Na repertoaru HNK u Zagrebu u prosincu već je tradicionalno balet Orašar u koregrafiji Waczlawa Orlikowskog. Koreografiju i režiju predstave iz 1970. godine prenijeli su i prilagodili Vesna Butorac-Blaće i Dinko Bogdanić u predstavu premijerno izvedenu 11. prosinca 2004. Prvi put u ulozi Vile Šećera 5. prosinca nastupila je nova solistica HNK Yuka Ebihara. Yuka Ebihara rođena je u Japanu, diplomirala je na kanadskoj GOH baletnoj akademiji u Vancouveru, bila je prvakinja Norveškog nacionalnog baleta i nastupala u Bečkom festivalskom baletu.
Dobila je sjajne kritike za svoje nastupe, osobito za ulogu Odette/Odilije u Labuđem jezeru ("zvjezdana čarolija", "neprijeporna zvijezda"... ). U srijedu 9. i četvrtak 10. prosinca u glavnim ulogama nastupili su: Petra Vargović (Klara), Yuka Ebihara (Vila Šećera), George Stanciu (Princ), Svebor Sečak (Drosselmeyer), Mihaela Devald (Snježna Kraljica), Dmitrij Timofejev (Orašar), Andrej Izmestjev (Kralj miševa) i dr.
U kritici obnove ove predstave 11. prosinca 2004. Maja Đurinović zapisala je: Koreografiju Orlykowskog krasi duhovitost situacija i karaktera. Likovi odraslih groteskni su kako u mimskim detaljima individualiziranih karaktera (pronađenim prema profesiji: general, direktor konzervatorija, tvorničar kobasica...), ali i zajednički, u konvencijama društvenog ophođenja i sitnim ispadima iz njih. Kao kad predsjednik Silberhaus i njegova žena spretno u brzu tempu kombiniraju osmijeh za goste i međusobne razmirice. Jednako je vesela borba miševa i vojnika, bijeli zec s topom, plesovi slatkiša...
Prvi, realistični dio baleta odvija se u salonu, na Badnjak, i jedino dolazak Drosselmayera i čuda kojima zabavlja prisutne, a najviše djecu, najavljuju buduću čaroliju. Drosselmayer je uopće središnja ličnost prvoga dijela. Tajanstven i pomalo opasan, nezaboravan je u nadrealističkoj sceni kada iz velikoga sata, umjesto brojčanika, glavom otkucava vrijeme.
Orašarje balet koji povezuje sve baletne generacije: učenike baletne škole, zbor, soliste, baletne umjetnike u mirovini i u toj generacijskoj šarolikosti, veselju i humoru nedvojben je šarm baletne bajke, koja se, prigodno, u adventsko vrijeme izvodi u raznolikim inačicama u kazalištima diljem svijeta. Ples pahuljica i Snježne kraljice otvaraju drugi, čarobni dio priče, djevojčicin san. Radnja je smještena u Dvorac slatkiša, a u izvedbenom smislu to je prilika za soliste, revija tzv. karakternih plesova i klasičnih varijacija.
Publiku je najviše oduševila Ukrajinska marmelada, temperamenta i atraktivnih muških akrobatskih elemenata, a ja bih izdvojila iznimnu preciznost, izražajnost i humor Turskoga meda.
Sve ostalo bilo je lijepo i solidno, bogato i sjajno, i veliko, kao iz dječje perspektive, u rekonstruiranoj bajkovitoj scenografiji Güntera Schneidera-Siemssena, nježno zasjenčanoj koprenom koja umekšava linije i daje sfumato ton . Koreografiju Orlykowskog, kojom je taj čuveni europski autor 1970. započeo uspješnu suradnju sa zagrebačkim baletom, prenijeli su Vesna Butorac-Blaće i Dinko Bogdanić. Kažu da je Orlykowski tada i postavio Ščelkunčika za Vesnu, dugogodišnju neprijepornu vilu i kraljevnu domaće baletne scene.
Ono što je tada bilo iznimno, a zapravo vrlo prihvatljivo i blisko, jest uloga djevojčice Klare, koja je u snu božićne noći sama Vila Šećera, dok draga igračka i hrabri vojnik Orašar u tom snu postaje njezin lijepi Princ Oraščić. U inače pažljivo pripremljenoj obnovi, rekonstrukciji predstave (pod vodstvom Žorža Draušnika), koja je tada opčinila mnoga dječja srca - pa je sigurno dobar dio premijerne publike došao i po komadić vlastitih sjećanja djetinjstva - odustalo se od autorova koncepta - posvećena Vesni, pa je, kao što je inače uobičajeno, odvojena uloga Klare i Vile.
Na repertoaru HNK u Zagrebu u prosincu već je tradicionalno balet Orašar u koregrafiji Waczlawa Orlikowskog. Koreografiju i režiju predstave iz 1970. godine prenijeli su i prilagodili Vesna Butorac-Blaće i Dinko Bogdanić u predstavu premijerno izvedenu 11. prosinca 2004. 
Dobila je sjajne kritike za svoje nastupe, osobito za ulogu Odette/Odilije u Labuđem jezeru ("zvjezdana čarolija", "neprijeporna zvijezda"... ). 
U kritici obnove ove predstave 11. prosinca 2004. Maja Đurinović zapisala je: Koreografiju Orlykowskog krasi duhovitost situacija i karaktera. Likovi odraslih groteskni su kako u mimskim detaljima individualiziranih karaktera (pronađenim prema profesiji: general, direktor konzervatorija, tvorničar kobasica...), ali i zajednički, u konvencijama društvenog ophođenja i sitnim ispadima iz njih. Kao kad predsjednik Silberhaus i njegova žena spretno u brzu tempu kombiniraju osmijeh za goste i međusobne razmirice. Jednako je vesela borba miševa i vojnika, bijeli zec s topom, plesovi slatkiša... 
Prvi, realistični dio baleta odvija se u salonu, na Badnjak, i jedino dolazak Drosselmayera i čuda kojima zabavlja prisutne, a najviše djecu, najavljuju buduću čaroliju. Drosselmayer je uopće središnja ličnost prvoga dijela. Tajanstven i pomalo opasan, nezaboravan je u nadrealističkoj sceni kada iz velikoga sata, umjesto brojčanika, glavom otkucava vrijeme. 
Orašar je balet koji povezuje sve baletne generacije: učenike baletne škole, zbor, soliste, baletne umjetnike u mirovini i u toj generacijskoj šarolikosti, veselju i humoru nedvojben je šarm baletne bajke, koja se, prigodno, u adventsko vrijeme izvodi u raznolikim inačicama u kazalištima diljem svijeta. 
Publiku je najviše oduševila Ukrajinska marmelada, temperamenta i atraktivnih muških akrobatskih elemenata, a ja bih izdvojila iznimnu preciznost, izražajnost i humor Turskoga meda. 
Ono što je tada bilo iznimno, a zapravo vrlo prihvatljivo i blisko, jest uloga djevojčice Klare, koja je u snu božićne noći sama Vila Šećera, dok draga igračka i hrabri vojnik Orašar u tom snu postaje njezin lijepi Princ Oraščić. U inače pažljivo pripremljenoj obnovi, rekonstrukciji predstave (pod vodstvom Žorža Draušnika), koja je tada opčinila mnoga dječja srca - pa je sigurno dobar dio premijerne publike došao i po komadić vlastitih sjećanja djetinjstva - odustalo se od autorova koncepta - posvećena Vesni, pa je, kao što je inače uobičajeno, odvojena uloga Klare i Vile.