Baleti.hr

Pariz, poslijeratna Meka jugoslavenskih plesača

Svjedočanstvo iz prve ruke

• 
  
  Već su tridesetih godina prošlog stoljeća neki od imućnijih mladih plesača iz naše zemlje odlazili na školovanje u Pariz, kod poznatih baletnih pedagoga, bivših članova trupe Ballets Russes Sergeja Djagiljeva koja je, po smrti Djagiljeva 1929. prestala postojati. Serge Lifar postaje ne samo vrsni plesač u baletu pariške Opere, idol pariške publike nego i nadareni koreograf u vlastitom neoklasičnom stilu. Vrsne balerine, Ljubov Jegorova i Olga Preobraženska otvorile su svoje baletne škole i tako na neki način postale europski centar ruske carske škole u srcu Pariza, dostupan naraštajima učenika iz svih krajeva predratne ali i poslijeratne Europe, do svojih kasnih godina života. Tamo se tridesetih godina našla i naša Mia Čorak Slavenska, Marjeta Belušić i Ines Šilović Ivanišević, dugogodišnja ravnateljica zagrebačke Škole za klasični balet, od 1951. do 1970. (Uz dolazak Margarite Froman 1921. u Zagreb, pokretanje Baletne škole 1949. je najvažniji datum u razvoju baletne umjetnosti u Hrvatskoj, početak sistematskog školovanja budućih naraštaja baletnih plesača.)
  
  Završetak Drugoga svjetskoga rata izazvao je veliko komešanje u umjetničkom svijetu Europe, formiranje novih baletnih kompanija u Parizu, koje su privlačile mlade plesače iz raznih zemalja do tada izoliranih ratnim zbivanjima. Od najpoznatijih imena svoje su trupe osnovali Roland Petit, Janine Charrat, Jean Babilée, Irène Lidova (baletna spisateljica i kritičarka). Neke od tih grupa su nastupale i na našoj poratnoj sceni, a neke su se ugasile, no imena Rolanda Petita i Janine Charrat vrsnih modernih koreografa, upisana su u povijest francuskog baleta.
  
  Prvi od plesača s našeg područja koji je u tom poslijeratnom periodu ostvario veliku svjetsku karijeru, vezan uz imena Lidove i Charrat bio je Milorad Mišković iz Beograda; on je postao međunarodna zvijezda. Od zagrebačkih plesača u trupu Charrat se prvi otisnuo Nenad Lhotka, prvak zagrebačkog Baleta, koji je u to vrijeme imao doista sposobnu mušku ekipu plesača, od kojih su Milko Šparemblek i Veseljko Sulić bili miljenici ženske galerije zagrebačkog kazališta. Pogotovo ljepotan Sulić koji je otišao 1949., dok je Milko Šparemblek napustio našu scenu 1953., kad se vratio Nenad Lhotka. U Parizu je tada već bila i Veronika Mlakar (kći Pie i Pina), i zagrebačka balerina Anđelka Ilić, koja se tamo predstavila kao pedagog. Bila je to tada „jugoslavenska moćna gomilica“, cijenjena ne toliko po svojim tehničkim sposobnostima koliko po plesačkom talentu i individualnosti svakog ponaosob, od kojih su neki, kao Šparemblek, ubrzo pokazali i svoje koreografske sposobnosti i u tom su se smjeru snažno počeli razvijati. Veseljko Sulić je nakon nekoliko godina rada u trupama Charrat, Miškovića i Ludmile Tcherine, počeo nastupati kao partner zvijezda glasovitog pariškog Folies Bergèrea, došao i do Las Vegasa, u kojem ubrzo postaje baletni majstor i plesačka zvijezda. Osnovao je u Nevadi baletnu trupu i baletno kazalište, te se počeo baviti vrlo uspješnim koreografskim radom.
  
  Kao koreograf osobito se istaknuo Milko Šparemblek. Obogaćujući svoj koreografski rječnik modernim plesnim koracima, stvorio je vlastiti plesni izraz i postao vrlo tražen i cijenjen kako na filmu, tako i na televiziji i baletnim kazalištima širom Europe i Sjedinjenih Država. Nakon 22 godine izbivanja, vratio se u Zagreb i nastavio svoj koreografski rad.
  
  Kroz Pariz su krajem pedesetih godina prošli i Ljuba i Pero Dobrijević da bi se ubrzo skrasili kod Mauricea Béjarta kao njegovi vrsni asistenti do kraja svoje plesačke karijere. Miljenko Banović, mlada plesačka snaga iz škole Jovanovića i Cintolesija našao je svoja mjesta u pariškim trupama kao solist i umjetnički direktor kod Charrat, i u američkim baletima. Uz Zvonka Podkovca iz starije generacije zagrebačkih plesača koji se ozbiljno počeo baviti životopisom Mie Čorak Slavenske još za njezina života u Americi i uopće poviješću hrvatskog baleta, bilo je još nekoliko naših plesača, koji su dolazili učiti kod čuvenih baletnih pedagoga, kojih je u to vrijeme bilo na izbor a davali su satove u poznatim baletnim studijima pogotovo oko Place de Clichy i Pigallea.
  
