Španjolski folklor za gruzijsku žestinu
Hrvatsko narodno kazalište Split: Aleksandar Krein, Laurencia, kor. Vakthang Čabukiani, uprizorenje Nina Ananiašvili
-
Moderni balet prve polovine 20. stoljeća kretao se mnogim smjerovima koristeći različite tematike. Jedan od pravaca je i ruska postmodernistička avangarda koja je imala strogi zadatak zacrtati put umjetnosti i propisivala samo poželjne i politički propisane teme. U samom uzletu Oktobarske revolucije 1919. je u Kijevu izvedena drama Lopea de Vege Fuente Ovejuna u režiji Kotea Marjanišvilija koja je reprizirana čak 42 dana za redom. Revolucionarna tema seljačke revolucije iz 15. stoljeća dobro je došla mladoj državi da pokaže kako je došao kraj svim nasilnicima te da je oduvijek revolucija bila vrlo potrebno i jedino pravo rješenje. Jedna od kasnijih verzija dramskog uprizorenja prikazana je i u Gruziji i tada je privukla pozornost plesača i koreografa Vakthanga Čabukiania. Zanimljivo je napomenuti da je koreodrama tada bila najprihvatljiviji, ako ne i jedini format suvremenog baleta u Sovjetskom Savezu. U tom kontekstu 1939. nastaje i Laurencia, spoj dramskog kazališta herojske tematike, klasičnog baleta i karakternih plesova. Socrealizam posjeduje preveliku deskriptivnost, naglašava fizičku snagu, inzistira na monumentalnosti i grandioznosti, a preočita poruka zna biti banalna i gubi na vjerodostojnosti. Zanimljivo je donekle uočiti te značajke i u ovom, u Sovjetskom Savezu vrlo popularnom baletu u kojem u originalnoj verziji sudjeluje dvjesto izvođača. Danas ga osim kao uzbudljiv i zanimljiv balet, promatramo i kao primjer razdoblja u kojem je nastao.
Balet Laurencia praizveden je 22. ožujka 1939. u Kirovu (tada Državno akademsko kazalište opere baleta Kirov, danas ponovno Marijinski teatar) – istog datuma, 85 godina kasnije održana je i hrvatska premijera u Splitu – zatim u Tbilisiju 1948. i 1979., u Moskvi 1956. Osim što je koreografirao, naslovnu ulogu osim u posljednjem uprizorenju, igrao je sam autor. Njegove partnerice svjetskog glasa bile su Natalija Dudinskaja, Vera Tsignadze te Maja Pliseckaja u Boljšoj teatru koja je tvrdila da je „početak Sovjetskog baleta označilo Čabukijanijevo stvaralaštvo“ (citat iz knjižice).
Na inicijativu Nine Ananiašvili, umjetničke ravnateljice gruzijskog Državnog baleta, bivše učenice samog Čabukiania, Laurencia je obnovljena u Tbilisiju 2007., da bi sedam godina kasnije ova poznata baletna diva u Minsku postavila novu koreografsku verziju koja je najvjernija Čabukanijevu originalu. Za potrebe postavljanja baleta konzultiralo se sa živućim plesačima koji su zajedno s koreografom nastupali u baletu. Upravo ta varijanta je uprizorena na splitskoj pozornici.
Nina Ananiašvili (razgovor s umjetnicom pročitajte ovdje ) umjetnica je bogate karijere, koju je Daily Telegraph proglasio jednom od dvanaest najvećih balerina svih vremena, a američki časopis Dance Magazine 2002. plesačicom godine. Sedamnaest godina bila je prvakinja baleta Boljšoj teatra u Moskvi gdje je odigrala sve repertoarne klasične baletne uloge, sudjelovala je u radu renomiranih američkih, azijskih i europskih baletnih kuća. Od 2004. je umjetnička direktorica u Opernom i baletnom kazalištu Z. Paliašvili u Tbilisiju i prvakinja u Državnoj koreografskoj školi V. Čabukiani gdje bilježi sjajne rezultate. Dobitnica je mnogobrojnih priznanja i nagrada za svoje umjetničke dosege diljem svijeta. U Split je stigla na poziv ravnatelja splitskog Baleta Pedra Carneira, koji je do lipnja prošle godine u Tbilisiju radio kao menadžer kompanije i baletni majstor Državnog baleta te najbliži suradnik Nine Ananiašvili. Balet Laurencia se smatra plesnim djelom koje je zaštitni znak i glavni naslov u Tbilisiju. Koreografkinja je prije tri mjeseca započela rad sa splitskim baletnim ansamblom, njezini asistenti su nastavili, da bi posljednjih desetak dana prije premijere ponovno došla, dotjerala i zaokružila rad na predstavi.
