Baleti.hr

Od Jele do Snježne kraljice

Uz praizvedbu baleta Snježne kraljice Davora Bobića u HNK-u u Osijeku

• Najvažniji, ujedno i najplodniji hrvatski skladatelji baleta pripadaju dalekoj baštini i već pomalo iščezavaju u zaboravu prošlosti. Najpoznatiji i najviše izvođeni hrvatski balet Đavo u selu u Zagrebu nije na repertoaru od 2007., a njegove posljednje izvedbe bile su 2015. godine u Splitu. Iako žalosti i beskrajno razočarava, nimalo ne čudi izostanak svakog zanimanja za to djelo u sveopćoj očaranosti globalizacijom baletne umjetnosti koja je, eto, i nas bespovratno zahvatila. Umjesto da inozemnim umjetnicima koje dovodimo na čelo naših baletnih ansambala ukažemo na vrijednosti naše baštine i naš kulturni identitet, sami smo sve pomeli sa scene kako bismo napravili mjesta za globalne trendove. Tko više, čak i u stručnijoj glazbenoj javnosti zna ili mari za balete Frana Lhotke (1883.-1962.), Krešimira Baranovića (1894.-1975.), Borisa Papandopula (1906.-1991.) ili Brune Bjelinskog (1909.-1992.). Doduše, postoji osoba koja mari za Papandopula: to je muzikolog Davor Merkaš koji neumorno traga za njegovim djelima, pa tako i baletima, ali da ih najelementarnije spasi, da se sačuvaju barem rukopisi njihovih partitura.
  
  
  
  
  Zato praizvedba baleta Snježna kraljica Davora Bobića u Osijeku, kao narudžba nove baletne glazbe, djeluje poput svojevrsnog čuda jer se za tako nešto morala stvoriti mnogo veća sinergija od uobičajne. (vidi: Toplina plesa svih izvođača, ovdje). Ne može se reći da u posljednjih dvadesetak godina nije bilo novih hrvatskih baleta. Muzički biennale Zagreb zaslužan je za dio njih. Pritom ne mislimo na glazbene kolaže, kompilacije i montaže raznih postojećih glazbi na temelju kojih se stvara pokret što prevladava u baletnoj praksi. Godine 2005. praizveden je Tramvaj zvan čežnja Mladena Tarbuka (1962.), u koreografiji Dinka Bogdanića. Tarbuk se koristio zvučnim fenomenima koji potječu iz dramskog izvornika Tennesseeja Williamsa. Glazba s radija, prolazak vlaka, šum kiše i slični efekti elektronski su obrađeni kao sastavni dio glazbene partiture, kao dio ugođaja ili psihološke motivacije. U instrumentaciji su najistaknutiju ulogu imali glasovir, sopransaksofon i altsaksofon. Svekolikim ugođajem i karakterom glazbe Tarbuk je primjereno ocrtao tamne krugove uma glavne junakinje Blanche DuBois. Njegova je glazba opora, ali plesna i odgovara zahtjevima kazališne plesne scene. Elektronsku obradu zvuka i strogu režiju tona načinio mu je Frano Đurović.
  
  Nekoliko godina poslije, 2009., Anita Andreis svojim je skladateljskim intervencijama u Tišini mog šuma koreografa Lea Mujića (vidi ovdje) povezala glazbene stilove Mozarta, Vitalija, Debussyja i Schuberta u konglomerat plesnih slika.
  
  Samouki makedonski skladatelj Marjan Nećak (1976.) autor je glazbe za šezdesetak kazališnih predstava i filmova koja nosi snažne elemente prepoznatljivosti u etno melodici i ritmici s jugoistoka Europe, po potrebi uz ritmove tanga i valcera. On dobro poznaje zakonitosti glazbe za kazalište. U baletnoj predstavi Danse macabre koreografa Staše Zurovca iz 2008. (vidi ovdje), makedonski glazbeni idiom, melodika i nepravilna ritmika bili su decentno prisutni, dok je blagi orijentalni prizvuk davao ozračje mističnosti i tajnovitosti u prikazu misterija smrti. U također Zurovčevu Diskretnom šarmu buržoazije, 2011. (vidi ovdje) , ovladao je sastavom cjelovitoga simfonijskog orkestra s istaknutom dionicom udaraljki i vokalnim solistima. U toj ritmičnoj glazbi osjećalo se nešto od glazbenog idioma Kurta Weilla, ali i od Toma Waitsa s kojim je Staša Zurovac počeo koreografsku karijeru. Godine 2015. uslijedio je i njihov balet Modrobradi (vidi ovdje). Nečak je i autor glazbe za najnoviju praizvedbu Baleta HNK-a u Zagrebu (15. ožujka) Light through the fingers koreografa Massimiliana Volpinija.
  
