Baleti.hr

Umjetnički prinos i nabijanje kondicije

Balet u operama i dramama u HNK-a u Zagrebu zlatnih 1960-ih: Daleka prošlost ili neko novo viđenje plesne baštine

• 
  
  Prisjećam se vremena pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad se poratna oskudica nije mogla ni naslutiti u raznolikosti i bogatstvu opernog repertoara, a pogotovo redateljskoj mašti, koja je uz sjajne operne umjetnike, orkestar i dirigente, oživljavala operne partiture onako kako ih je skladatelj zamislio. Može li se Smetanina Prodana nevjesta zamisliti bez narodnih plesova polke i furijanta? U Verdijevoj Travijati, u koreografiji Zvonimira Tajzla, eksperta za španjolske plesove, nastupala su tri solistička para na čelu sa Zlatom Lanović, vehementnom karakternom plesačicom ali na špici, podižući temperaturu na pozornici i u gledalištu.
  
  U trijumfalnoj sceni opere Aida, nastupao je gotovo čitav baletni ansambl uz nekoliko solista. Svi smo bili obojeni smeđom bojom, koju počesto zbog pomanjkanja tople vode nismo uspjeli oprati nakon predstave, jer je zastarjela kotlovnica HNK sve slabije radila, pa je vjerojatno to bio jedan od razloga sve manjeg broja statista (crnačkog roblja kao ratnog plijena), koji bi u toj slici, na poziv vojskovođe Radamesa, trebali istrčati i baciti se na pod. No, u predstavi koju pamtim, istrčao je samo jedan crnac, dok je drugi virio iza stupa samo gornjim dijelom tijela – koliko se uspio obojiti. „Oho! Samo jedan i pol crnac!” usklikne Radames (Josip Gostič) s trijumfalnih kola, okrenut leđima publici, na što se čitav baletni ansambl koji je pravio svečani špalir mašući ritmično velikim palminim granama, počeo smijati, a palmine grane nestašno poskakivati u našim rukama. Nismo ni primijetili da nas iz kulisa promatra oštrim okom naš maitre Octavio Cintolesi. Sutradan smo svi dobili kazne!
  
  Tih godina prošlog stoljeća vodila se bitka za broj baletnih predstava na našoj sceni zbog mnoštva opernih i dramskih izvedbi s kojima smo neravnopravno dijelili našu zajedničku pozornicu, pa su nam nastupi u operama bili dobro došli, pogotovo baletnom ansamblu. Naš vehementni propagandist Žika Danon dosjetio se kako pomoći Baletu da poveća broj nastupa. Ugovorio je s Muzičkom omladinom i Radničkim sveučilištem subotom i nedjeljom dvostruke predstave prije podne i poslije podne, kako bi se naplesali. Bili su to iscrpljujući dani za solističke parove, koji se nisu mijenjali zbog praktičnih razloga, pa te predstave pamtim kao nabijanje kondicije u ponekad dugom vremenskom periodu između velikih baletnih nastupa.
  
  S veseljem smo nastupali u operi Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog u zanosnom valceru i polonezi, zatim u Pikovoj dami, koju neću nikada zaboraviti. Plesala sam idola zlata, kojeg donesu na pozornicu na zlatnom pladnju, odjevena u zlatni triko od pete do glave. Kako u to vrijeme nije bilo ni u primisli zlatnog trikoa, to se kostimografkinja Inge Kostinčer dosjetila da mi sašije od bijele triko tkanine kostim, navuče ga na moje golo tijelo i u kupaonici baleta stane velikom četkom nanositi žitku zlatnu boju po meni. Nakon nekoliko minuta počela sam vikati, jer je boja izazvala snažnu reakciju kože. Jedva smo svukli taj nesretni kostim koji je Inga poslije sama obojila, dok sam ja, na sreću, prošla samo s crvenilom kože, bez težih opekotina!
  
  U operi Andrea Chénier Umberta Giordana plesala sam prekrasnu pastoralu, koja je bila zahtjevna po stilu izvedbe, jednako kao i skica srednjovjekovnog prikazanja ispred crkve, legende o Tristanu i Izoldi u Brkanovićevoj operi Zlato Zadra u Habunekovoj režiji (1955.). Nezaboravna mi je ostala opera Orfej C.W Glucka (1960.) isto tako u vrlo modernoj režiji Vlade Habuneka i isto tako modernoj scenografiji Ede Murtića, u kojoj je balet imao svoj veliki udio u čak četiri slike. S velikim sam uspjehom s partnerom Jozom Borčićem plesala Ples blaženih duša u koreografiji Nevenke Bidjin. Pamtim tu sliku kao prozračno plavetnilo u kojem po zraku trepere baloni različitih pastelnih boja sasvim nestvarno, dok ja i moj partner u bijelim trikoima izvodimo gotovo bestjelesne pokrete na nebeski adagio Blaženih duša. Gromoglasni aplauz gledališta gotovo je svaki puta zaustavljao tok predstave, ali Habunek je zabranio izaći na poklon do završetka predstave. Svi smo morali u garderobama čekati do kraja i tek onda izaći pred publiku. (Kasnije sam se kao koreografkinja vratila toj temi i glazbi na televizijskom ekranu.)
  
