Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu od utorka, 20. travnja 2010. izvodi predstavu Dama s kamelijama, nastalu prema literarnom predlošku Alexandrea Dumasa sina, u koreografiji i režiji Dereka Deanea, na glazbu svjetski poznatog američkog skladatelja Carla Davisa. Scenograf i oblikovatelj svjetla je Thomas Mika, a kostimografkinje su Dženisa Pecotić i Emina Tataragić. Ovosezonske izvedbe su 20., 24., 29. travnja, 3., 8., 10. i 12. svibnja 2010.
U naslovnoj ulozi mlade nesretne Parižanke Marguerite Gautier od ove sezone nastupa prvakinja Baleta HNK u Zagrebu Edina Pličanić s partnerom Ivanom Gil-Ortegom, koji je kao gost ulogu Armanda Duvala na praizvedbi 2008. godine izveo s velikim uspjehom. U ostalim ulogama nastupaju Mirna Sporiš, George Stanciu, Nataša Sedmakov, Ilir Kerni, Andrej Izmestjev, Andrej Barbanov i dr. Orkestrom će ravnati Dian Tchobanov.
Nakon praizvedbe 24. listopada 2008. naša kritičarka Maja Đurinović zapisala je: »Plemeniti cvijet kamelije spoj je ljepote anemone, elegancije ruže i profinjenosti orhideje. Ne kaže se uzalud za kameliju da je cvijet nad cvjetovima.« Ne treba puno mašte da se u tom poetičnom opisu cvijeta ne prepozna nježni lik Marguerite Gautier, dame s kamelijama i tragične junakinje istoimenog romana Alesandrea Dumasa sina, koji je, usput, nadahnut istinitom sudbinom pariške kurtizane Alphonsine Plessis. Romantičan i dirljiv, ali istovremeno i kritičko svjedočanstvo društveno prihvaćenog dvostrukog morala (pa otuda i stalno nadmudrivanje pisca s cenzurom!), i najava ženskog bunta, ovaj roman će odmah, još sredinom 19. stoljeća zaživjeti na sceni kao drama i opera, a početkom sljedećeg će jednako uspješno poslužiti za filmski scenarij i baletni libreto.
Zagreb vrlo rano, desetak godina nakon pariške praizvedbe upoznaje dramu, Gospođu s kamelijama, a onda i Verdijevu Traviatu kao vjerojatno najpoznatiju inačicu priče, ali zagrebački Balet – koji kasno, do 1920-ih ionako u povijesnom pomaku, otkriva začarane princeze a i kasnije se mučno probija za samostalnost, dosad nije oplesao svoju Marguerite Gautier.
Postoji još mnogo razloga zašto je premijera Dame s kamelijama u zagrebačkom HNK u koreografiji Dereka Deanea izniman događaj. Riječ je i o praizvedbi u kojoj se Deane nakon raskošnih redakcija klasičnih baleta pokazao u drugačijem, suptilnijem svjetlu suvremenog umjetnika. Rekla bih da je on ovdje očiti redatelj baletne drame precizno postavljene dramaturgije, u kojoj su odnosi i situacije, misli, osjećaji i radnje likova toliko jasni da ni jednog trenutka ne treba verbalno pojašnjenje.
Time ne mislim na mimu i opisne geste nego na naboj, energiju tijela i točne kvalitete pokreta koje, izmičući obrascima društvenog i plesnog ophođenja, odaju karakter i emotivno stanje lika.
No nema smisla pisati dalje o predstavi kao nekoj apstraktnoj strukturi, koja odlično kombinira kazalište s filmskom tehnikom retrospekcije (flashback); ili prijeći na moćnu, a tako, s nekoliko čistih poteza, jednostavnu scenu (Thomas Mika) koja se onda projekcijom rasplinjuje u nježni unutarnji svijet, negdje među laticama, a ne naglasiti njezinu najvažniju dimenziju – likove.
O premijernoj predstavi s Milkom Hribar-Bartolović
Na premijernoj izvedbi Dame s kamelijama izgledala je kao stvorena za Milku Hribar-Bartolović čija su ljepota i profinjenost na premijernoj izvedbi u punini zasjali u liku Marguerite Gautier.
