22. prosinca 2009. u Velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski u izravnom prijenosu iz Pariške nacionalne opere u HD tehnologiji prikazani su Ruski baleti Sergeja Djagiljeva. Plesni ansambli činili su Les Étoiles (zvijezde), Les Premiers Danseurs (prvaci) i Le Corps de Ballet (baletni ansambl) Pariške nacionalne opere. Orkestar Pariške nacionalne opere nastupio je pod glazbenim vodstvom Velloa Pähna.
Početkom 20. stoljeća Ruski baleti Sergeja Djagiljeva odbacili su konvencije i široko otvorili vrata modernizmu. Ostvarili su suradnju između slikara, glazbenika i smjelih koreografa. U svakom su slučaju jedna od odvažnijih pustolovina 20. stoljeća. Prigodom stote obljetnice Ruskih baleta, četiri su stožerna djela predstavljena u svojim izvornim koreografijama. U vrtoglavom programu okupljena je umjetnička elita vremena: Massine, Nižinski, Fokin. Ovaj hommage okupio je četiri djela iz različitih razdoblja i otkriva svu raznolikost neslućenog nadahnuća: romantičnu širinu Sna o ruži, divlju erotiku Poslijepodneva jednog fauna, tragični ples Petruške te španjolski zov Trorogog šešira.
Trorogi šešir
(El sombrero de tres picos, 1919)
Manuel de Falla, glazba; Léonide Massine, koreografija; Pablo Picasso, scenografija i kostimografija; Andrea Hill, mezzosopran
Djagiljevu je bilo potpuno jasno da je koreograf Massine imao poseban dar za komične i izvorne balete. Trorogi šešir je balet u jednom činu skladatelja Manuela de Falle. Koreografiju potpisuje Léonide Massine, a scenografiju i kostime Pablo Picasso. Trorogi šešir spaja klasicizam, modernizam i španjolsko ozračje u glazbi, sceni te koreografiji i to je rezultat pravog timskog rada. Među brojim odlomcima, završna jota postala je antologijskom.
San o ruži
(Le spectre de la rose, 1911)
Carl Maria von Weber, glazba; Mihail Fokin, koreografija; Léon Bakst, scenografija i kostimografija
Vraćajući se sa plesa, djevojka mašta o savršenom biću, nestalnom poput ružina parfema.
Poslijepodne jednog fauna
(L’apres-midi d’un faune, 1912)
Claude Debussy, glazba; Vaclav Nižinski, koreografija; Léon Bakst, scenografija i kostimografija
Smjer prema realizmu snažnije je naglasio Nižinski u Poslijepodnevu jednog fauna. Fokinov interpret postaje koreograf s punim pravom. Nakon što je posudio svoje tijelo pjesniku u Silfidi, utjelovio je San o ruži te podario dušu lutki Petruški, plesač Vaclav stvara ulogu od krvi i mesa; senzualnog i groznog fauna koji ponajviše sablažnjuje u posljednjem prizoru koji tako strašno otkriva žudnju. U to je vrijeme plesačevo djelo bilo izazov akademskom plesu i naviještalo višeslojna i smjela ostvarenja modernog plesa.
Petruška
(1911)
Igor Stravinski, glazba; Mihail Fokin, koreografija; Alexandre Fokin, scenografija i kostimografija
Nadahnjujući se pričama iz 19. stoljeća, Fokin se uzdiže prema ekspresivnom plesu, koji može prenijeti osjećaje i duševna stanja. Iako fabula oživljava likove iz ruskog lutkarskog kazališta, Petruška nije bajka. Ukorijenjena u stvarni svijet, priča suprostavlja naturalizam zabavišta i izmišljenog života lutaka, provale radosti mnoštva izvana s okrutnom dramom koja se odvija unutar malog kazališta.
KULISA.eu, 15. prosinca 2009.