  Od opera koje su se izvodile na sceni zagrebačkog HNK-a u kojima je Balet imao značajno učešće od sredine pedesetih do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, treba uvrstiti baletnu glazbu u operi Faust Gounoda u koreografiji Cintolesia, kao i veliki bakanal u Šulekovom Koriolanu, isto tako u vrlo zahtjevnoj koreografiji Cintolesia, s kojom smo gostovali i u Pragu na Svjetskom kongresu skladatelja, gdje sam upoznala velikog skladatelja Šostakoviča. U Parizu smo 1961. izveli prvu premijeru na zapadu Prokofjevljeve opere Vjenčanje u samostanu, u kojoj je baletnu scenu koreografirao Zvonko Reljić. Bila sam jako ponosna da sam kao solistica nastupala na istoj pozornici Théâtre du Châtelet na kojoj su početkom stoljeća plesali Nižinski i Karsavina…
  
  Zadnja slika u operi Carmen Bizeta bila je nezamisliva bez temperamentnih plesova u izvođenju naših prvih solistica Nevenke Bidjin i Sonje Kastl kao kulminacija svečanosti koride pred tragičan završetak glavne junakinje. Polovjecke plesove iz opere Knez Igor Borodina, koje je u Parizu 1909. u koreografiji Fokina izvodila Djagiljevljeva skupina Ballet Russe, izvodili smo i mi, u koreografiji Margarite Froman, kao zaseban baletni broj na našim inozemnim turnejama s velikim uspjehom. Na zanosnu Borodinovu glazbu izmjenjivale su se grupe robinja, dječaka maljčika i Tatara u kovitlacu brzih koraka i skokova, udaranja rukama po čizmicama, brzih plivajućih koračića robinja kao kontrasta divljim skokovima Tatara. Bila je to uvijek naša glanc točka – sjajna koreografija i sjajna izvedba solista i ansambla.
  
  Od domaćih opera u kojima je bilo baletnih scena, treba spomenuti Nikolu Šubića Zrinskog i Eru s onoga svijeta, čije Završno kolo nije nikada sišlo sa naše pozornice, i vjerojatno nema člana zagrebačkog Baleta koji nije nastupio u toj zanosnoj koreografiji kroz desetljeća njegova života…
  
  Baletno sudjelovanje u dramskom repertoaru bilo je rijetkost, no redatelj Bojan Stupica je završetak Kaufmanove drame Večera u osam povjerio balerini, „ruskoj plesačici“ koju bogato društvo pozove da ih zabavlja, no ona pleše ples o svojoj tragičnoj sudbini barske plesačice na glazbu Grisby Bluesa; pleše neku vrst moderne smrti labuda. Koreograf Nenad Lhotka je za taj ples izabrao mene jer kao volonterka nisam išla s cijelim baletom na gostovanje u London početkom 1955. (koje je trajalo mjesec dana). To je za mene bila velika prilika koje se sjećam kao panične treme od nastupa, radosti i prvog uspješnog sraza s publikom!
  
  I u Stupičinoj režiji drame Colombe Jeana Anouilha 1956. plesali smo balet u četvrtom činu u koreografiji Cintolesija, četiri plesačice i dva plesača u rokoko stilu, na maloj pozornici na pozornici, gdje su istovremeno Bela Krleža i Emil Kutijaro glumili svoje uloge u nezaboravnom stilu glumačke parodije glasom i gestama, izazivajući salve smijeha. Teško nam je bilo zadržati mirnoću ljupkog plesa i ne priključiti se publici i našem „Činteku“, kojemu su tekle suze od smijeha dok je iz kulise promatrao naš ples, ali više genijalni duet Bele Krleže i Kutijara…
  
  Kad se danas prisjećam tih desetak godina u mojem kazališnom životu, godina sjajnih opernih predstava naših vrhunskih redatelja, scenografa i kostimografa, u još uvijek oskudnim prilikama, što se nikada nije odrazilo na kvalitetu predstava i zanos svih vrhunskih izvođača: opernih solista, dirigenata, zbora, orkestra i baleta. No tada predstave nisu bile projekti čitavih ekipa stranaca, koji već godinama donose neka „nova, moderna iščitavanja” remek-djela operne baštine, koja pritom vrlo često gube autentičnost i veličinu skladateljske zamisli. A velikih slavenskih opera gotovo da je i nestalo s našeg opernog repertoara kao i učešća Baleta. Još uvijek su sve tri kazališne scene pod istim krovom, na istoj pozornici, ali barem je nije potres uništio kao sve ostale velebne kulturne institucije uokolo kazališnog trga i šire, pa nam, kao i dosad, ostaje neka skromna, krhka nada u vedriju budućnost!
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 11. studenoga 2022.

Piše:

Maja
Bezjak