Gruzijski koreograf Vakthang Čabukiani prepoznat je na Istoku ali, kako navodi Nina Ananiašvili, nedovoljno je priznat i poznat na Zapadu. Zbog svojih naprednih pogleda i doprinosa baletnoj umjetnost prepoznat je u plesnoj zajednici ne samo kao veliki plesač, nego i kao inovator u kanonskom svijetu klasične baletne estetike. Kreirao je novi koreografski jezik, specifični spoj narodnog i klasičnog plesa, a potpuno je reformirao ulogu plesača u predstavama, posebno promovirajući ideju herojskog plesa što je ostalo trajnom baštinom klasičnog baletnog repertoara kakvog danas poznajemo. Kao reformator klasičnog baleta istaknuo je ulogu i važnost plesača koji nisu više služili samo kao podrška balerinama, a njihove varijacije i uloge napravio je ravnopravnim balerinama, naglašava Nina Ananiašvili. Čabukiani je poznat po autorstvu koreografija nekoliko najpoznatijih muških varijacija klasičnog baletnog repertoara, primjerice u Le Corsaireu, La Bayadère i Labuđem jezeru.
Čitav balet Laurencia kojeg je Čabukiani radio u suradnji sa skladateljem Aleksandrom Kreinom, podređen je španjolskoj folklornoj poetici tako da mnoge figure, skokovi i okreti u sebi sadrže osobine stila karakternih plesova. Zanimljivo je gledati solisticu, Engleskinju Josephine Mansfield koja u plesnim varijacijama koristi npr. varijacije grand jetea u okretu ili bez sa zatvorenim koljenom nazad i stopalom prema gore, da bi kasnije u drugoj varijaciji isti taj skok izvela besprijekorno u maniri zakonitosti klasične baletne tehnike. Takvi su i brojni, posebno muški pirouette. Čabukiani je baletnu tehniku transformirao i prilagodio španjolskim nacionalnim plesovima. Brojne scene u kojima sudjeluju razigrane djevojke u karakternim cipelama, muškarci koji plešu flamenco, korištenje kastanjeta i pljeskanja na sceni, karakteristično španjolsko držanje ruku i tijela, veliki i nagli port de bras prema nazad, koketiranje i zavođenje, odlika su vatrenih i strasnih plesača andaluzijskog podneblja. Nije dovoljno samo jednom napomenuti da je glasovita ruska baletna tehnika u cijelosti podređena španjolskim karakternim plesovima.
Španjolski dramatičar, poeta i novelist s kraja 16. i početka 17. stoljeća Lope de Vega, napisao je dramu po istinitom događaju o seljačkoj revoluciji iz 15. stoljeća koja se dogodila u selu Fuente Ovejuna (Ovčji izvor). Seljani su se pobuniti protiv tiranije zapovjednika i vlasnika sela Fernanda Gomeza de Guzmana koji je na izuzetno grub i nepravedan način maltretirao seljake, a posebno obezvređivao i napastovao njihove žene. Mladi Frondoso zaljubljen je u seosku djevojku Laurenciju, kćer starješine naselja koju Guzman pokušava pridobiti za sebe. Romantičnoj ljubavi dodaje se i klasni moment, a kasnije i tema ženskih prava koja i pokreće cijelu lavinu događanja. Zapovjednik se pokušava osvetiti zbog Laurencijinog odbijanja, a ona hrabro potiče stanovnike na pobunu. Unatoč naporima da se mladi par razdvoji, oni se odluče vjenčati što dodatno izaziva vlastelinov bijes. Traženje prava korištenja prve bračne noći razbjesnilo je narod, a u tome prednjače žene. Frondoso preuzima zapovjedništvo i pobunjenici pobjeđuju vojsku zaklinjući se braniti svoju slobodu i dostojanstvo. Elementi revolucionarne drame protkani ljubavnom pričom dvoje mladih i njihovih prijatelja tvore plodno tlo za prikaz kreativnosti koreografa i tehničkih dostignuća plesača.