  
  
  Muzički biennale Zagreb 2011. predstavio je psihološki balet o napetostima, strahu i agresiji Zovem se Nitko Frane Đurovića (1971.), u koreografiji današnjeg ravnatelja Baleta HNK-a u Zagrebu Massimiliana Volpinija (vidi ovdje) i Air Krešimira Seletkovića (1974.), u koreografiji Martina Müllera (vidi ovdje). Đurović je uspio izraziti neugodnu pulsaciju straha i klaustrofobičnost uznemirene psihe, a Seletković je spojio elektroničku s komorno-orkestralnom glazbom.
  
  
  
  
  Suvremenijih suzvučja iste godine nije manjkalo ni izvan Biennala, u Brezi Veseljka Barešića (1954.), u Kazalištu Komedija u koreografiji Dinka Bogdanića, u osebujnu spoju s mjuzikalskim idiomom, pjevanim dionicama i narodnim motivima, uz neodoljivi hibrid, broj Turopoljski tango. Skladatelj je motive za svoju Brezu (vidi ovdje) našao u istoimenom filmu Ante Babaje, ali je ekstrahirao lik Janice i uzdigao ga na simboličku razinu.
  
  Muzički biennale Zagreb potaknuo je 2013. koprodukciju s Baletom SNG-a u Mariboru. Komorni balet Nychthemeron Sande Majurec (1971.) za komorni vokalno-instrumentalni ansambl, koroegrafirao je Staša Zurovac. Predstava je postavljena u Mariboru, a zatim je gostovala na Biennalu.
  
  Muzički biennale 2015. donio je, u koprodukciji sa zagrebačkim HNK-om, dvodjelnu predstavu Kraljevi bogova koreografa Pascala Touzeaua (vidi ovdje) koja je otvorila pitanje plesnosti glazbe. Pritom je drugi dio, Mehanizam sebičnoga gena skladateljice Ivane Kiš (1979.), zbog ritmičnijeg protoka glazbe, bio tek nešto bolji od prvog dijela predstave Kompleksna poezija skladatelja Tomislava Olivera (1987.).
  
  Kao kuriozitet se čini slučaj baleta Dama s kamelijama koreografa Dereka Deanea, iz 2008. (vidi ovdje), za koji je zagrebački HNK-a naručio izvornu glazbu od američkog skladatelja Carla Davisa (1936.-2023.). Zbog njezine površne dopadljivosti izostala je potresnost priče o Marguerite Gautier. Zato su na praizvedbi povici bu upućeni skladatelju bili opravdani.
  
  
  
  
  U modernim baletnim predstavama ne nedostaje elektroničke glazbe. Primjerice, u Plamtećoj vodi koreografa Adonisa Foniadakisa (vidi ovdje) jednolična se glazba Juliena Tarridea (1979.) u drugom dijelu pretvara u techno ritam, u jednom trenutku potresne jačine, da bi na kraju donijela smiraj. I balet Čipka koreografkinje Maše Kolar, na glazbu Tene Novak Vincek (1986.), iz 2020. godine (vidi ovdje), temelji se na elektroničkoj glazbi. Balet Heroj je umoran skladatelja Frane Đurovića i koreografa Giuseppea Spote, u kojem „Đurovićeva elektronska glazba otvara prostore svemira‟, praizveden je 2019. na Biennalu, a zatim je izvođen u Rijeci. U baletnoj jednočinki Adam i Eva, iz 2023., koreografkinja Maša Kolar i skladatelj Višeslav Laboš (1978.) „iznijeli su na scenu novi, pomaknuti plesni prijevod dramskog teksta‟ Miroslava Krleže (vidi ovdje).
  
