Baleti.hr

Nesebično otvaranje puteva baletne neoklasike

Pedesete godine prošlog stoljeća – godine promjena i napretka na zagrebačkoj baletnoj sceni (2): Octavio Cintolesi

• Naš novi maitre, Octavio Cintolesi, pojavio se u baletnoj dvorani HNK-a nedugo nakon odlaska Mile Jovanovića, predvođen našom balet-majstoricom Gjurgjom Fučkar. Srednjega stasa, dosta zbijene građe tijela, u kaputu od devine dlake sa širokom ešarpom nemarno obavijenom oko vrata, iz koje je virila povelika glava obrasla kratkom kovrčavom kosom. Dva svijetlo plava oka veselo su svjetlucala ispod dugoljastih vjeđa i odmjeravala naš plesački ansambl uz štange uokolo dvorane. Što li je mislio o našem društvu u čudnim trikoima i dresovima kućne izrade i vlastite domišljatosti? Kakav dojam je ostavila dvorana s pohabanim drvenim daskama poda, posutim prahom kolofonija, neveliko ogledalo i dvije klupe, ogromna kaljeva peć i sanduk za drva? U kutu smeđi glasovir s našim legendarnim pijanistom Rikardom Šimačekom… Dvoranom je odjednom prostrujao miris odličnog muškog parfema! Pariz! Došao nam je „Zapad“! Nakon kratkog vijećanja u tajništvu Baleta, naš novi maitre se vratio u dvoranu i uz pomoć Gjurgje kao prevoditeljice s francuskog, objavio nam da od sutradan vježbe otpočinju točno u 9 sati i traju do 10.30. Sve plesačice moraju imati i špice obavezno!!!
  
  I tako je počela nova era, u početku iscrpljujućeg tempa rada, od štange do sredine, vježbe snaženja izdržljivosti mišića kako u adagio tempu tako i u allegru. Zahtijevao je maksimalnu ekstenziju ekstremiteta kao i metronomsku točnost rada glave kod pirueta. Svi, i plesačice i plesači, morali smo raditi vježbe s velikim i malim skokovima, pogotovo sa zanoskama, po sistemu Cecchetti, kako bi ovladali cijelom baletnom tehnikom. Klas bi završavao pique piruetama za plesačice a tour en l'airima za plesače. Dva puta tjedno ženski je klas bio na špicama a jednom tjedno pas de deux obavezno s plesačima. Cintolesi je natjerao plesačice da ispod trikoa stave najlonsku foliju kako bi znojenjem postizale vitkoću nogu i tijela. Zabranio je lakiranje noktiju crvenim lakom, a kose su morale biti zaglađene u punđu uz glavu.
  
  Ubrzo je taj zahtjevan tempo rada počeo pokazivati rezultate i izdvajati grupu mlađih plesača koji su i poslijepodne, ukoliko nije bilo pokusa, uzimali dodatne satove kod našeg maitrea i tehnički se usavršavali s velikim entuzijazmom. Sam Cintolesi bio je čovjek veselog temperamenta. Iako strog i zahtjevan, i neumoljiv u poštovanju discipline baletnih zakona, nesebično nam je otvarao puteve baletne neoklasike koja je ovladala sredinom prošlog stoljeća. Ponio nas je neki čudesan zanos i radost otkrivanja klasičnog baleta na moderan način, koji nam je donio naš Čintek, kako smo ga zbog iskrenog veselja i druželjubivosti zvali svi u kazalištu: od portira do kulisnšibera, od električara do vatrogasaca. Jedino je naš kazališni šusteraj znatno produljio svoje radno vrijeme, zbog povećane potrošnje baletnih papučica kao nikada dotad.
  
  U toj drugoj polovini pedesetih godina uz nacionalne balete, Dimitrije Parlić, beogradski koreograf, postavio je Kinesku priču Baranovića, Čudesnog mandarina Béle Bartóka i balet Snovi na glazbu Benjamina Brittena, u kojem sam dobila malu epizodnu varijaciju talijanske pjevačice! Cintolesi je tih godina postavio nekoliko kraćih baleta, koji su zaposlili cijeli mlađi plesački naraštaj. Bili su to s tehničke strane vrlo zahtjevni baleti: Don Juan Richarda Strausa, Mreža na glazbu Domenica Scarlattia, Godišnja doba Antonija Vivaldija, Petruška Igora Stravinskog, Pelivani Henrija Saugueta, La valse Mauricea Ravela, balet Candelaria Carlosa Riesca, bakanal u operi Koriolan Stjepana Šuleka, plesove u Faustu, Pas de quatre u drami Colombe, što sve govori o velikoj koreografskoj aktivnosti Cintolesia i njegovim visokim glazbenim kriterijima.
  