Osim Laurencije i njezinog partnera, glavni junak predstave je kolektiv. Velik dio baleta posvećen je masovnim scenama koje su filigranski iskoreografirane i majstorski izbrušene. Upravo su te scene najsnažniji dio predstave. Ples Cigana, strastven i raskošan u kome djevojke sa puštenim kosama snažnim pokretima zavode publiku i osvajaju čitavu pozornicu, ples seljana s kastanjetama, jedinstven, strog, precizan i vatren. Bogata i razrađena mizanscena vrlo prirodno proizlazi iz temperamentnih dramskih događanja na sceni. Zanosan i veličanstven prizor vjenčanja gdje se još jednom redaju varijacije solista, njihova sola i pas de deuxi, plesovi djevojaka i momaka, naglo se prekida upadom vojnika, da bi nedugo zatim dramskom radnjom kulminira scena bijesnih pobunjenika koji napadaju dvorac, junački se bore da bi jednostavnim, unisonim, herojskim i snažnim pokretima uz prigodno oružje u vidu vila i štapova, te uz ritam bubnjeva, izborili svoju slobodu. Efektna završnica slika je vremena u kojem je balet nastao. Obilježje cijele predstave jest mnoštvo nedvojbeno jasne mimike i gestikulacije, dok se na kraju pojačava dojam pobjede i slavlja dodatnom patetikom u vidu konstantno podignutih ruku u vis kao simbolu pobjede i slavlja.
Balet se sastoji od dva čina koji su podijeljeni na sveukupno pet slika. Izmjenjuje se scenografija seoskog trga sa zdencem gdje se pere odjeća, slika andaluzijskog krajolika, tvrđave sa zatvorom, vrlo funkcionalno na dobrobit dinamike koristi se više razina u vidu mostova i zidina dvorca. Osim bogate i uvjerljive scenografije Ozrena Bakotića, raskošna i ujednačena kostimografija Maje Peruzović doprinijela je jedinstvu cjelovite slike predstave.
Laurencia i Frondoso, engleska balerina Josephine Mansfield i ukrajinski baletan Valerij Ljubenko su usklađeni partneri, vrlo korektni i čisti u svom umjetničkom izrazu. Drugi ljubavni par iskričavog i eksplozivnog karaktera, svirač Mengo (Takafumi Tamagawa) i njegova djevojka sa žutom ružom Pascula (Ami Inoue), djeluju nepogrešivo na sceni te su osvojili pozornicu i srca publike. Matea Milas kao Jacinta vrlo je dramatična i uvjerljiva u svojoj boli kada na vjenčanju, obeščašćena i raščupana upada na pozornicu. Cijeli ansambl je vrlo dobro odradio glumački i pantomimski dio dramske radnje koja čini vrlo važnu stavku ovoga baleta. Na pozornici je uočljiv vrlo precizan i dosljedan rad s baletnim ansamblom čiji je scenski izraz ekspresivan i jasan u čemu prednjači starija generacija dugogodišnjih plesnih majstora: braća Dimache, Igor Gluškov, Daniel Jagar, Askhatbek Yusupzhanov. Orkestom HNK-a Split dirigirao je gost iz Gruzije Levan Jagaev, koji redovito surađuje s raznim orkestrima i renomiranim svjetskim glazbenicima.
Nabrojila sam više manje sve što ovo baletno djelo sadrži, a mislim da treba naglasiti i ono čega nema. Naime, gotovo da ne postoji klasična baletna predstava koja u sebi ne utjelovljuje nadnaravna bića, mistične scenske metafore, nadrealan san, bajku ili tradicionalnu predaju. Uglavnom taj nivo lirske fantazije i bajkovitosti koji odgovara profinjenom prikazu i slikovitosti klasične baletne poetike se očekuje i na njega smo kroz stoljeća navikli. Zbog toga je, kroz vizuru klasičnog baletnog vokabulara kao forme nastale u aristokratskom društvu svestrano podržane građanskom zajednicom u Europi i svijetu, malo neobično gledati hiperrealistički, u stvari socrealistički prikaz teme, u kojem je nesumnjivo namjeran utjecaj španjolskog folklora – koji je po temperamentu vrlo sličan gruzijskoj eksplozivnoj žestini. Uz tu paralelu ovaj balet i tematski i izvedbeno predstavlja povratak socrealističkoj drami u kojoj pokret većim dijelom služi značenju. Vjerojatno je upravo nedostatak gore navedenog fantastičnog, profinjenog klasično baletnog aspekta razlog težeg prihvaćanja ovog baleta na Zapadu.
