Baleti.hr

„Ambasador našeg baleta“ ili tek uspomena

Stota obljetnica praizvedbe baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića i Margarite Froman

• 
  
  Prije stotinu godina, 17. lipnja 1924. u Narodnom kazalištu u Zagrebu praizveden je, rekla bih, prvi hrvatski nacionalni balet Licitarsko srce, skladatelja Krešimira Baranovića i koreografkinje i primabalerine Margarite Froman (https://www.baleti.hr/index.php?p=article&id=2504). Margarita Froman je tri godine ranije (1921.), preuzela vodstvo zagrebačkog Baleta te ga, uz profesionalnu podršku svoje braće Maksimiliana i Valentina Fromana, vrsnih plesača, i više plesačica koje su bile članice njezine grupe, nastoji u što kraćem roku razviti i profesionalizirati. Margarita prenosi na zagrebačku scenu repertoar Ballets Russes prilagođavajući ga mogućnostima ansambla, da bi vrlo brzo, u autorskom zajedništvu s Baranovićem i slikarom Maksimilianom Vankom u glazbenom, plesnom i likovnom tematskom iskoraku u hrvatsku narodnu baštinu, kreirala autentično kazališno djelo.
  
  „Ukoliko balet i nije naša narodna plesna forma, utoliko je on ipak dobio temperamentom Rusa jednu slavensku preformaciju, i danas može da posluži jednom naročitom fantastičnom scenariju sa muzikom u duhu narodnih muzičkih tvorevina kao sredstvo ostvarenja jedne umjetničke ideje na sceni.
  
  G. Krešimiru Baranoviću, autoru Licitarskog srca bilo je to u samom početku, kad je zamišljao svoj baletski scenarij, posve jasno. On je svakako htio da pođe od našega ambijenta, da tome ambijentu dade jednu fantastičnu transpoziciju, koja bi omogućila razvijanje čitavog niza baletskih plesnih točaka, i opet se vratila na realističnije tlo svakodnevnog ambijenta. Na taj bi način došao do izraza, u početku i na samom svršetku, naš realistični ambijenat s našim plesnim formama u prvom redu: kolom, dok bi glavni, središnji dio, u fantastičnom ambijentu dopustio ostvarenje baletskog scenarija.“
  
  Citirani tekst Josipa Kulundžića, dio iz opširnijeg, vrlo zanimljivog i nadahnutog uvodnika objavljen je u Sceni, zagrebačkoj „reviji za sve pojave scenskog života“ br. 2, 11. lipnja 1924. što znači da je zapravo najava iščekivane praizvedbe. Kulundžićev tekst odaje iznimno dobru upućenost u djelo. Nakon opširnog uvoda, on daje „posve kratku analizu muzike“, kroz koju prati tijek glazbene dramaturgije djela. Kao primjer prenosim njegovu analizu 2. slike, one „baletne“, ljupke fantazmagorije u kojoj oživljavaju licitari, uokvirene narodnom pričicom jednog ljetnog nedjeljnog predvečerja, tijekom proštenje pred crkvom. Ta 2. slika „prema strukturi staroga klasičnog baleta, koji je ovdje paraformiran, zapravo je mozaik plesnih točaka kojih ima u svemu osam:
  
  1. ples svih licitarskih figura, kome je muzika sazdana na originalnoj ritmički naglašenoj temi (u es-molu).
  2. ples „djevojaka“ s „momcima“ groteskna je parodija jedne slovenačke narodne popjevke (a-dur).
  3. ples „konja“, naročito naglašena ritmizacija originalne jedne teme (u b-molu).
  4. ples srdaca prati muzika s temom, koju je zbor mumljao iza scene („tema zbora“); temu vodi solo violina uz pratnju gudala.
  5. ples malih srdaca s naročitim motivom „Maloga Srca“, koji se već javio u intermezzu (as-dur).
  6. „buđenje“, u narodnom motivu (g-dur, 7/4 takt) koga u naglašenoj ritmizaciji prekida motiv „Maloga Srca“.
  7. ples „momka“ i „djevojke“ na jednu originalnu temu.
  8. finale, u kome se u fragmentima ponavljaju sve teme iz svih brojeva te se izvijaju u veliko završno kolo (a-dur).“
  
  Cijelu analizu ove baletne jednočinke u 3 slike Kulundžić završava primjedbom da je Licitarsko srce, djelo „duhovitoga autora scenarija i odličnoga muzičara g. Baranovića u intimnoj saradnji s njegovo drugom u životu, gdjom Margaretom Froman“ „jedna velika dobit za našu muzičku scenu“. Nakon toga je objavljen i opširan sadržaj plesnog scenarija.
  