  To bi bio tek kratki pregled vrlo uzbudljivog baletnog zbivanja tokom prvog poslijeratnog razdoblja, kad je val znatiželje i dugotrajna izoliranost ne samo baletne nego i svih drugih umjetnosti, pogotovo kazališnih, naglo oslobodila svu nakupljenu kreativnost i krenula ubrzano u ostvarenje novih ideja, novih tehničkih mogućnosti i plesnih stilova, u osvajanje nove publike širom svijeta.
  
  Prvi put sam posjetila Pariz prilikom gostovanja naše zagrebačke Opere u Théâtre du Châtelet s operom Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva. Tom prilikom sam se nakon mnogo godina susrela sa Milkom Šparemblekom, koji me uputio da pogledam neke važne pariške destinacije kojima sam bila očarana. Zaljubila sam se u kasno proljetnu sunčanu atmosferu Pariza, promatrajući sa svog prozora na Quai Voltaire rijeku Seineu i grandiozne mostove, bukiniste uz obalu i lađe koje plove prepune turista… Vratit ću se, obećala sam si! I zaista početkom 1962. uspjela sam provesti čitavu veljaču i polovinu ožujka u Parizu, prvi puta s vlastitim pasošem(!), kao gost plesača Georgea Reicha i njegove prijateljice, koji su prije toga tri mjeseca snimali film u Zagrebu a ja sam im omogućila ugodan i veseo boravak, vježbanje u našoj baletnoj dvorani i posjete kazališnim predstavama. Taj moj boravak upoznao me s pravim životom pariških plesača.
  
  Mnoštvo ponuda baletne pedagogije odvija se u rasprostranjenim baletnim studijima gdje poznate bivše baletne zvijezde i pedagozi daju privatne satove. Zanimanje je veliko, što mi je dalo znati da je baletna umjetnost sastavni dio obrazovanja i privatnog interesa francuske mladeži. Najpoznatiji baletni studio bio je u blizini Place de Clichy, Studio Wacker, u kojem sam odmah počela uzimati satove kod Nore Kiss, vrlo cijenjene pedagoginje. Tamo je davala satove i bivša zagrebačka plesačica Anđelka Ilić kao tada već renomirana pedagoginja, no s vremenom sam shvatila enigmu njezina uspjeha. Prvenstveno se to odnosi na francuski pijetet spram slavenskih baletnih korijena, zahvaljujući Djagiljevu koji je otvorio novu stranicu baletne umjetnosti na Zapadu. Zatim vjerujem da je vrlo homogeno djelovala u Parizu naša talentirana „jugoslavenska moćna gomilica” i potpomagala se međusobno preporukama, što je hvale vrijedno; ali ja sam odabrala madam Kiss, Mishu Reznikowa i Sergea Perettia, čiji su mi klasevi ujutro i poslije podne bili dragocjeni kako u širenju spoznaje o baletnoj pedagogiji, tako u tehničkoj kompoziciji njihovih klasova, jer po povratku u Zagreb čekalo me Labuđe jezero…
  
  Studio Wacker bi oko podneva postao prava košnica plesača. Neki koji su već završili svoj prijepodnevni dvosatni klas kao ja kod Reznikowa, u studiju Constans na Pigalleu, našli bi se u kavanici Wackera, mokre kose uz čašu jus de pamplemoussea ili čaj, drugi bi dolazili na satove u zgradi ili da pročitaju oglase za audicije plesača koji su bili polijepljeni po zidovima Studija. Osobito zanimanje vladalo je za audicije za TV balete Milka Šparembleka, svi su ga uzdizali u zvijezde kao odličnog koreografa „od kojeg se može mnogo naučiti“! Kad me Milko odveo na Televiziju i uveo u ogromnu baletnu dvoranu u kojoj priprema TV balete, shvatila sam kolika smo mi u Zagrebu sirotinja, kako smo malo do tada ulagali u našu kazališnu dvoranu u HNK, u kojoj pripremamo naše baletne predstave (a već odlazimo na inozemna uspješna gostovanja), a od odlaska Cintolesija nemamo niti baletnog pedagoga… Veseljka ili Vassilia Sulića sam rijetko susretala, jer je bio prezaposlen noćnim predstavama, ali na poslije podnevne satove kod Perettia redovito su dolazili Roland Petit i Zizi Jeanmaire i marljivo vježbali sa svima ostalima jer su u to vrijeme imali svakodnevnu predstavu u Alhambri. Uspjela sam vidjeti taj sjajni music-hall u kojem Zizi pleše i pjeva usred velike lepeze ružičastog nojevog perja kojim je okružuju i prate muški plesači… Čudesno koreografirano! Jedan od tih plesača bio je nekadašnji član našeg baleta Petar Vasić, koji mi je omogućio vidjeti tu veliku parišku uspješnicu; opet jedan naš u Parizu!!
  