  More je oduvijek bilo nadahnjujuće za skladatelje i zahvalno za tonsko slikanje. Glazba Tamare Obrovac (1962.) za balet Apoksiomen (2017.) koreografa Claudija Bernarda (vidi ovdje) pridonijela je odgovarajućem ugođaju djela, naznačavajući grčki melos i antički arhetipski zvuk. Ritmovi su ponekad poprimili domorodački stil, a elektroničku glazbu kao dodatnu poveznicu skladao je Yves de Mey.
  
  Vraćajući se s ovih prisjećanja – o izvorno skladanim glazbama za nove balete na hrvatskim kazališnim pozornicama u posljednjih dvadesetak godina – na najnoviju osječku praizvedbu, susrećemo se s jednim od protagonista neuobičajne sinergije koja je dovela do Snježne kraljice, skladateljem Davorom Bobićem (1968.). Godine 2007. Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO prvi je put, prilagođavajući svoje djelovanje suvremenim trendovima, u repertoar uvrstio Bobićev folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinićka u koreografiji Dinka Bogdanića. Stvorio je složenu partituru u kojoj je ciljano vodio računa o Ladovim izvedbenim specifičnostima, s dobrom mjerom primjene narodnog melosa, držeći se više ugođaja legende negoli iskazom njezine drame.
  
  Rođen u Varaždinu, Davor Bobić profesionalnu aktivnost dijeli između rodnoga grada, u kojemu je od 2006. ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, i Osijeka u kojemu djeluje kao profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu. Kompoziciju je diplomirao na Konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski u Kijevu. Tijekom rada na Glazbenoj školi u Varaždinu prvi je, sredinom 1990-ih, u Hrvatskoj pokrenuo skladateljsku klasu za osnovnu i srednju školu, a na Osječkoj je Akademiji povećao broj studijskih programa (klavir, kompozicija, teorija glazbe, gitara, muzikoterapija) i uveo novi studij tambure. Sklada orkestralna i komorna djela, skladbe za solo instrumente i za koncertnu harmoniku koju je također diplomirao u Kijevu. Piše i vokalno–instrumentalna i vokalna djela, solo–pjesme i zborske skladbe; scenska djela, scensku glazbu i razne obradbe, sve u rasponu od najvećih izvođačkih ansambla do solističkih. Prošle je akademske godine bio rezidencijalni skladatelj na Sveučilištu Wisconsin of River Falls u Sjedinjenim Državama, kao prvi inozemni skladatelj u povijesti tog sveučilišta. Rezidencijalni je skladatelj Dubrovačkog simfonijskog orkestra i ima status rezidencijalnog skladatelja HNK-a u Osijeku za pisanje baleta u razdoblju od 2023. do 2027. godine, što će svakako pridonijeti skretanju fokusa na taj grad i usmjeravanju pozornosti na rješavanje problema formalne uspostave i institucionalizacije njegova baletnog ansambla.
  
  U Osijeku je 1954. praizveden balet Balada Dragutina Savina (1915.-1996.), u koreografiji Stjepana Suhija; godine 1959. Jesenja ljubav Vladimira Knežića, također u koreografiji Stjepana Suhija; i 1963. Nadigravanje Dragutina Savina, u koreografiji Argene Savin.
  
  Prisjetimo se da je prvi hrvatski balet Jela, praizveden u Zagrebu 1898. godine, za intendanture Stjepana pl. Miletića, skladao Bela Adamović Čepinski (Čepin, 1856. – Osijek, 1934.). U Beču je završio studij agronomije te učio klavir i kompoziciju. Od 1897. do 1908. bio je narodni zastupnik, a zatim se bavio poljoprivredom. Uz Jelu je napisao četrdesetak solo-pjesama, djelomično na vlastite stihove i nekoliko orkestralnih skladbi (vidi ovdje). Ako se doista ostvari njegova izvedba sljedeće godine u Osijeku, kao što najavljuje voditelj osječkog baletnog ansambla Vuk Ognjenović, onda se taj grad bez institucionalnog baletnog ansambla doista više ne može ignorirati.
  
  © Davor Schopf, BALETI.hr, 15. ožujka 2024.

Piše:

Davor
Schopf