  Povećao nam se muški dio ansambla s vrlo nadarenim Zlatkom Voženilekom, Perom Dobrijevićem, Dragom Boldinom i Miljenkom Banovićem, no i ženski ansambl je dobio prinove iz baletne škole, pa je repertoar koji je za nas koreografirao Cintolesi zapošljavao maksimalno sve sposobne plesače, dajući svakome priliku da na pozornici brusi svoj plesački talenat. Nezaboravan lik Petruške u istoimenom baletu ostvario je Ivica Sertić, a visoki skokovi Pere Dobrijevića kao Vraga ostali su legendarni. Prekrasne linije Irene Milovan u Godišnjim dobima, kao i dirljivi lik djevojčice, Vikice Slamnik, u Pelivanima, potvrđivao je Čintekovo dobro poznavanje sposobnosti svojih plesača. Jedino u čemu ga je zavela njegova strast za baletom je uloga Don Juana koju je namijenio sebi. Zdepaste građe tijela, kratkog vrata i malog raspona nogu, unatoč vehemenciji i plesačkom i glumačkom žaru koji je unosio u ulogu poznatog zavodnika, nije mogao dočarati taj lik, tako sjajno opisan glazbom Richarda Straussa…
  
  Tijekom tri godine koliko je ostao u Baletu HNK-a, Cintolesi je uspio osposobiti homogen ansambl mladih snaga, velikog entuzijazma i radnih navika te postići disciplinu i profesionalizam prave baletne trupe. Bio je čovjek koji okuplja i izvan radnog vremena. Zajednički pohodi u kino, ukoliko se davao kakav baletni film, a u ono doba je bilo dosta dobrih muzičkih biografskih filmova, ili, iza napornog dana, po otvorenju Novinarskog kluba na Mažuranićevom trgu, odmor uz pohani sir ili palačinke za večeru, uz tihu muzičku pratnju evergrina našeg poratnog doba… Zapravo ne znam koji je bio razlog njegova odlaska, no sa sobom je poveo Irenu Milovan s kojom se oženio; otišli su i Ivica Sertić i Mila Naranđa, Zlatko Voženilek, Miljenko Banović; misteriozno su nestali Ljuba i Pero Dobrijević…
  
  Octavio Cintolesi (1924.-1999.) se s Irenom Milovan (1937.-2020.) vratio u svoju domovinu Čile, gdje je osnovao Čileanski nacionalni balet i razvio veliku djelatnost na polju baletne umjetnosti u svojoj zemlji, a Irena je postala vrlo cijenjena baletna pedagoginja na svjetskoj razini. No, zahvaljujući kvaliteti Cintolesijeva rada zagrebački je Balet ostao spreman za velike baletne predstave koje su započele dolaskom poznatog engleskog koreografa Waltera Gorea, krajem 1958. i sjajnom Baletnom večeri početkom 1959. kojom smo otpočeli niz velikih baletnih ostvarenja. Posebno pamtim Waltera Gorea, koji mi je, iako još članici baletnog ansambla, povjerio naslovne uloge u dva od tri baleta te večeri. Nedugo zatim, kazalište je omogućilo baletnu večer nas mladih plesača, koji smo imali koreografske ideje. Tako smo u koreografske vode uplovili kao početnici s velikim uspjehom Sonja Kastl i Nevenka Bidjin, Zvonimir Reljić i ja, još uvijek članica Corps de baletta! (Solistički ugovor sam potpisala tek u jesen te godine.)
  
  Tako su se vrlo uspješno zaokružile pedesete godine našega Baleta, godine velikog i uspješnog rada uz dva sjajna baletna pedagoga.
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 17. lipnja 2022.
  

Piše:

Maja
Bezjak