  Na praizvedbi kojom je Baranović i dirigirao, Djevojku pleše Margarita Froman, Mladića Maksimilijan Froman, Ciganina Valentin Froman; Licitara vjerojatno više mimski izvodi Ivo Oberski (tenor, član opernog zbora i epizodist), a Pijanicu Stjepan Bojničić (glumac i poznati komičar). No, izvanredno je važno i znakovito da je premijera Licitarskog srca i prvi profesionalni nastup Mie Čorak, kasnije prve domaće primabalerine i svjetske baletne dive poznate kao Mia Slavenska. Mia je tada plesala Njegovo srce. (U obnovi baleta 19. siječnja 1935. Mia Čorak pleše Djevojku uz Mladića Kazimira Kokića. Oboje će ubrzo nastaviti karijere u Ballet Russe de Monte Carlo, i završiti ih u Americi.)
  
  Balet je u rasprodanom kazalištu, već pripremljenom za nacionalni spektakl, prihvaćen s oduševljenjem. Kritika primjećuje utjecaj Stravinskog i njegovog baleta Petruška, ali i nadrastanje tog uzora u smislu slobodne fantazije i modernog kompozitorskog pristupa baletu, kao i savršeno razumijevanje kompozitora i koreografa. (Lujo Šafranek-Kavić, Obzor, 18. lipnja 1924.). Temperament i polet, vedri humor u bojama licitara, radosni ushit završnog kola dizao je publiku diljem (i za vrijeme obje) Jugoslavije, ali i Europe na noge. „Samo kolo sastavljeno iz mnogo narodnih motiva kolâ iz različitih krajeva; autor se nije povodio etnografskim nego čisto muzičko-estetskim momentom (osobito je interesantno ritmički kombiniran poznati motiv pjesme „Naj baba brunda“). (J. Kulundžić, Scena 2024.) Branka Rakić će ga pedesetak godina kasnije nazvati: „vatromet i 'fiesta' našeg podneblja“, „koliko smjerni toliko i uspješni, ambasador našeg baleta“, djelo koje je „u maštovitim koreografijama dobivalo dimenziju apoteoze od koje su gledališta u ushićenom zanosu, uz burne aplauze, iskazivala svoje zadovoljstvo“ (Odjek, Sarajevo, 1.-15. VI 1977.)
  
  Tako je Licitarsko srce „zablistalo nečim novim i nepatvorenim“ (M. Bezjak, Prolog 41,42, 1979.) i započelo uspješni kazališni život. Beogradskoj publici i kritici se tijekom gostovanja balet toliko svidio da su i Baranović i Froman „prebačeni“ u jugoslavensku prijestolnicu gdje je Baranović bio dirigent, a Margarita je dvije sezone vodila beogradski Balet, i gdje je, u prvoj premijernoj večeri, prenijela zagrebačko Licitarsko srce (1927.).
  
  Na Plesnoj olimpijadi (Tanzweltspiele) održanoj u Berlinu 1936. hrvatska plesna reprezentacija je doživjela veliki trijumf i priznanje. U konkurenciji kazališnih baleta Licitarsko srce je osvojilo 2. mjesto; dobili su niz poziva za međunarodna gostovanje, a u Zagrebu im je priređen veliki i svečani doček. (Onako, kao za uspješne sportaše.)
  
  Balet je tijekom 20. stoljeća postavljan na većini jugoslavenskih baletnih scena, a obišao je i dosta svijeta. U HNK-u u Zagrebu balet su, nakon i uz Margaritu Froman, postavljali Franjo Horvat (1953. i 1984.), Zvonimir Reljić (1966. i onda 1968. u Rijeci), Branko Marković (1975.), ali veći je broj koreografa koji su se okušali na Baranovićevoj glazbi, poput Slavka Pervana u Sarajevu ili Dimitrija Parlića u Beogradu, tražeći svoju interpretaciju, i mjesto u kontekstu suvremene baletne scene.
  
