Baleti.hr

Inovativan koreografski opus „sestre slavnog brata“

Smjelost i svježina Bronislave Nižinske

• Pri spomenu prezimena Nižinski većina poklonika baletne umjetnosti pomislit će na Vaclava Nižinskog, slavnog plesača i koreografa neobično uspješne, burne i kratke karijere te tragičnog kraja, dok je njegova sestra, također baletna umjetnica Bronislava Nižinska, manje poznata. Iako su njezine koreografske zasluge iznimno značajne, komentari o njoj uvijek počinju rečenicom: „sestra slavnog brata Vaclava“. Bronislava i Vaclav potječu iz obitelji plesnih umjetnika poljskog porijekla, majke Eleonore Berdi i oca Tomasa (ruski Foma) Nižinskog koji su, radeći u putujućim kazališnim grupama, djecu od ranih dana učili ono što su sami znali, plesne korake, vjerujući da će si tim umijećem osigurati posao i budućnost. Brak se nakon mnogih životnih poteškoća i očeve izrazite naklonosti prema mladim balerinama raspao, te se majka preselila u Sankt Petersburg gdje je u krugovima baletnih umjetnika imala nekoliko prijatelja na čiju je pomoć mogla računati.
  
  Vaclav Fominov Nižinski rođen u Kijevu, 12. ožujka 1889. i dvije godine stariji od sestre, prvi se upisao u Carsku školu baleta u Sankt Peterburgu gdje će ubrzo postati jedan od najboljih učenika koji će još za vrijeme školovanja nastupati u Marijinskom teatru u zapaženim ulogama. Drugi sin u obitelji, Stanislav koji je već u djetinjstvu pokazivao mentalne teškoće, umro je za vrijeme revolucije u Petersburgu, u nesretnom slučaju požara u sanatoriju u kojem se liječio. Bronislava Fominina Nižinska rođena je 8. siječnja 1891. u Minsku, Bjelorusija. Carsku školu baleta završila je 1908. godine, a predavači su joj bili Enrico Cecchetti i Mihail Fokin. Po završetku škole angažirana je u Marijinskom teatru gdje je brat Vaclav bio već partner slavnim balerinama Matildi Kšesinskoj, Ani Pavlovoj i Olgi Preobraženskoj.
  
  Unatoč vrlo dobroj tehnici Bronislava je morala proći cijeli put uspona od ansambla do malih solo uloga, no poteškoće su ubrzo započele. Talent i popularnost Vaclava izazvala je naravno ljubomoru kod starijih plesača, osobito kod Nikolaja Legata koji se smatrao jedinstvenim partnerom slavne Matilde Kšesinske, a već se bavio i pedagoškim radom koji je Vaclav otvoreno kritizirao nazivajući ga „dosadnim vježbama“, što je bilo dovoljno da stekne doživotnog neprijatelja. Neprijateljstvo je još poraslo kada je Kšesinska počela nastupati sa Vaclavom. Pritom su u kazališnim i aristokratskim krugovima kojima je Matilda Kšesinska bila bliska, počele kolati glasine o njegovom intimnom životu. Poziv Sergeja Pavloviča Djagiljeva na gostovanje u Pariz samo je pojačao te glasine, no pariški je uspjeh bio ogroman te je povratak u domovinu do koje su stizali francuski hvalospjevi još pojačao interes za njegove nastupe. Pojavljujući se u predstavi Giselle u kostimima u kojima je nastupao u Parizu, odjeven samo u baletni triko bez tada obaveznih dodatnih kratkih hlačica Nižinski je narušio stroga kazališna pravila. Skandal je bio ogroman, komentari kolega ponižavajući i Vaclav je uvrijeđen odlučio napustiti Kazalište.
  
  U svojim sjećanjima, Bronislava piše da je njegovo stanje bilo strašno i da se potpuno otuđio od ljudi mada ni do tada nije ostvario neke bliže kontakte s kolegama iz kazališta; smatrali su ga čudnim. Majka Eleonora Bredi, protivila se takvom potezu ukazujući na benefite koji je ugovor u kazalištu osiguravao, a koji nikako nisu bili zanemarivi. Unatoč svemu Vaclav je ostao pri svojoj odluci. Nakon bratove odluke Bronislava se solidarizirala s njim i također napustila kazalište u kojemu i tako nije bila zadovoljna. Mnogi mladi plesači željeli su promijene u repertoaru tražeći drukčiji pogled na plesnu umjetnost i slijedili ideje Fokina koji je dobro osluškujući povijesna zbivanja razumio da je vrijeme za drugačiji pristup baletu. (više o Fokinu pročitajte ovdje i ovdje)
  