Još uvijek ljupka, nježna lika Silfide, ona je istančana, zrela plesačica velikog raspona i bogata registra pokreta. Istovremeno klasična u linijama »figure od saksonskog porculana« – kako pisac Dumas opisuje Alphonsine Plessis, i suvremena u izravnoj reakciji, u naboju i titraju – u trenutku oslobođenog tijela, ona nenametljivo, suvereno osvaja prostor, plijeni pažnju i emotivno dotiče.
Marguerite je izazovna, koketna i nagla mlada dama, zaigrana svojom moći nad muškarcima; otkriva se i skriva, održava konvenciju i traži ispade između redaka. Upoznavši ljubav odlučuje se za novi iskreni život, ali se onda, na zahtjev ljubavnikova oca (hladni, zastrašujući Ilir Kerni) povlači i žrtvuje – što ubrzo požali, ali prekasno. Što se nje i društva tiče, prekasno za bilo kakav život. Idealnim se čini i izbor Ivana Gila Ortege koji je, kao gost, zaigrao Armanda Duvala, a likom, tehnikom i karizmom, besprijekorno parira Milki Hribar Bartolović, odnosno uvjerljivo motivira tijek priče. Oboje su snažno prisutni na sceni i svaki njihov susret izaziva čudesno zračenje koje će kulminirati u završnom, očajnički strasnom ljubavnom duetu.
Fino, tiho tkanje njihove veze u prvom činu, kao i grubo, bolno nerazumijevanje u drugom činu, uokvireni su primanjima u mondenom pariškom društvu, pripremom svečanih haljina (lijepi, vremenom radnje nadahnuti kostimi Dženise Pecotić i Emine Tataragić), bogatim klijentima, konkurencijom u liku nove kurtizane, Olimpije (Mirna Sporiš). Gaston Jegora Menjšikova, Vojvoda Andreja Barbanova i Barun Andreja Izmestjeva lagano su iskarikirani u karakterizaciji, predstavljajući tipove i presjek tog simpatičnog, časnog društva, koje će jednakom lakoćom udvarati lijepoj dami kao i odbaciti je kad više nije na tržištu njihove zabave.
A prostor scene se mijenja s neobičnom lakoćom reminiscencija ispreplićući sada: posljednje, grozničave trenutke bolesne Marguerite u krevetu u ispražnjenoj sobi (uz prijateljicu Prudence Nataše Sedmakov i sobaricu Nanine Tihane Trupeljak-Bujanić te Liječnika Nicolaea Vasca) i prije: kraljicu raskošnih salona; sretno zaljubljenu ženu u intimi ladanja.
Glazba Carla Davisa u potpunosti osluškuje i prati dramu, podlažući se, zapravo poput filmske glazbe oko likova i priče, navještavajući ili pojačavajući atmosferu, prateći unutarnji naboj, najavljujući lom. Davis promišljeno umeće glazbene citate Liszta, Chopina, Adama, Webera, Delibesa, prizivajući djela i umjetničke ličnosti koje su obilježile vrijeme vezano uz nastanak i radnju Dumasova romana. Pa tako nije samo glazbena dosjetka i mogući autentičan detalj susret Marguerite i Armanda u kazalištu na predstavi Giselle – anticipacija je to nove, još jedne tragične ženske sudbine, izigrane i slomljene u prirodnoj čežnji ljubavnog samoostvarenja, a tako nevažne u čvrstoj, hladnoj hijerarhiji društvenog sistema.
Intervju: Carl Davis, skladatelj
Temi sam pristupio na način koji se prilično razlikuje od Verdijevog. U operi La Traviata Verdi nije mogao prikazati eksplicitno seksualno ponašanje, jer je ta opera i u obliku u kojem je poznajemo u svoje vrijeme bila prilično skandalozna. U romanu postoje scene za koje mislim da su nevjerojatno moderne i koje bi zbog svoje iskrenosti i izravnosti mogle biti gotovo šokantne i danas ...pročitajte cijeli tekst...
Intervju: Ivan Gil-Ortega, plesač
Bitno je izgraditi dobar odnos, uspostaviti dobru vezu. Ja sam vrlo otvorena osoba i volim pričati. Obično se jako dobro slažem s ljudima s kojima radim. Vrlo sam otvoren i vrlo fer. Poštujem koreografe ukoliko oni poštuju mene. S nekim koreografima se nisam baš slagao jer se nisu lijepo ponašali prema meni, a odnos koreografa i plesača mora biti zasnovan na uzajamnom poštovanju. Kad se to uspostavi, više nema problema
...pročitajte cijeli tekst...
