Baleti.hr

Konjić zvan Pegaz

Sto godina baleta Licitarsko srce (2)

• 
  
  Licitar je kolač od slatkog tijesta presvučen jarko crvenom glazurom, ukrašen ponekad svjetlucavim komadićima ogledala i naivnim porukama koji se prodavao na narodnim sajmovima i proštenjima. Imao je različite oblike: bebe, konjiće, potkove, gljive, čizmice, ptičice, trešnje, vjenčića, a poklon licitarskog kolačića u obliku srca bio je jasan izraz ljubavi. Taj crveni, primamljivi kolač nadahnuo je skladatelja, dobrog poznavatelja glazbe i folklornog nasljeđa, i već iskusnog dirigenta Krešimira Baranovića, da u suradnji sa svojom umjetničkom i tada životnom partnericom, ruskom balerinom i koreografkinjom Margaritom Froman sklada svoj prvi balet, (prema vlastitom libretu) Licitarsko srce (1924.)
  
  Margarita Froman prilazi stvaranju svoje koreografije pažljivo birajući plesne elemente prema mogućnostima plesača s kojima radi. Njezino veliko iskustvo: baletno obrazovanje i angažman u Moskvi, nastupi u Ruskim baletima Djagiljeva i vlastita baletna trupa, te entuzijazam i disciplina koju je nametnula ansamblu stvaraju djelo koje je prva velika uspješnica zagrebačkog baleta. Njezino temeljito poznavanje hrvatskog folklora vidi se i u ostalim plesnim radovima koji su se, kao naprimjer završno kolo u operi Ero sa onoga svijeta zadržali do danas kao temelj drugim koreografima.
  
  Balet Licitarsko srce izvodio se u različitim postavama na sceni HNK sljedećih šezdesetak godina od nastanka. HNK u Zagrebu pamti četiri verzije Licitarskog srca u različitim koreografskim viđenjima. Nakon one prve, praizvedbe baleta Margarite Froman 1924. slijedi niz u kojem je prva 1953. godine verzija Franje Horvata, koja je ostala vrlo kratko na repertoaru, jer se već 1954. vraća verzija Margarite Froman. (Uzroke te brze promijene autora još ne znamo.) Slijedi postava Zvonimira Reljića 1966., te 1975. godine gosta iz Beograda Branka Markovića. Posljednja verzija koju smo u Zagrebu vidjeli je ona Franje Horvata 1984. godine. Dakako da je Fromaničina verzija bila osnova za različitost u korištenju uloga, što je vidljivo iz često nepotpunih programskih knjižica; ponekad imamo duet dva srca, ponekad ih prate četiri mala srca, što je slučaj u Markovićevoj verziji za koju vjerujemo da je nastala na osnovi Parlićevog pristupa koreografiji tog naslova postavljenog u Beogradu. Ono što je uvijek prisutno su naravno likovi Djevojke i Momka, te niz manjih karakternih uloga koji se pojavljuju u šarenilu sajma među kojima se ističe lik Licitara, osobito zapamćen u interpretaciji Jure Mofčana na zagrebačkoj pozornici.
  
  Moj prvi susret sa baletom Licitarsko srce bio je u verziji gosta iz Beograda, Branka Markovića, tek na početku mog angažmana u HNK-u u Zagrebu. Sve polaznice baletne škole sanjaju o velikim nastupima na špici u klasičnim baletima. Mada je folklor bio dio školovanja, koristan i nužan ne samo radi upoznavanja porijekla plesa nego i razvijanja plesnog ritma, temperamenta i izražajnosti plesača, nikako nije bio san mlade balerine. No, što je – tu je, dobivam ulogu konjića uz još dvije kolegice. Smijemo se međusobno čitajući podjelu uloga na oglasnoj ploči: ne, nije to labud ni Žar ptica, nije ni mačka ni miš to je jednostavno konj pa makar u deminutivu ipak – konj!. Započinju probe na koje dolazim nevoljko ali… Ubrzo se počinje nazirati ni malo laka koreografija puna ritma koju uz obavezno lupkanje kopitom (stopalom) krase baletni skokovi, grand jetes, glissades i slično. Ubrzo doznajemo i oblik kostima. To je konjska glava načinjena od kaširanog papira na dugom vratu sa hvatištima sa obje strane koja držimo i propinjemo se, donji dio je veliki metalni krug prekriven tkaninom na kojemu je fiksirana ta glava. Ukratko dosta težine u samom kostimu, sve se izvodi bez pomoći ruku koje su zauzete držanjem glave; ali sad sebe doživljavamo kao jahače a ne kao konjiće pa smo zadovoljne. Ako uopće postoji taj kostim sačuvan na spremištu kostima prepoznat ću ga, na vratu moga konjića piše Pegaz!
  
  Sjećanja na žalost blijede jer prošlo je od te Markovićeve verzije pedeset godina. Irena Pasarić kaže da se sa teškoćom sjeća tog perioda i svog nastupa u četvorci malih srca. Ali, kroz smijeh mi naglašava da se vrlo dobro sjeća mog Pegaza. Čini se da je taj kostim imao puno uspjeha kod svih nastupajućih.
  
  Sljedeće verzije koje su se na pozornici HNK-a u Zagrebu pojavljivale promatrala sam sa strane, nisam imala učešća u njima vjerojatno zbog nekih drugih obaveza. Kostimi, scenografija i interpretacija nekih kolega ostavljali su snažan dojam na publiku. Konjiće kakav je bio moj Pegaz više nisam susretala. Svaki je koreograf imao svoju viziju te ljupke naivne priče.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 5. rujna 2024.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović