Prije 125 godina, 21. siječnja 1897., u Zagrebu je prvi put izveden balet Giselle Adolphea Adama. Bila je još jedna izvedba i onda se to djelo nije moglo vidjeti sve do 1965. kada počinje njegovo redovito izvođenje; ovih dana (19. veljače 2022.), svjedočili smo već osmom uprizorenju. Prva zagrebačka primabalerina i prva Giselle bila je Emma Grondona koja kao da je živjela obavijena velom tajni koji zakriva i tajanstveni vilinski svijet u drugom činu.
Prigodom objavljivanja monografije Giselle u Zagrebu (Hilarion, 2014.) autor Mladen Mordej Vučković i urednik Davor Schopf proveli su opsežno istraživanje i kontaktirali niz inozemnih ustanova kako bi cjelovito proniknuli u život i djelo Emme Grondone (Wiener Staatsoper, Oper Leipzig, Groblja Grada Leipziga, Deutsches Tanzarchiv Köln, Theatermuseum der Landeshauptstadt Düsseldorf, Stadtgeschichtliches Museum Leipzig, Institut für Theaterwissenschaft Leipzig, Universitätsbibliothek Leipzig, Landesbibliothek Stuttgart). No ni to nije pomoglo u razjašnjavanju osnovnih činjenice njezina života, kada je rođena ni koliko je živjela. Može se zaključiti da je rođena oko 1878., a umrla je poslije 1923.
Literatura o Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu navodi različite podatke o mjestu rođenja Emme Grondone: Chieti u blizini Pescare, i Budimpeštu. Već Nikola Andrić u svojoj Spomen-knjizi Hrvatskog zem. kazališta – pri otvoranju nove kazališne zgrade (Zagreb, 1895.) piše: „Grondona Ema. Naša prima ballerina. Rodjena je u talijanskom gradiću Chieti (u Abruzzima), a igrala je u Pešti, Berlinu (Theater unter den Linden) i Beču, odakle je angažovana za naš balet.“
Poslije će, godine 1908., po njezinu dolasku u Leipzig, tamošnji tjedni magazin Der Leipziger objaviti da je rođena u Budimpešti, da je studirala u Italiji kod Margherite Wuthier (rođene 1829. u Milanu, učenice i, kasnije, supruge Giovannija Casatija), i da ju je Wuthier obrazovala za primabalerinu. Također se navodi da je prije dolaska u Lepzig „imala trijumfe u Frankfurtu na Majni“, da je stara 30 godina, da je putovala po Starom i Novom svijetu, i da joj se 1906. u Kölnu divio sâm Richard Strauss za njezin ples sa sedam velova u operi Saloma.
Oba su podatka – da je rođena u Chietiju, odnosno u Budimpešti, i da je 1908. imala 30 godina – objavljena u njezinoj nazočnosti. U knjizi Hrvatsko narodno kazalište – zbornik o stogodišnjici 1860 – 1960 (Zagreb, 1960.), u poglavlju u kojem Milan Šenoa objavljuje ulomke iz korespondencije Stjepana Miletića, nalazimo primjedbu: „Ema Grondona (zapravo Feigelstock) šef je baleta...“ Znači li to da je Grondona bilo njezino umjetničko ime? Je li se zbog vlastite promidžbe izdavala za talijansku balerinu? O tome se može samo nagađati, no vjerojatnijim se čini da je rođena u Budimpešti i da je bila austro-ugarskog, možda židovskog podrijetla. Korektno je pisala na njemačkom jeziku. Je li u Zagreb došla kao šesnaestogodišnjakinja? Moguće, jer su u to doba plesači vrlo mladi, i maloljetni, ulazili u profesionalni život. Unatoč znanom i razumljivom nastojanju kazališnih umjetnica da prikriju godine, može se pretpostaviti da je doista rođena godine 1878. ili koju godinu prije.
Na otvaranju Theatera Unter den Linden u Berlinu, 24. rujna 1892., Emma Grondona članica je baletnog ansambla s više od 160 članova. Jedna je od četiri prve solistice iznad kojih je samo jedna primabalerina. Baletni majstor bio je Louis (Leopold) Gundlach koji je iste godine u Zagrebu koreografirao Bayerov balet Vila lutaka. Solist je bio Grecco Poggiolesi. Kazalište je otvoreno operetom Daphne Adolfa Ferrona i baletom Svijet u slici i plesu Josefa Hassreitera na glazbu Josefa Bayera. Nakon četiri tjedna kazalište je bankrotiralo, ali je nastavilo djelovati s novim ravnateljem. U ožujku 1893. postavljen je balet Columbia također Josefa Hassreitera i na glazbu Josefa Bayera, a 1. srpnja iste godine prvi put u Njemačkoj izvedena je Smetanina opera Prodana nevjesta, u koreografiji Augustina Bergera. U biografiji Sjećanja Augustina Bergera (Prag, 1943.) navodi se „da su dvije baletne solistice Poledníková i Emma Grondonová bile vrlo dobre“, a objavljena je i jedna od rijetkih Grondoninih plesnih fotografija s Bergerom i Poledníkovom iz te Prodane nevjeste.
Član baletnog ansambla Theatera Unter den Linden bio je i Achille Viscusi, a zasigurno i njegova supruga Louise (Aloisie Dobromilová), koji zajedno s Grondonom početkom 1894. dolaze u Zagreb. Predstava Columbia gostuje iste godine u Carl-Theateru u Beču, ali ona ne nastupa na tom gostovanju.
Postoji podatak da je u sezoni 1889./1890. Grondona bila članica baletnog zbora Gradskog kazališta u Leipzigu. Je li to bio njezin prvi angažman kao jedanaestogodišnjakinje? Ili je ipak bila koju godinu starija? Je li doista nastupala u Italiji, kao što navode neke njezine biografske jedinice?
Emma Grondona djelovala je u Zagrebu od veljače ili ožujka 1894. (angažirana je od 10. studenoga 1894.) do lipnja 1898. godine. Za Miletićeve ere plesala je prve solističke uloge i koreografilrala brojne balete. Miletić je za svoju prvu sezonu, 1894./1895., uz nju angažirao Otokara Bartika kao baletnog majstora, koreografa i solista te Louise Viscusi, Lidiju Iller i Achillea Viscusija kao soliste, uz baletni zbor od sedam članica. Bartik je ostao u Zagrebu samo jednu sezonu. Kao koreografkinja i šefica baleta zamijenila ga je Grondona.
Koreografirala je prema vlastitoj ideji balet u jednom činu Rococo (7. prosinca 1895.), izveden trinaest puta, i baletni divertisman u jednom činu Svečanost ruža (28. listopada 1896.), izveden sedam puta. Oba je dirigirao Srećko Albini, a Grondona je u oba i plesala. Poslije će, u listopadu 1907., izdavač Frankfurter Musikverlag ponuditi upravi Bečke dvorske opere „plesni komad u jednom činu“ Rococo Emme Grondone, na glazbu Fritza Baselta, premijerno izveden 21. rujna 1907. u Frankfurtu. Uprava Bečke dvorske opere nije odgovorila na ponudu. Izdavač Breitkopf & Härtel objavio je 1916. „plesnu fantaziju u jednom činu“ Osveta cvijeća (Der Blumen Rache) Emme Grondone, prema istoimenoj poemi Ferdinanda Freiligratha, na glazbu iz Rosamunde Franza Schuberta.
U Zagrebu je plesala glavne i naslovne uloge u baletima Coppélia Lea Delibesa (Svanilda) te Sunce i zemlja (Berta), Bečki valčik (Mladost), Olga i Vila lutaka Josepha Bayera. Narodne novine od 30. studenoga 1896. pišu: „Iste se je večeri prikazala pantomima (balet) Sunce i zemlja od Gaula i Hassreitera sa Bayerovom glasbom, koja još ni danas, poslije više godina, u bečkoj dvorskoj operi nije izgubila privlačive snage… Bayerova je glasba laka, nježna, melodiozna. Naša kazališna uprava nije žalila truda ni troška, da ovo djelo što efektnije i sjajnije inscenira... Kako arrangement piece, tako izvedba koreografskih slika i efekti svjetla zaslužuju hvalu i priznanje. Naši soliste gdjica. Grondona i Allegri naročito su se prodičili u španjolskom plesu (2. slika), a baletni sbor, u kojem se iztiču gdjice. Kraus i Paković, držao se je junački u svim plesovima, kojima je pantomima garnirana... Najviše se je svidjela efektna zadnja slika: zima u šumi sa sniegom, polnoćkom i božićnim drvcima, na kojim se kriese stotine električnih svječica, a geniji, sniežni ljudi i seljakinje oko njih uz božićne napjeve igre izvode.‟
Adamova Giselle izvedena je samo dva puta: 21. i 25. siječnja 1897. Zašto? Moguć, ne baš uvjerljiv odgovor nalazimo u Zapiscima Stjepana Miletića: „Naš je balet u novoj zgradi znatno pojačan, lijepo uznapredovao. Ako mu je i bilo glavnom zadaćom služiti tek kao dekoracija opernim predstavama, ipak su se izvodili i neki veći baleti, a bilo je i večeri koje su posve služile baletnim predstavama, pružajući tako ostalom osoblju nužni odmor… Među inim izvodili su se stariji baleti Kopelija, Silvija, Gisela itd. pretežno poradi krasne njihove glazbe, premda, što se tiče ljubavi općinstva, nisu mogli konkurirati s Vilom lutaka i sličnim djelima.‟ Potrebno je napomenuti da balet Silvia ne nalazimo u Repertoarima hrvatskih kazališta.
Emma Grondona je sudjelovala u praizvedbama prvih dvaju hrvatskih baleta: u naslovnoj ulozi fantastičnog baleta u jednom činu Jela Bele Adamovića, 15. siječnja 1898., i kao koreografkinja baleta u dvije slike Na Plitvička jezera Srećka Albinija, 14. travnja 1898., u kojem je i plesala ples prve lastavice. Nastupala je i koreografirala plesove u nizu opera i opereta, u scenskom prologu Slava umjetnosti za svečanost otvorenja nove, današnje zgrade HNK-a, i u nekoliko dramskih predstava.
Iz Zagreba, po završetku sezone 1897./1898., odlazi najprije u Prag. Od listopada 1898. do kraja sezone 1904./1905. članica je Novoga njemačkog kazališta, kao baletna majstorica, solistica i prva solistica, ali titulu primabalerine nije osvojila. Ondje su joj partneri Carlo Boggio i znameniti talijanski baletni umjetnik, koji je najviše djelovao u Češkoj, Grecco Poggiolesi. On je poznat kao predstavnik virtuozne talijanske plesne škole s kraja 19. stoljeća i plesač briljantne tehnike, naročito tehnike vrteški. Emma je s njim često plesala pas de deuxe u raznim baletima.
Zatim djeluje u Njemačkoj. Od 1905. do 1908. baletna je majstorica i ravnateljica baletne škole u Frankfurtu na Majni. Nakon toga, do 1923., baletna je majstorica i koreografkinja Lajpciškog baleta, a djeluje i u Dresdenu. Izgleda da od dolaska u Leipzig više nije plesala. Školske godine 1909./1910. davala je prvu baletnu poduku znamenitom predstavniku njemačkoga modernog plesa Haraldu Kreutzbergu. Anegdotalne su postale njezine oštre primjedbe o dječakovim sposobnostima, kao i njegova sjećanja kako mu to razdoblje nije bilo baš radosno ni poduka naročita. U prosincu 1918. podnijela je upravi zagrebačkog kazališta molbu kojom, prije isteka angažmana u Leipzigu u jesen 1919., nudi svoj povratak u Zagreb kao baletne učiteljice. Čini se da je prije toga iz Zagreba dobila poziv da se vrati, ali joj je očigledno angažman u Leipzigu produljen još četiri godine pa to nije bilo potrebno. Da se to ostvarilo, zanimljivo je pitanje kako bi izgledao razvoj Zagrebačkog baleta, s obzirom na dolazak Margarete Froman 1921.
U travnju 1898. godine, prije odlaska iz Zagreba, podnijela je upravi kazališta molbu da joj se vrate uplaćena sredstva u mirovinski fond, ali je banskom odlukom molba odbijena kao neosnovana. Taj je podatak, za koji dokument postoji u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a, donekle u raskoraku s onim što Stjepan Miletić, u svojoj knjizi Hrvatsko glumište (1894-1899) – dramaturški zapisci, knjiga prva i druga, piše o mirovinskom osiguranju kazališnih umjetnika, svojim nastojanjima da to pitanje riješi i žaljenju što je morao „s teškim srcem rješenje toga pitanja ostaviti sretnijoj budućnosti“.
Nakon 1923. godine nema više podataka. Emmu Grondonu ne nalazimo u pedantnim njemačkim kazališnim godišnjacima. Znači li to da se povukla u mirovinu? Moguće jer je, djelujući u kazalištima na području Njemačke i Austro-Ugarske monarhije, mogla sakupiti tridesetak godina radnog staža. Je li tada odbacila umjetničko ime Grondona? Je li ostala živjeti u Leipzigu te kada je i gdje umrla – još uvijek ne znamo.
© Mladen Mordej Vučković & Davor Schopf, BALETI.hr, 25. veljače 2022.