© Sanja Petrovski, BALETI.hr, 20. travnja 2024.
Laurencia
koreograf Vakhtang Čabukiani
uprizorenje i nova koreografska verzija Nina Ananiašvili
glazba Aleksandar Krein
dirigent Levan Jagaev
asistentica koreografkinje Ekaterina Šavliašvili, baletni majstori Albina Rahmatullina, Ivan Boiko, kostimografkinja Maja Peruzović, scenograf Ozren Bakotić, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Petar Ivanišević
izvode: Josephine Mansfield / Valerie Lin (Laurencia), Valerij Ljubenko / Danil Podruško / Emanuele Sardo (Frondoso), Takafumi Tamagawa / Matteo Valente / Leonardo Souza (Mengo), Ami Inoue / Irene Tomassetti (Pascuala), Matea Milas / Ania Bartkowski / Rimi Mizuoka (Jacinta), Rimi Mizuoka / Matea Milas, Tiri Berge, Arisa Hirono, Irene Tomassetti / Ami Inoue (Četiri prijateljice), Benjamin Cockwell, Jake Milston, Leonardo Souza, Matteo Valente / Takafumi Tamagaw (Četiri prijatelja), Igor Gluškov (Zapovjednik), Romulus Dimache (Flores (vojnik)), Remus Dimache (Ortuño (vojnik)), Daniel Jagar (Esteban (otac)), Askhatbek Yusupzhanov (Juan (otac)), Sanja Bikić, Svjetlana Dimache, Maja Lončar, Gita Šaravanja, Lara Gablinger, Alessandra Lenci, Jelizaveta Nadenenko, Nikol Marčić (Lirski ples), Monica Dinoni, Anastasiia Boiko, Urara Onomata / Ajla Yusupzhanova (Jota djevojke), Kristoffer Nyman, Marco Carrer, Jody Bet (Jota dječaci), Blanka Gabelić, Tea Jelić, Kristina Burić (Tri dame), Lana Katić, Rita Malenica, Eva Munivrana, Petra Vuković / Ema Ercegovac, Gabriela Nižić, Nina Stupalo, Petra Tadić (Djeca), Marin Bošković, Stjepan Čuljak, Andro Petric, Duje Reić, Viktor Đirlić Lunić, Marko Kusanović (Vojnici), Josephine Mansfield, Valerij Ljubenko, Ami Inoue, Takafumi Tamagawa, Matea Milas, Jake Milston / Danil Podhruško, Ami Inoue, Matteo Valente, Ania Bartkowski, Jake Milston / Valerie Lin, Emanuele Sardo, Irene Tomassetti, Takafumi Tamagawa, Rimi Mizuoka, Matteo Valente (Pas d'action), Rimi Mizuoka, Arisa Hirono, Irene Tomassetti / Matea Milas, Ami Inoue (Ciganin solo), Ania Bartkowski, Matea Milas (Tri prijateljice), Benjamin Cockwell / Takafumi Tamagawa, Sanja Bikić, Svjetlana Dimache, Maja Lončar, Gita Šaravanja, Lara Gablinger, Alessandra Lenci, Nikol Marčić, Tea Rušin (Ciganin i Ciganke), Danil Podhruško / Valerij Ljubenko (Dječak s kastanjetama solo), Jelizaveta Nadenenko (Djevojka s kastanjetama solo), Monica Dinoni, Ajla Yusupzhanova, Urara Onomata, Anastasiia Boiko, Tiri Berge (Djevojke s kastanjetama), Kristoffer Nyman, Marco Carrer, Jody Bet, Leonardo Souza, Matteo Valente / Benjamin Cockwell / Jake Milston (Dječaci s katanjetama)
Piše:
Sanja Petrovski