  U isto vrijeme Sergej Djagiljev, veliki poznavalac umjetnosti već je svijetu predstavio operna i likovna djela carske Rusije i naišao na izniman prijem kod europske publike. Nakon odlaska Vaclava i Bronislave iz Marijinskog kazališta odmah ih je pozvao u svoju trupu Ballets Russes čiji se repertoar temeljio na novim djelima specijalno rađenim za Djagiljeva. Koreografije Fokina, kostimi i scenografije Baksta i Benoa, nova glazbena ostvarenja Stravinskog nešto kasnije i Prokofjeva, uz nastupe obožavanih solista kao što je bio Nižinski, donijele su Djagiljevu još veću popularnost. Bronislava koja je bila vrlo nalik na brata, snažnog mišićavog tijela svakako nije bila prvi izbor Djagiljeva koji je volio i angažirao krhke baletne ljepotice, no cijenio je njezinu tehniku, muzikalnost i obrazovanost. Fokin je za nju napravio poseban solo Leptir u kojemu je zablistala njezina tehnika i neobični, kao i kod brata, visoki skokovi. Nastupajući zajedno sa Vaclavom u baletu Petruška u ulozi Balerine donijela je u predstavu, kako je sam Stravinski komentirao „takvu iskrenost i strast, prirodnost dostupnu samo velikim talentima“. Njezine talente rado je komentirao i znameniti Šaljapin u kojega je Bronislava bila iskreno zaljubljena, no on je već bio vezan brakom i mnogobrojnim flertovima te se veza nije ostvarila.
  
  Život plesača u takvoj trupi koja je ovisila o mnogim mecenama, popraćen je stalnim putovanjima iz grada u grad. Djagiljev je vješto iznalazio financijska sredstva, no njegov odnos s Vaclavom je bio postavljen na način koji je plesača držao u poziciji ovisnika kojim je lako upravljati. Djagiljev i Vaclav imali su odnos koji se u to vrijeme nazivao skandaloznim i bilo je potrebno puno truda da se sakrije od javnosti. Bronislava je vrlo dobro znala u kakvom je položaju njezin brat i budno je pazila da on izdrži sve napore i zamke koje su pred njim postojale. Publika ga je obožavala, plesao je puno i iscrpljivao se maksimalno. Početak njegovog koreografskog rada u trupi bilo je djelo Poslijepodne jednog fauna (L'Après-midi d'un Faune) na glazbu Debussyja 1912. godine. Bronislava je bratu pomagala u koreografiji isprobavajući svaki njegov zamišljeni korak i pokret. Isti princip rada ponovili su u stvaranju koreografije Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps) na glazbu Stravinskog. Inovacije koje su se pojavile u tim koreografijama bile su u nekim krugovima dočekane sa zgražanjem, ali mnogi su prepoznali promjenu koja je nadilazila puko plesno umijeće. Radeći s bratom na svakom detalju njegovih genijalnih koreografija, Bronislava je i sama pročišćavala svoje zamisli koje će ostvariti u nadolazećim godinama.
  
  No, Vaclav se iznenada zaljubio u balerinu mađarskog porijekla Romolu de Pulszky i dok je Djagiljev bio odsutan, za vrijeme jednog od mnogih gostovanja, on se oženio. Ta odluka da svoj život uz balet, osmisli i obiteljskom formom koštala ga je otkaza jer Djagiljev nije mogao prihvatiti takvu situaciju. Nižinski se našao u vrlo nezgodnoj financijskoj poziciji, jer do tada u trupi nije primao nikakvu plaću niti honorar, nego je sve njegove troškove i potrebe pokrivao Djagiljev. Nova situacija natjerala ga je da dobro razmisli o sljedećim potezima. Napustio je trupu i pokušao samostalnu karijeru.
  
  Bronislava se ponovno solidarizirala s bratom, i napustila Djagiljeva otvoreno mu zamjerajući njegov sebičan odnos prema Vaclavu. Otišla je 1919. godine u Kijev i tamo osnovala svoju školu baleta želeći učenike pripremiti za buduća Vaclavova koreografska djela. Njegovo Posvećenje proljeća smatrala je genijalnim djelom za koje plesač mora biti potpuno drukčije pripremljen nego za standardne baletne predstave. Revolucija i građanski rat naveliko je harao Rusijom, a od Vaclava su stizale loše vijesti. Njegovo mentalno stanje bilo je sve gore, te je 1921. godine u Beču gdje je boravio sa suprugom Romolom, smješten u bolnicu za duševno oboljele. Bronislava je zajedno s majkom, suprugom, također plesačem Aleksandrom Kočetovskim, i dvoje djece uspjela izaći iz zaraćene zemlje i stići u Beč nadajući se da će bratu njihov dolazak pomoći u ozdravljenju.
  
  Po dolasku u Beč primila je u poziv Djagiljeva da se vrati u trupu kao koreografkinja i baletna majstorica. Djagiljev je uvijek osluškivao i prepoznavao želje publike, te je odlučio u Londonu obnoviti klasični balet Trnoružicu za što su mu bili potrebni poznavatelji tog klasičnog djela. Bronislava je prihvatila poziv, te se sa obitelji uputila u London i surađivala na obnovi. Trebalo je sačuvati ono što je Petipa davno postavio, a što su upravo ona i fokinovci nekada prezirali. U svojim sjećanjima napisala je da je veličinu Petipaove koreografije i režije razumjela tek kada se sama našla u situaciji da predstavu analizira iz pozicije baletnog majstora a ne plesača. Trećem čini dodala je zanimljiv ples nazvan Tri Ivana temeljen na ruskom folkloru. (Taj ples uvrstio je i Waclaw Orlikowski u zagrebačku predstavu Trnoružice.)
  