  Također je i zanimljiv popis likovnih umjetnika koji su bitno utjecali na vizualni doživljaj Baleta. Nakon Vanke, u Zagrebu su se scenografski okušali i Antun Augustinčić, Zlatko Bourek, Ivan Rabuzin i Edo Murtić. Vanka i Bourek su kreirali i kostime, dok su drugi scenografi našli podršku u kostimografkinjama: Heleni Uhlik-Horvat, Ingi Kostinčer-Bregovac i Ingrid Begović.
  
  Veliki se broj zagrebačkih balerina nakon Mie Čorak, i plesača nakon Kokića okušao u ulogama, od „malih“ i „velikih“ srca i licitarskih likova do protagonista, Djevojke i Mladića, i zanimljivo je pratiti njihov razvoj, kao i liniju preuzimanja pozicije koreografa.
  
  Licitarsko srce je posljednji put postavljeno u Zagrebu 1998. u koreografiji Svebora Sečaka za njegovu Baletnu trupu Croatia u kojoj su nastupali plesači zagrebačkog Baleta. Sečak je u svrhu promoviranja baletne umjetnosti izvan kazališnih centara, napravio komornu „mobilnu, ekonomičnu i prilagodljivu predstavu za scene različitih veličina i tehničkih mogućnosti“ (S. Sečak, programski tekst) s devetero plesača, dvoje pjevača i pijanistom, te malom i spretnom scenografijom Dinke Jeričević. Predstavu je obnovio u HNK-u u Osijeku 2005. u jednom od brojnih pokušaja uspostavljanja osječkog Baleta. I tu je točka. Da li zauvijek?
  
  Obilježavanje stote obljetnice baleta Licitarsko srce otvara mnoge teme i podsjeća na povijesne prijepore oko ovog tzv. folklornog baleta, kao manje vrijednog, zastarjelog, odnosno obilježenog povijesnim teretom idealnog rješenja za ansamble slabije baletne tehnike. Pa se već od neoklasičnih uzora, a pogotovo s razvojem i internacionalizacijom baletnih ansambala moćnih plesačkih potencijala, ne vidi potreba za njegovom obnovom. Možda se i odustalo nakon više pokušaja „rušenja fromanovske koncepcije Licitarskog srca potpunim negiranjem njegovog ranijeg stila, radosnog koreografskog i scenografskog kolorita i plesne raspjevanosti, zamjenjujući ih racionalizovanom klasikom“ koji, prema mišljenju Branke Rakić (Jugoslavenska baletna scena, 1982: 172-175) nisu iznjedrili neku novu umjetničku vrijednost, a izgubili su suštinu ovog Baleta, narodnu potku izražajnosti, eforta i ritma, humor i šarm. S druge strane da li to znači da Licitarsko srce valja čuvati kao „staru razglednicu u što autentičnijem obliku” kako smatra Tuga Tarle (OKO, br. 311, 1984.) pitajući se: „U čemu je još vrijednost Licitarskog srca za današnjeg gledaoca, ako ne u tome da održava uspomenu na prve stvaralačke uspone našeg baleta?“
  
  Svakako, radujemo se umjetničko-znanstvenom skupu koji će se održati sredinom listopada u HNK-u u Zagrebu na temu stote obljetnice baleta Licitarsko srce. Prilika je to za zajednički fokusirani osvrt unutar povijesnog korpusa hrvatskog baleta, sabiranje znanja i sjećanja, ali i promišljanje teme nacionalnog baleta kao baleta usidrenog u tradicionalnoj baštini.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 24. srpnja 2024. 
  
   P.S. Prije nekoliko dana na kraju Gala koncerta Slavenska Prix u HNK-u u Zagrebu sudionicima Međunarodnog natjecanja Mia Čorak Slavenska podijeljena su priznanja, nagrade i – licitarska srca.

Piše:

Maja
Đurinović