Balet 21. stoljeća

Balet HNK u Zagrebu: Baletna večer, koreografi Leo Mujić – Nacho Duato – Vasco Wellenkamp

Baletna premijera održana 30. svibnja 2008. u zagrebačkom HNK nesumnjivo je veliki repertoarski iskorak i nadam se, ne samo avantura nego novo poglavlje u suvremenom poimanju baleta u Hrvatskoj. Riječ je o tri sjajna djela i autorima europskog mainstreama koji su svaki za sebe prava scenska svečanost, a zajednički im je duh suvremenog baleta: brz, tehnički iznimno zahtjevan, besprijekorno čist i nadasve muzikalan – ne samo u tradicionalnom smislu prožetosti glazbom, nego i u minucioznoj artikulaciji pokreta. Riječ je o plesnom teatru iznimne ali diskretne likovnosti, u kojem dominira plesač i tu je nevelika, ali uistinu sjajna grupa zagrebačkih plesača odgovorila punom snagom i zadivljujućom, reklo bi se svjetskom spremnošću.

Stoga i krenimo od najupečatljivijih plesačica koje su obilježile Baletnu večer: Milka Hribar-Bartolović, beskrajno dugih udova u čudnim kutovima loma, Edina Pličanić, žestoka i britka i potpuno u svom elementu, Ksenija Krutova, u kvaliteti pokreta u skladu s vatreno-crvenom bojom svoje kose, Iva Vitić, nenametljiva a u svemu s tako moćnom lakoćom prisutna, energična Petra Vargović, nježna Valentina Kržić, Dunja Novković, Mihaela Devald. Uz njih je bila i spremna muška postava: Jegor Menjšikov, Eugen Dobrescu, Ovidiu Muscalu, Dan Rus, Daniil Yastrebov i Arcadie Belenco; muževno suzdržana, snažna, moderna pokreta, velike lakoće kretanja i skoka i sigurnih podrški.

Nacho Duato, umjetnički ravnatelj španjolske Nacionalne plesne kompanije jedan je od prvih koreografa današnjice. U Zagrebu su do sada izvedene dvije njegove koreografije, za gostovanja Nederlands Dans Theatrea (na Tjednu suvremenog plesa 1991.) i nedavnog Tulsa Balleta, a Na floresta iz 1990. na glazbu Heitora Villa-Lobosa prvo je premijerno postavljanje njegova djela u Zagrebu. Duatov pokret beskonačno teče a tijelo kao savršeno izrađen i ugođen instrument pjeva u osviještenoj snazi i ljepoti prirode čiji je dio. Čarobna atmosfera amazonske kišne šume pretače se scenom kroz treperenje boja ženskih haljina i scene Waltera Nobbea, a pet plesačkih parova utjelovljuje tijek prirodne energije ali i konkretne susrete i odnose. Jednostavno, užitak trajanja.

I dok je Duatova Na floresta podsjetila na poetiku nezaboravnih Wellenkampovih Balada, sam Vasco Wellenkamp ovaj put u Zagreb prenosi sasvim drugačiju, profinjenu, sjetnu, unutarnjom dramatikom nabijenu Sinfoniu da Requiem Benjamina Brittena. Plesači su skromna, krhka, zabrinuta, bolna bića, čednim kostimom smješteni negdje u radničku četvrt prije Drugog svjetskog rata, ispod sivog neba na kojem se skupljaju oblaci. Tjeskoba i strah pretvaraju se u potrebu da se zajedništvom, blizinom, međusobnom toplinom podnese rastući pritisak koji, dakako, nije samo u onom izvana i nije samo u predosjećaju rata. U grupi nježnih, brižnih žena što poput sjena klize zatvorenim, tamnim prostorom, pravo su mjesto i izraz, uz već navedene mlade snage, našle Olja Jovanović-Zurovac, Mirna Sporiš i Ersilia Nikpalj, a plesačima se kao gost pridružio César Fernandes.

I na kraju bih se vratila na prvu koreografiju večeri, ujedno i jedinu praizvedbu i autorsko djelo mladog Lea Mujića koji je djelom Idi vidi na glazbu Joahanna Sebastiana Bacha ravnopravno stao uz etablirana imena europskog baleta poput Duata i Wellenkampa.

Mujić, stasao uz autoritete poput Béjarta, Forsytha, Eka, Naharina i Duata, mladenački je žestok, urbane energije i zaigranosti, a Bachova savršena, matematički čista, nezainteresirana glazba dala je točan okvir vrtoglavo brzom pokretu, odnosno često grubom ali tako privlačnom, modernom, do posljednjeg daha tempu življenja.

Baletna tehnika koristi špicu i lomi pokret u nemogućim pozicijama i teško mjerljivom tempu i sigurno je bio silan izazov i teško osvojiv novi prostor plesanja. A tema odrastanja (u šest slika), odlaska u veliki okrutni svijet i traženja svog mjesta u društvu, ali i pod zvijezdama, odlično se smjestila u obli, tako jednostavan a znakovit i dojmljiv prostor scene iza zida.

Sve u svemu Baletna večer za pamćenje.

© Maja Đurinović, KULISA.eu, 3. lipnja 2008.