  Vrijeme mi je prebrzo letjelo ispunjeno ne samo baletnim klasovima, nego i u obilaženju pariških znamenitosti i prebogatih dućana a pogotovo onih koji prodaju stotine parova blistavih baletnih papučice poput Lysa i Repettoa, baletne trikoe, dresove i tutue nježnih boja…, a meni moj kazališni šuster na dan predstave dostavi jedan par papučica, koje treba do večeri omekšati i prilagoditi stopalu!!!
  
  Vrhunac mog boravka u Parizu bio je nastup Nurejeva u Théâtre des Champs-Elysées s Rosellom Hightower, Erikom Bruhnom i Soniom Arovom. Gledanje te predstave su mi omogućili moji prijatelji. I drugog jutra sam prepuna sreće, opčinjena Nurejevim za cijeli život, sjela na vlak za Zagreb. Znala sam da ću se vratiti!
  
  I zaista dvije godine kasnije odlazim na poziv Milorada Miškovića i priključujem se trupi Charrat-Mišković Ballet International de France s kojom nastupam na baletnom festivalu u Parizu, zatim dvije godine po cijeloj Francuskoj, Maroku, Tunisu, Libanonu, Grčkoj i Belgiji. U međuvremenu stalno vježbam kod Raymonda Franchettija, baletnog pedagoga Baleta pariške Opere koji me odveo u Cannes u školu Roselle Hightower gdje je bio gost pedagog, što mi je omogućilo kontinuirani pedagoški tretman kod tog vrsnog pedagoga kroz dulji period do povratka u Zagreb.
  
  Zapravo sve te pariške trupe u kojima dominiraju naši plesači samo tijekom vremena mijenjaju naziv ali na čelu su im Janine Charrat, Mišković i Irène Lidova kao sjajna organizatorica i propagandistica, majstorica reklamiranja trupe u tiskovinama, što je važan segment uspjeha turneje na koju se polazi. Mnoge francuske baletne zvijezde žive kao slobodni umjetnici, angažirane po broju predstava ili po turneji, što je za mene bila novost, no njihova su imena jamčila uspjeh i dolazak publike. Važnost financijera trupe, imena zvijezda i umjetničkih voditelja, čak izrade kostima kod Karinskaje, bila je bogato oglašavana u štampi i popraćena sjajnim fotografijama, ispraćajući baletnu trupu na turneju u trajanju od dva do tri mjeseca.
  
  Povratak s turneje u sobicu na petom katu mog hotela, osjećala sam kao povratak kući nakon dugog izbivanja. Široki francuski krevet, koji zauzima veći dio prostora, dio za kuhanje i za pranje te ugrađeni ormar bio je cijelo malo kućanstvo odakle sam uvečer kroz prozor preko krovova imala pogled do sjaja Arc de Triomphe de l’Étoile (Slavoluka pobjede). To je bio tad moj mali dom u kojem sam na tranzistoru slušala emisije Zagrebačkog radija, kao daleki eho mog bivšeg života…
  
  Predah od mjesec ili dva posvećen baletnim satovima i probama za iduću turneju i tako kroz dvije godine postajem prepuna različitih iskustava i spoznaja o baletnoj umjetnosti i puna želje da sama pokušam ostvarivati neke koreografske ideje koje su postepeno sazrijevale i bogatile moj koreografski nerv.
  
  Boravak Milene Ignjatović, kolegice iz zagrebačkog baleta, kojoj je ujak omogućio studijski boravak u Parizu, uz Borisa Tonina, isto tako naše gore lista, koreografa i prijatelja Grace Kelly koji je radio s baletom u Monte Carlu kojeg je ona bila pokroviteljica, bio mi je veselo društvo, koje me čekalo navečer iza mojih proba da prošvrljamo noćnim Parizom, a Boris je bio dragocjeni vodič… Odveo nas je u gay klub uz Champs-Élysées, gdje je bio viđeni član, pa smo uspjele vidjeti zabavu te moćne populacije, koja dominira u mnogim umjetničkim krugovima pogotovo baletnim, trasirajući karijere mnogih svojih pripadnika, pa tako i nekih naših plesača.
  
  Uz obilje koncerata koje sam posjećivala u Salle Pleyel i predstave Baleta pariške Opere, gdje je stasala mlada generacija sjajnih plesača 1960-ih godina, puna dojmova i spoznaja o baletnoj profesiji vratila sam se u Zagreb i kao slobodna umjetnica hrabro zaplovila u svoje svestrano, najbogatije stvaralačko razdoblje baletnog života.
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 1. srpnja 2023.

Piše:

Maja
Bezjak