozofije. To je isto za razvoj opere učinio Monteverdi svojim Orfejem, simbolom glazbe same.
Početkom godine 1607. Accademia degli Invaghiti, aristokratsko umjetničko društvo na dvoru u Mantovi, čiji je član bio pjesnik Alessandro Striggio (1573-1630), a najugledniji među njima Francesco Gonzaga, naručila je Monteverdiju novo djelo koje će posvetiti samome Gonzagi. Naslovnu je ulogu pjevao Francesco Rasi (1574-1621), skladatelj, svirač chitarronea i najpoznatiji pjevač u Mantovi, s opsegom glasa koji je obuhvaćao tenorski i basovski registar. Giovanni Gualberto Magli, soprano castrato, pjevao je Glazbu i Proserpinu, a možda i Nadu. Pretpostavlja se da je Euridiku pjevao drugi kastrat, Girolamo Becchini. Ženama sopranisticama bile su povjerene manje uloge, a one su činile i zbor. Orfej nije bio prva opera – prethodila mu je 1600. Euridice Jacopa Perija – ali je bio pravi izbor da odredi operi put u budućnost i izbori joj mjesto koje će u njoj imati. Klasična pastorala sa sretnim završetkom (Striggio je morao izmijeniti tragičan kraj svojega junaka, kojega su prema grčkome mitu rastrgale bakantice) korespondirala je s kršćanskim poimanjem umjetnosti.
Engleski muzikolog Westrup ispravno je zaključio: "Orfej je čudesan predstavnik svojega doba. U njemu nalazimo novi recitativ kojim su se već koristili Peri i Caccini, ritmičku finoću francuske chansone, tradicionalnu polifoniju moteta i madrigala, konvencionalni običaj ukrašavanja vokalne linije s fioriturama, kromatski način prelaska madrigala u monodiju ... Jedva da bi se moglo reći da je Orfej eksperimentalno djelo, prije bi se moglo reći kako je to uspjeli pokušaj da se u jednu cjelinu spoje različiti načini glazbenog izražavanja onoga doba."
Praizvedba ovoga "čudesnog djela" postigla je golem uspjeh. Slijedile su izvedbe u Torinu i Firenzi, te u kazalištu u Mantovi koje je moglo primiti više od 4000 posjetitelja, a partitura je tiskana u Veneciji već 1609. U nas je Orfeja 1980. u prekrasnom ambijentu Peristila izveo ansambl splitske Opere pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji gosta iz Züricha Griše Asagarova.
Ansambl Opere HNK-a u Zagrebu predstavio je Orfeja premijerno 13. lipnja 2008. godine. Dirigent je Herve Niquet, a redatelj Ozren Prohić, scenografi Ozren Prohić i Marta Crnobrnja, kostimografkinja Julie Scobeltzine, oblikovatelj rasvjete Deni Šesnić. Uz Zbor Opere sudjeluje Hrvatski barokni ansambl. Prigoda je to da na sceni u naslovnoj ulozi upoznamo mladog, tridesetdvogodišnjeg, u svijetu već afirmiranog tenora Krešimira Špicera. Rođen u Slavonskom Brodu, godine 1994. dobio je priliku da se školuje u Nizozemskoj, gdje je završio studij solo pjevanja na Konzervatoriju Sweelinck u Amsterdamu. Osvojio je niz nagrada, među ostalima i četiri nagrade na natjecanjima za mlade glazbenike u organizaciji Concertgebouw Amsterdam. Međunarodnu karijeru počeo je sudjelovanjem u izvedbi Händelove opere Alcina u produkciji Williama Christija i njegova ansambla Les arts florissants. Od tada redovito sudjeluje u velikim produkcijama, često upravo i Monteverdijevih djela. Orfeja pjeva sada prvi put. U ostalim su ulogama Ivana Kladarin (Glazba, Proserpina), Helena Lucić (Nada, Glasnica), Ana Jembrek (Euridika), Goran Jurić, Ivica Trubić (Pluton), Ante Jerkunica (Haron, Četvrti pastir i Četvrti duh), Ljubomir Puškarić (Apolon, Jeka), Monika Cerovčec (Nimfa), Dejan Vrbančić (Prvi pastir i Prvi duh), Marko Cvetko (Drugi pastir i Drugi duh) i Alen Ruško (Treći pastir i Treći duh).
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 9. lipnja 2008.
