U srijedu 24. i petak 26. ožujka u 19,30 sati u HNK u Zagrebu baletni solist Dmitrij Timofejev prvi put nastupa u ulozi Princa u baletnoj predstavi Pepeljuga Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u koreografiji i režiji Dereka Deanea, premijerno izvedenoj 26. listopada 2007. Scenografkinja i kostimografkinja je Roberta Guidi di Bagno, a dirigirat će Allin Vlasenko.
Predstava se ove sezone izvodi i 31. ožujka i 1. travnja. U srijedu 24. i petak 26. ožujka u glavnim ulogama nastupit će Pavla Mikolavčić (Pepeljuga), Saule Ashimova (Čudesna kuma), Olja Jovanović-Zurovac i Mirna Sporiš (Sestre) i dr. Predstava traje dva sata i petnaest minuta, sa stankama nakon prvog i drugog čina.
Dmitrij Timofejev rođen je u Ruskoj Federaciji 17. srpnja 1989. godine. Školovao se u Koreografskoj školi u Saratovu, a baletno usavršavanje nastavio je na Baletnoj akademiji Vaganova, koju je pohađao od 2000. do 2008.
Iste godine postao je član Israel Balleta, gdje je nastupio u ulogama Komedijaša u Pepeljugi, Toreadora u Don Quijoteu te u koreografijama suvremenih baleta Berte Yampolsky.
Godine 2009. postaje član Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gdje nastupa u ulozi Princa u Orašaru i Princa u Labuđem jezeru.
Engleski koreograf Derek Deane i talijanska scenografkinja i kostimografkinja Roberta Guidi di Bagno, beskrajno daleko od bilo kakvih elemenata osuvremenjivanja bajke (na što će dobar dio domaće publike s olakšanjem odahnuti!), uz nezaobilaznu potporu oblikovatelja svjetla Denija Šesnića, bave se pričom i scenom, u onoj najčišćoj uzročno-posljedičnoj narativnoj liniji vođenoj dramatičnom i duhovitom glazbom. S naglaskom na što je moguće jačoj, dojmljivijoj, efektnijoj čaroliji, koja je mjestimice filmska i vrlo uspješna u snovitoj projekciji, ili pak u stvarnom, brzom prolazu čarobne kočije koju vuku miševi, dok je nešto manje dojmljiva kada prelazi u sjaj i šljokice glamuroznoga brodvejskog spektakla.
Cijeli balet napravljen je meko, kao pokretna diznijevska slikovnica u kojoj nema negativnih likova, tek komične gluposti dviju sestara koje su od početka zapravo hendikepirane svojim karakterom. Kombinirajući poznate motive narodnih bajki, koje svi narodi pričaju u beskrajnim inačicama, ovdje je riječ o starom ocu slabu na svoje tri kćeri, od kojih su prve dvije razmažene, ljubomorne, tašte i dakako bedaste, dok je treća najljepša, ali skromna, marljiva, nježna, osjetljiva i pažljiva prema svima, što prve dvije čini beznadno gorima. Trećoj se samo otvaraju prilike, a samilost i dobro vraćaju se stostruko.
Tako Deane odbacuje konvenciju buffo trija (maćehe i njezine kćeri) i englesku maniru presvlačenja muškaraca u žene (koji je slovio kao obvezan vrhunac komičnosti i svojevremeno ljutio kritičarku Branku Rakić kao "neukusan cirkus muške travestije"), i postavlja sjajnu, veselu i duhovitu glumačko-plesnu kreaciju koja je nedvojbeno najživopisniji dio predstave. Izrađenih različitih ali jednako karikaturalnih karaktera, u zgodnoj kombinaciji baletnih koraka i nespretna plesanja, one unose duh i dinamiku u svaku scenu. A pogotovo su neodoljive kao šarene kokoši u svijetu tamnoplave otmjenosti na dvorskome balu.
Lik Pepeljuge postavljen je nježno i suptilno, bez dinamičkih promjena. I dok je veći dio predstave plesno kazalište vrlo jasne radnje, slika u začaranom vrtu u koji Čudesna vila uvodi Pepeljugu, baletni je divertisman, posveta bijelom baletu, s ansamblom i solo varijacijama godišnjih doba i tu je pravi prostor plesanja. Sve zajedno vrlo muzikalno, kao i parovi u valceru na balu - napisala je između ostalog nakon premijere te baletne predstave naša kritičarka Maja Đurinović.