  Zaredale su koreografije koje je postavila za trupu Djagiljeva, osobito na glazbu Stravinskog, poput baleta Lisac (Le Renard, 1922), te Plavi vlak (Le Train bleu, 1924) na glazbu Dariusa Milhauda. Pazeći na likovnost svojih predstava surađivala je s Picassom i Coco Chanel te postizala sve veće uspjehe. Predstava Svadba poseban je biser je među njezinim djelima koji je preživio do danas. Temeljeći predstavu na priči o starinskoj ruskoj svadbi, drevnim patrijarhalnim obredima kroz koje se vide pripreme nevjeste za veliki događaj, njezin strah i blagoslov roditelja, skladao je Stravinski snažno djelo puno ritmičnog pulsa. Vokalne dijelove solista i zbora pratila su četiri klavira i grupa od šest udaraljki.
  
  Svadba je na svoje uprizorenje čekala gotovo deset godina. Djelo je kompozitor posvetio Djagiljevu, no kada je ponuđeno Nižinskom a zatim Mjasinu, nije naišlo na razumijevanje tih koreografa. Nikada ne odustajući od zamišljenog Djagiljev je na kraju ponudio Bronislavi da se okuša u formi koja nikako nije bila lagana za plesni pokret. Razumijevajući dobro glazbeni tekst Stravinskog ona je ostvarila pokret koji je uz scenografiju i kostimografiju Natalije Gončarove bio daleko od klasičnog, i u svom avangardnom pristupu bio ravnopravan komponiranju Stravinskog. Unatoč želji kompozitora da pjevači i glazbeni instrumenti budu na pozornici što bi svakako bilo efektno, nedostatak prostora dopustio je samo četiri klavira na sceni; svaki u svom uglu. Velika ruska poetesa Marina Cvetajeva vrlo je jasno izrekla svoj dojam o predstavi: „Glazba Stravinskog pamti se ne uhom nego očima.“
  
  Izrazita samostalnost koju je Nižinska posjedovala u odlučivanja nikada se nije svidjela Djagiljevu, te je došlo do sukoba u kojem je Bronislava odlučila prekinuti njihovu suradnju. Kao koreografkinju u trupi zamijenit će ju njezin nekadašnji učenik iz Kijeva, Sergej Lifar, za kojega je Djagiljev imao puno simpatija. Njegove koreografske kvalitete nisu bile osobite, no uskoro će u trupu, 1925. godine doći još jedan petrogradski učenik, Balanchine koji će doista okrenuti novu stranicu koreografskog umijeća u kojoj i danas uživamo.
  
  Bronislava je već imala dovoljno izgrađenu umjetničku karijeru i nije ostala bez posla. Odmah se priključila trupi Ide Rubinstein, vrlo imućne dame, velike ljubiteljice baleta u kojemu je i sama željela učestvovat. Za nju, koja je bila izrazito lijepa žena, Ravel je napisao Bolero a Bronislava načinila koreografiju (1928) po mjeri amaterskog znanja vlasnice trupe. Naravno da je pokret mogao biti vrlo skroman no taj će naslov zablistati nešto kasnije u koreografiji Béjarta i njegove trupe.
  
  Slijedilo je još nekoliko koreografija za Idu Rubinstein: Poljubac vile (Le Baiser de la Fée, 1928) na glazbu Stravinskog te ponovno Ravel s La valse (1929). Nakon toga Bronislava Nižinska odlazi u teatar Colon u Buenos Airesu, nakon čega slijedi veliki broj američkih gradova u kojima će koreografirati ili pedagoški djelovati. U svojoj karijeri napravila je oko šezdeset koreografija koje su bile izrazito uspješne; posljednja je bila balet Romeo i Julija na glazbu Konstantina Lamberta. Ipak, Svadba ostaje njezinim najvećim djelom koje i danas oduševljava svojom smjelošću i svježinom.
  
  Brat Vaclav umro je u 1950. godine u jednoj londonskoj klinici i sahranjen je na groblju u Parizu, Bronislava je umrla 1972. godine u Kaliforniji gdje je i sahranjena. Prije smrti napisala je knjigu Rana sjećanja (Early Memoirs)koja je objavljena posthumno te prevedena i na ruski jezik. Knjiga govori o obitelji, odnosu sa bratom Vaclavom kojemu je sudbina namijenila tako slavan umjetnički put i tako bolan osobni život. Velika imena te epohe smještena su na njezine stranice kao dragocjeno svjedočanstvo o vremenu promjena u stvaranju i razumijevanju plesne umjetnosti, u kojem se ime Bronislave Nižinske snažno ističe kao jedine žene koja je koreografirala u Djagiljevljevoj trupi i uopće rijetke koreografkinje toga vremena čije djelo i danas gledamo s divljenjem i poštovanjem.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 9. veljače 2024.
  

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović